NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Trgovina ljudima

Evropska unija sada sve više sagledava da će njena budućnost dosta zavisiti i od sveže imigrantske krvi. Nevolja je samo u tome što tajnim kanalima brže stižu oni koji se najmanje očekuju i koji su najmanje potrebni

      Kriminalci koji švercuju imigrante u Evropsku uniju počinju po zaradama da pretiču čak i švercere droga, jedna je od najnovijih procena Interpola. Oko 400 000 ljudi iz Azije, Afrike i Istočne Evrope ilegalno uđe svake godine u zemlje Evropske unije preko jedne od četiri najčešće rute: iz Albanije, Tunisa i Maroka preko mora u Italiju i Španiju, iz Bosne preko Hrvatske i Slovenije u Austriju i Italiju, iz Istočne Evrope preko Češke i Poljske u Austriju i Nemačku i, najzad, iz Rusije preko Finske i Litvanije u Skandinaviju i Nemačku.
       Pod nemogućim uslovima i uz velike životne rizike - kako to povremeno saznajemo iz šokantnih informacija o stradanju albanskih brodolomnika u blizini italijanske obale ili o umorenim Kinezima u kontejnerima u Doveru - u Evropu hrle begunci od ratova, terora, bede, gladi ili naprosto od teškog života ne samo iz evroazijskog prostora, nego već, sudeći po iskustvima španskih imigracionih vlasti, i iz podsaharske Afrike. "Španija je kapija Evrope, a mi smo postali evropski vratari", izjavio je nedavno predstavnik Španskog crvenog krsta. Procenjuje se da sada nekoliko miliona imigranata ilegalno boravi u Italiji, Španiji, Portugaliji, Grčkoj i, naravno, najvažnijoj obećanoj zemlji, Nemačkoj.
       Među njima najzastupljeniji su Avganistanci, Albanci, Kurdi, Iračani, Iranci, kao i nezadovoljnici iz Bangladeša, bivših republika Sovjetskog Saveza, Istočne Evrope, arapskog sveta i, u poslednje vreme, iz Kine. Za ilegalni ulazak u Evropsku uniju, unutar koje, na osnovu Šengenskog sporazuma, nisu potrebne vize za prelazak iz jedne zemlje u drugu, Kurdi plaćaju švercerskim bandama po 4 000, a Kinezi čak po 10 000 maraka. Balkanska veza u trgovini ljudima je postala posebno živa. U Italiji ima oko 40 000 prostitutki iz Albanije i nepoznat, ali znatan, broj maloletnika. Albanska mafija u Italiji - koja inače kontroliše uvoz ženskog i dečjeg roblja - garantuje roditeljima u Albaniji da, po italijanskim zakonima, deca neće biti repatrirana, nego da će im biti pružena socijalna zaštita. Tako se roditeljima daje nada da će im jednog dana stizati devizne doznake iz bogatog sveta. "Sve ide preko Albanaca, a organizovani kriminal s obe strane Jadrana i šverc droge, oružja i imigranata u Evropu u albanskim su rukama", tvrdi italijanski javni tužilac Kataldo Mota.
       U poslednje vreme, sudeći po izveštajima zapadnih dopisnika iz Sarajeva, oko 10 000 stranih migranata, mahom iz muslimanskih zemalja, ilegalno se iz Bosne, preko Hrvatske i Slovenije, prebacuje svakog meseca u Italiju i Austriju. Bosanske vlasti se žale da nemaju sredstava da stanu na put ovoj trgovini ljudima, ali dopisnici tvrde da se ona uopšte i ne kontroliše. Bande kriminalaca iz Bosne, Srbije i Hrvatske tesno sarađuju na unosnom poslu, kao što su nekad sarađivale u švercu oružja ili nafte, a Žak Klajn, šef misije UN za Bosnu, tvrdi da je to "jedina stvarna saradnja" koja može da objedini "rivalske grupe" Bošnjaka, Srba i Hrvata.
       (Klajn čak optužuje vlasti u Srbiji da u poslednje vreme podstiču šverc Kineza iz Jugoslavije preko Bosne u Evropsku uniju, jer na tome "Miloševićev režim dosta zarađuje i stvara velike nevolje svojim neprijateljima u Zapadnoj Evropi". Tvrdnja je apsurdna i šokantna, ali ne obavezuje na pribavljanje logičnih dokaza, jer za Klajna samo jedan Pedro odavno treba da visi, bilo šta da se u njegovom protektoratu desi.)
       Sa balkanskim udelom ili bez njega, šverc ljudi u Evropu, kao novi vid organizovanog kriminala, samo je deo mnogo veće evropske brige: kako se nositi sa problemom imigracije uopšte. Ministri Evropske unije otvorili su raspravu o proceni futurologa da je njihovoj zajednici potrebno više od 75 miliona imigranata u narednih 50 godina da bi se ublažila nestašica radne snage i ulila sveža krv staroj Evropi, u kojoj je natalitet sve niži, a broj penzionera sve veći. Romano Prodi, predsednik Evropske komisije, smatra da je hitan dogovor o zajedničkoj imigracionoj politici "najveći izazov" sa kojim se Evropska unija suočava, jer je problematika izuzetno složena i ne zadire samo u privredu i spoljnu politiku, nego i u očuvanje najvećih evropskih humanih principa i demokratskih vrednosti i tekovina. Desilo se da je u vodećim zemljama Evropske unije ekonomski razvoj uneo pometnju u ekonomsku politiku. Nemačka je, na primer, ustanovila da je u poslednjoj deceniji primila više imigranata nego SAD, pa je čak počela da se bavi idejom o "nultoj imigrantskoj stopi", kad je kancelar Šreder obelodanio da je zemlji nužno nekoliko desetina hiljada mladih stručnjaka informatičara. Potom se priznalo da je Nemačkoj, kao uostalom i drugim najrazvijenijim evropskim zemljama, i dalje potrebna i fizička radna snaga za teške poslove koje Nemci ili Francuzi više ne žele da obavljaju.
       Inferiorniji i slabije obrazovani strani radnici u razvijenoj Evropi otvaraju, čak i kad su došli i zaposlili se legalnim putem, čitav niz složenih pitanja u procesu prilagođavanja novoj sredini i, kasnije, u procesu eventualne integracije. Ilegalni imigranti, bilo da traže politički azil ili samo posao da bi nekako mogli da se skuće, unose veću pometnju u socijalni poredak zemlje domaćina nego strani radnici sa legalnim statusom i češće su žrtve ksenofobije i rasizma. Istovremeno, organizovani kriminal u Evropskoj uniji povezuje se sa organizovanim kriminalom van nje.
       Evropska unija sada sve više sagledava da će njena budućnost dosta zavisiti i od sveže imigrantske krvi. Nevolja je samo u tome što tajnim kanalima brže stižu oni koji se najmanje očekuju i koji su najmanje potrebni.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu