NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

I boga je eliminisao

Tri teme: smrt boga, volja za moć, večno vraćanje istog, čine ostinatni bas Ničevog impozantnog dela

      U jednoj recenziji za bernski "Bund" od 16. 9. 1886. izvesni Jozef Viktor Vidman sravnio je Ničeove knjige sa dinamitom. Samo dve godine docnije pisaće autor sam o sebi: "Ja nisam naprosto čovek, ja sam dinamit." Ta sentenca odražava cum grano salis samoreferencijalnu istinu o Ničeovom životu, delu i uticaju.
       Jakobu Burkhartu, svom kolegi za poslednjih deset godina bazelske profesure, pisaće on: "Dragi gospodine profesore, na kraju ja bih radije bio bazelski profesor no bog; ali ja se nisam usuđivao tako daleko terati moj privatni egoizam."
       Samo je konsekventno to što Niče s razjedajući oštrim umom i "dekonstrukcionističkom" dikcijom o svemu o čemu je dotad rečeno piše - o veri u saznanje, logici, objektivnosti istorijske nauke, oslobođen razlike između dobra od zla - da bi najzad i boga eliminisao, kako bi se u docnijim svojim spisima samim bogom smatrao: "Pošto sam starog boga eliminisao, spreman sam da vladam svetom."
       Protivrečnost je bila inherentna sinu protestantskog pastora, rođenog 15. oktobra 1844, ekscelentnom poznavaocu klasičnih jezika i biču bornirane filologije, vesniku hedonističkog života koji ujedno bejaše i kamen mudrosti i kamen spoticanja. Ahasverski je lutao i putovao (fugitivus errans) posle ranog penzionisanja - njegova je akademska karijera bila već 1872, objavljivanjem teksta "Rođenje tragedije iz duha muzike", zlo determinisana i naopako usmerena. Nesnosnim migrenama će se zlopatiti. Glava je genius loci svekolikog univerzuma. Istina nije drugo do jezik - u vidu "pokretne vojske metafora". Filosofija i književnost su srodne - obe legitimne kćeri "životinje obdarene umom". Na sreću svojih čitalaca, pokazuje nesistematično-sistematični filozof Niče u svojim spisima (i pesmama) dotad neviđenu stilističku partikularnost - fragmentarnost, aforističnost, seduktivnost, provokaciju - te se o stogodišnjici njegove smrti može slaviti i kao jedan od najvećih nemačkih pisaca. Potraga za sistemom ili koherentnim diskursom u lavirintu Ničeove misli je jalov posao. On je briljantan, lucidan i provokativan stilist. Možda mu jedino još Hajne može uz rame stati. Filozof-pesnik Niče, Dichterphilosoph kao sinonim asistematičnog refleksivnog izraza dramatizovao je filozofiju u neslućenoj meri. "NJegove knjige se lako čitaju, ali teško razumeju", lucidno poentira jedan od najpoznatijih tumača Ničea. Posle kolapsa u Turinu, njegov nervni lekar dijagnosticirao je progresivnu paralizu. Poslednju deceniju proveo je ležeći apatično na divanu kod svoje majke u Naumburgu, docnije kod svoje sestre Elizabet Ferster-Niče u Vajmaru, koja će, falsifikujući testamentarno određenje, igrati fatalnu ulogu u recepciji njegovog dela. Umro je 25. avgusta 1900. posle serije moždanih udara i zapaljenja pluća.
       Tri teme: smrt boga, volja za moć, večno vraćanje istog, čine ostinatni bas njegovog impozantnog dela u kome se može prepoznati uticaj Heraklita, epikurejaca, stoika, francuskih moralista (Montenj, La Brijer, La Rošfuko), Štirnera, Šopenhauera.
       Ničeova filozofija stoji na tradicionalnoj liniji nemačkog prosvetiteljstva koje simptomatično otpočinje Bekonovom kritikom idola.
       NJegov je uticaj neizmeran i oseća se kod egzistencijalista i dekonstrukcionista - Šelera, Jaspersa, Hajdegera, Kamija, Deride, Fukoa. Kod teologa - Tiliha i Šestova, psihologa - Adlera, Junga, Frojda, spisatelja - Mana, Hesea, Žida, Šoa, Rilkea, Jejtsa. Povorka je mnogo veća - Bataj, Buber, Sioran, Gustav Maler, Zimel, Špengler...
       Jaspers je u Ničeovoj filozofiji video "totalni raskid" sa svom tradiranom istorijskom supstancom. "Istinu je video" - nastavlja Jaspers - "kao univerzalnu laž, svu dotadašnju filozofiju smatrao opsenom, hrišćanstvo trijumfom slabog i bespomoćnog." Za Jaspersa je Ničeova "kritika uma" ekstremno radikalna. Ona se može identifikovati s Lukačevim "razaranjem uma". Hajdeger ga je smatrao poslednjim velikim zapadnim filozofom, te ga valja u klasike brojati kao što su Platon, Aristotel, Dekart, Spinoza i Lajbnic, Kant, Hegel. Za Hajdegera, Niče bespogovorno pripada metafizici. Ako je Niče filozof moderne par excellence, onda su i genealogija i karakter moderne metafizički - veli jedan hajdegerovski inspirisani tumač Ničea.
       Fridrih Niče je najznačajniji filozof dvadesetog stoleća. Stogodišnjica njegove smrti izvanredan je povod za kritičku analizu recepcije minulog stoleća, koje se hronološki poklapa sa recepcijom njegovog dela. Ničeovo delo spada u najveće filozofske i estetičke izazove moderne. Ono je postalo simbol i šifra moderne, unekoliko njen ključ i osnovna paradigma, te pitanja vezana za filozofsku implikaciju njegovog dela ostaju prvorazredan zadatak filozofije na pragu u treći milenijum. Žak Derida veli da "budućnost Ničeovih tekstova nije dovršena".
      
       ZORAN ANDRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu