NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Znoj, suze i novac

Olimpijske igre nisu više ono na šta su sadašnje generacije navikle. Iz njih su nestali politički naboj i političko takmičenje. Sada su u Igre umešane nauka i tehnologija

      Najstariji živi nosilac olimpijske medalje Hal Prist (103 godine) vratio je olimpijsku zastavu, koju je ukrao na Olimpijadi u Antverpenu, 1920. godine. Američki plivač Prist, krio je tu zastavu, koju je skinuo sa jarbola visokog 4,5 metra, punih osamdeset godina. (Američki novinari su se prisetili da je Prist nekada bio holivudski glumac, koji je igrao u 25 filmova i jedan od prvih policajaca u Čaplinovim filmovima.) Danas je Prist, nekadašnji sportista, skoro slep i gluv i prikovan za invalidska kolica, ali je, ipak, zapalio za Sidnej. To, naravno, nije obradovalo Australijance, jer je njihov plivač Daun Frejzer bio uhvaćen u sličnom pokušaju 1964. godine u Tokiju i zabranjeno mu je takmičenje pune četiri godine. Zastava će se čuvati u muzeju MOK-a u Ženevi, a Prist se nada da će se, pored zastave, nekako, pojaviti i njegovo ime.
      
       Politika i sport
       Tako ova olimpijada počinje samim bizarnim pričama. Jedna od njih je i ta da će Kinezi biti pozdravljeni najvećim aplauzom (pored domaćina, naravno) zato što su pre početka Igara suspendovali svojih 27 sportista koji su u krvi imali trag nekog nedozvoljenog stimulativnog sredstva. A upotreba raznih nedozvoljenih lekova i hormona i njihovi korisnici bivaju uvek osuđeni, naročito od onih koji sportistima daju ta sredstva i koji ih proizvode. Naravno, tek kad sportista pobedi i tek kad mu test bude pozitivan.
       Nekada je sport, naročito vrhunski sport, naročito na olimpijadama bio vrhunsko sredstvo politike (kada to nije i gde to nije?). Još od vremena kada Hitler nije hteo da pruži ruku i čestita četvorostruku pobedu američkom crncu DŽesiju Ovensu, na Olimpijadi u Berlinu 1936.godine, do vremena hladnog rata, kada je sportska pobeda značila i političku pobedu (bar za sopstveni narod) i skandala iz osamdesetih godina kada Rusi nisu išli u Ameriku na olimpijadu a Amerikanci u Moskvu.
       Danas je politika, u tom smislu, veoma malo umešana. Jedna od važnih vesti te vrste je da će Severna i Južna Koreja na defileu učesnika u Sidneju marširati pod jednom zastavom.
       Olimpijski tim bivše SFRJ (nekada prilično uspešan na olimpijskim igrama) marširaće pod nekoliko zastava, od kojih jednu (kako se god okrene) australijski vetar može da pocepa, tako da na sledećoj olimpijadi dva tima marširaju pod dve iste zastave.
       Nije to dokaz suprotan tvrdnji da je sve manje politike na olimpijskim igrama, nego činjenica koja ukazuje da se na ovim prostorima (balkanskim) uvek kasni sa genijalnim idejama.
       Sadašnje olimpijske igre su pravi produkt svog vremena, zasnovane na sportu kao načinu reprodukovanja novca. Svaki potez je brižljivo proračunat, od pronalaženja ukradene zastave, do ko zna kog skandala koji će se pokazati tokom i na kraju Igara, sa jednom jedinom svrhom - da proizvede novac.
      
      
       Zemlja kengura
       Sportisti su sve manje ljudi, a sve više mašine koje se pune anabolicima da bi postizali sve bolje rezultate i nove rekorde. Jer, samo rekordi i medalje donose novac.
       Australija, zemlja domaćin ovogodišnjih olimpijskih igara, dobila je tu čast (to je, pre svega, čast, a posle kako se ko snađe) pored konkurenata kakvi su bili i Grčka (nekakav red je bio da oni dobiju ove igre) i Kine, velike zemlje u kojoj igre (ove vrste) nisu nikada održane. I tu je prevagnuo novac. Kao i u prethodnim odlukama da se, zaredom, igre (zimske ili letnje) održavaju u Americi.
       Još pre desetak godina Australija je počela da se svrstava u red visokorazvijenih zemalja i da uprkos svojim prirodnim bogatstvima i veličinom teritorije posveti ogromnu pažnju razvoju tehnologije. Polako su iz Australije stizali rashladni uređaji, tehnička roba, nešto kasnije filmovi i TV serije, da bi danas Australija bila jedna od vodećih zemalja u proizvodnji komunikacijske opreme i kompjuterskog softvera.
       Verovtno su i Australijanci i MOK shvatili da je došao trenutak da se, baš u ovoj zemlji, "okrenu" velike pare. Onda je, normalno, usledio izbor Australije za zemlju domaćina, ipak nekako jubilarnih, olimpijskih igara 2000. godine.
       To je što se novca tiče. O sportu tek počinju priče u petak uveče. Onda ćemo i mi, obični gledaoci, moći da uživamo u vrhunskim poduhvatima sportista iz celog sveta i da saosećamo sa njihovim suzama i učestvujemo u njihovoj radosti. Uostalom, ko nije stiskao pesnice kada su Kasijus Klej i Lemešev (ili "naš" Mate Parlov) ulazili u ring, ko nije dahtao sa Abebeom Bikilom, ili postajao viši kad Moka (Dragan Slavnić) puca na koš u poslednjoj sekundi? Tih desetak dana, koliko igre traju, čini nam se da je sve zbog nas, da se svi trude zbog nas. Tako treba. Jer, na ostalo niti možemo da utičemo, niti bi trebalo. Kad budemo mogli, i mi ćemo. Za sada, ako može, onoliko koliko može. Sa nama, ili bez nas počinje najveći šou na svetu u kome učestvuje 200 nacija sa preko 10 000 sportista.
      
       MILAN DAMNJANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu