NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Deca smutnih vremena

Kočić se rvao sa carskom vlašću Beča, Ćopić se borio protiv "sila Osovine" (valjda najozbiljnije ratne mašinerije u istoriji), a Koljević bio na čelu nacionalnog pokreta koji se sukobio sa "celim svetom". Iza toga su ostali neprolazna umetnička dela i teške lične tragedije

      Davno je Ciceron pisao: Omnes ingenioses melanholicos (svi veliki ljudi su tužni.) Čitalac će zapaziti da pre svega to važi za trojicu pisaca čije sudbine u studiji "Nesrećni pisci Krajine - Petar Kočić, Branko Ćopić, Nikola Koljević" (uskoro će biti objavljena) upoređuje akademik Neđo Šipovac. Dalje, priča o tri izuzetna pisca iz Bosanske Krajine je i priča o zemlji okraj svetova, gde su se vekovima susretale/sukobljavale carevine, Beč i Carigrad, Istok i Zapad, pravoslavlje i rimokatolicizam uz prisustvo muhamedanaca; Krajišnici su služili u tuđim vojskama a snili o Obiliću i Kraljeviću Marku, školovali se u Beču i Pešti a dušu zaveštavali neznanom Beogradu, Kosovu ravnom polju i carskom gradu Kruševcu.
       To je zemlja gde vazda izgleda da su priče življe od svakodnevnog života i gde su zato i junaci veći i tragičari tragičniji. Nije zato čudo što je Ćopić "u svoje knjige s lakoćom uvodio ono što će se tek kasnije, pojavom latinoameričke književnosti, nazvati fantastični realizam".
       Mi ćemo u ovom tekstu krenuti od "politike kao sudbine" Krajišnika. Petar Kočić je 1910. izabran za poslanika u bosanskom Saboru u Sarajevu. Samo što je izašao iz zatvora, dobio je na izborima. Saborski zapisnici otkrivaju vatrenog borca za agrarnu reformu, prava seljaka i nacionalna prava.
       Sastavivši "Jazavca pred sudom", ni sam Kočić nije mogao ni sanjati da će austrougarska "zemaljska" vlada u Sarajevu baš na njegovom primeru toliko prevazići književničku maštu, da će Davidova do boga smešna sudanija biti samo bleda senka stvarnosti. Naravno, paradoksi s ruba zdravog razuma u književnom delu su smešni, a u životu u najboljem slučaju tragikomični.
       Ovako: "Obolio i po savjetu ljekara dra. Dušana Ćorovića moram se na jedno dva mjeseca na Ivan-planini skrasiti", obaveštava Kočić nadležni organ 9. maja 1913. i moli odsustvo. "Dodjeljuje se molitelju Petru Kočiću dvomjesečni dopust", otpisano je. Ali stanje se pogoršalo i Kočić je januara 1914. u duševnoj bolnici u Beogradu. Mesec dana kasnije pita organ iz Sarajeva "da li ima izgleda na skoro ozdravljenje". Dr B. M. Subotić, upravnik bolnice: "Čast je ovoj upravi odgovoriti da Petar Kočić boluje od progresivne paralize mozga - jedne od najtežih duševnih bolesti. Na ozdravljenje nema nikakvih izgleda, može živeti tri do pet godina..." Utom se i zaratilo. Ušli Austrijanci i u Beograd, Kočić ludi i odumire a zemaljska vlada odlučuje: "Po dobivenom izviješću je gorespomenuti do jeseni 1915. boravio u Beogradu u Zavodu za umobolne, pa je odande krenuo za Italiju. Pošto Kočić prema tome sada boravi u neprijateljskoj zemlji, to Zemaljska vlada poziva Visokoslavni Savjet da odmah izda shodnu odredbu da se daljnje isplaćivanje beriva kako Kočiću tako isto eventualne alimentacije njegovoj supruzi obustavi". (26. april 1916).
      
      
       Logika
       Zalud je nesrećna Milka Kočić pisala da tako bolan čovek uopšte ne izlazi iz kruga bolnice a kamoli da jezdi do Italije, ali - zna vlada da je u ludnicama sve moguće.
       Branko Ćopić je sastavio niz "jeretičkih priča" o vlasti za koju se najiskrenije borio. Ali život i vlast će i njemu pokazati da to, što je lično s tim partizanima direktno stigao iz "bašta sljezove boje", nije ni od kakve koristi. Oni nisu hteli ni da čuju kako su se "umnožili po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri". Ludi književnik, rekli su, i natovarili mu tajnu policiju za vrat da spreče "tendenciju (kod Ćopića) da prikaže još od tada nepravilnost i začetak birokratizma pri samom pokušaju stvaranja naše vlasti". Partijski inkvizitori nisu bacili njegove knjige na lomaču, ali su ga terali da "izvrne dušu" i prizna: "Nedostatak mi je da volim da kažem sve što vidim." Malo ima rečenica koje tako dubinski optužuju komunizam kao ova iz izveštaja Komisije GK SK Beograda (1959. verovatno januar ili februar, IAB, Fond SKS, OSK Beograd, GK Beograd, inv. br. 467).
       A šta je drugo Ćopić mogao i da kaže kad mu njegov ratni drug zemljak, prijatelj po peru i jedna od vodećih ličnosti komunističkog pokreta Rodoljub Čolaković nikad nije odgovorio na do bola logično pitanje: Da li bi Nušić i Domanović u našem režimu mogli da pišu onako kako su pisali pod buržoazijom? Uostalom, na takva pitanja se tada nije ni odgovaralo. Samo su "neprijatelji socijalizma" mogli da postavljaju logična pitanja?
       Susret pisaca Krajišnika i vlasti vodi u nesporazume u kojima je njihov smisao za humor nedostatan stvarnosti. Ali kad Krajišnik-intelektualac bude u vlasti, i to na samom vrhu, posledice su još gore. O tome autor studije i neposredno svedoči.
      
       Kultura
       Nikola Koljević i Radovan Karadžić su stali na čelo srpskog pokreta u BiH kao pisci, "ljudi od duha". I u početku se činilo da koncepcijske razlike "kulturološke prirode" nisu problem. Koljević "engleski specijalizant i nadaleko znani šekspirolog", predavač na univerzitetima u Mičigenu, Čikagu, Berkliju, Stenfordu i Santa Barbari, živeo je s idejom da srpski pisci (kako je to jednom lepo napisano) treba "da idu ukorak s Evropom, a da to u isti mah bude naš domaći korak i da se u tom hodu zadrži naše držanje tela i položaj glave". Pesnika Karadžića više su privlačile gusle i pesme junačke. On je to ugradio i u Ustav RS koji "kao da bijaše rađen na temeljima zakona kneževine i kraljevine knjaza i kralja Nikole, Karadžićevog idola, sa vlašću 'slobodnih domaćina' odanih srpskoj pravoslavnoj etici, patrijarhalnoj porodici, crkvi, plemenu i državi kao sabiralištu zajedničkih interesa". Dakle, sve suprotno od "sfere demokratskog nacionalizma kome je pripadao Nikola Koljević cijelog vijeka, što jedino i može opstati u evropskim relacijama, pošto se tako podstiču individualne slobode, autonomije kantonalnog tipa i opšta kreativnost naroda".
       Koji je kulturni obrazac nadvladao - znamo, kako, čitamo sada i u Šipovčevoj studiji. Dok je Koljević "filozofirao" o politici ("Čini mi se da je za srpski narod u ovakvim situacijama važnije da čuva svoju kulturu i svu iznijansiranost... osetljivost svoju za književnu reč, da ne bi pao na one tanke grane političke frazeologije"), dr Karadžić je radio prosto politički: "Znao je i da opsuje, i to na stranačkim skupovima, ali i u Narodnoj skupštini, da prekine govornika i da mu pokaže 'od šake do lakta'. Umio je i da zaprijeti onome s kojim se nije složio, onako krupan i u tim trenucima veoma prijek. Ali - uvježbao je naviku da bude veoma učtiv, posebno u hvaljenju onih koje je trebalo pridobiti kao pristalice i pomagače, od molera i kamiondžija, do iseljenika i domaćina dubljih džepova."
       Svedoči Šipovac: "Koljević je, vidjelo se to, veoma teško doživljavao sprovode srpskih boraca na čije je sahrane odlazio, posebno po onim malim planinskim grobljima bosanskih gorošuma." I kao da i danas oprezno hodi "u svojoj polovnoj trofrtaljnoj vindjakni, koju su prepoznavale i ptice Romanije, Trebevića, Jahorine, Save i Drine i 'suri orli' sa planinskih puteva koji su krivudali iznad Neretve".
       Doktor je sve manje simpatisao Nikolu. I kad je stigla haška optužnica, i kad se više nije moglo vladati ni iz senke, rešio je da postavi "bezopasnu" Biljanu Plavšić. Koljevića je, posle jednog njegovog razgovora s Miloševićem u Beogradu, optužio za izdaju i "oslobodio svih funkcija bez konsultovanja". Tako je Nikola Koljević mogao da vidi da je vlast vlast, mada ju je i on lično stvarao iz najdubljeg romantizma. Čak je njegovo poniženje, verovatno, bilo veće od Kočićevog i Ćopićevog. Do juče ponizni šoferi dovikivali su mu: "Gdje si, ba, predsjedniće!"
       "Porodična kuća Radovana Karadžića na Palama dograđuje se danju i noću, pod ogromnim šatorima, da ne vide urokljive oči uhoda i špijuna, sa tunelima za hitnu evakuaciju. Nikola Koljević je u sobici hotela 'Panorama'. Nema više ni kabineta, ni savjetnika, ni mobilnih telefona. Ne prima platu. Prima bonove, kao radnik Vlade, za ishranu u zajedničkom restoranu." Šekspirolog zna da tu ima elemenata surovosti kakvu Šekspir nije imao prilike da upozna. Možda samo NJegoš.
       Iza javnih uniženja Krajišnike čeka smrt: Kočića u ludnici, a Ćopić i Koljević su to prekidali sami. Naša priča se sada vraća do detinjstva naših junaka. Da vidimo šta je prethodilo tragedijama i uticalo na veliko književno delo, jer savremena nauka drži da "originalno kulturno stvaralaštvo najvećih duševnih uzleta, nerijetko je udruženo sa raznovrsnim unutrašnjim poremećajima". Autor čuvene knjige "Tragedija genija" dr Vladimir Stanojević reći će "kao da priroda time na jednoj strani poklanja darove u izobilju, a na drugoj uzima od opterećenosti". Uostalom, samo podsećamo da je od sedam američkih nobelovaca pet umrlo od alkoholizma.
      
      
       Deca
       Naši junaci imali su teško detinjstvo. Kočićeva majka je rano umrla, Ćopićeva se preudala, a Koljevićeva sama prekinula svoj život. "Svijet kod takvih ljudi bez ljubavi u djetinjstvu zarana postaje suviše, isuviše opasan, čak strašilo." Ćopić se posle sećao: "Plakao sam danima i bježao od dječurlije koja su mi se rugala da sam dobio novog ćaću." Šipovac: "Bio je trajno osakaćen tim dijeljenjem ljubavi najdražeg stvorenja s nekim ko mu, zapravo, nije ništa (očuh). To će prerasti u neizlječivu bolest u braku bez djece..."
       Zato je mali Branko "ljepotu nalazio u krilima dede Rade, mlinovima, nestašlucima i magarčenjima starijih, a mali Petrašin oko rakijskih kazana uz priče što su se ispredale uz vatru i mlaku rakiju." Posle toga se, izgleda, rađa "osećanje egzistencijalnog straha". "Ničije dijete" je stalno ugroženo. "Gladan, go i bos, s propalim prstima kroz cipele, hodam ja po Beču i - sjećam se svog djetinjstva, svojih planina, svojih dragih brđana, pa ako gdjegod sretnem kog dobrog druga, zaištem od njega koju krajcaru, svratim u kakvu kafanu gdje je jeftino pa pišem S planine i ispod planine. Po tri dana bude da se ništa vruće ne okusi. Ali, ja sam zadovoljan, jer sam samostalan. Ne bendam nikog, osim onog ko pošteno misli i radi." (Kočić u pismu Bogdanu Popoviću, 1903)
       Ćopić će svoje siromaštvo opisati u autobiografskoj noveli "Smrtno ruvo Soje Čubrilove": "Znam ja dobro, dijete, da su tebi noći bez sna i grke ko pelin. Tebe vuče u svijet, za tvojom srećom. Ajde, sine, nek ti je srećno i blagoslovljeno od mene. Ja ću ovdje tavoriti i mučiti se bez tebe ko i dosad što sam radila, a ti, brate, ajde, što bi ti, da prosti Bog, zbog našije trbuva ukidao svoju sreću... Imam u ovom savesku 243 dinara, a u ovom drugom - to mi je, znaš, za pokrov i za smrtno - ukopno ruvo, ako mi, ne daj Bože, potreba, a nije red da čoeka sahranjuju prnjava i gola kao kakva prosjaka." "U svijetu" će ga dočekati kolektivno siromaštvo đačkih i studentskih internata.
       Život će posle od "ničije djece", nalazi Šipovac, napraviti "djecu srpstva" - od Kočića i Koljevića i zavisnika od pisanja i ideala ravnopravnosti Francuske revolucije - Ćopića.
       U kratkom pismu supruzi Milkici 1914. Kočić će napisati "sa srpskim pozdravom ljubim Tebe", a potpisaće se sa "narodni poslanik i srpski književnik". "Pisac u prevratničkim vremenima, zapaljen nacionalnim zanosom, daje sve što ima, sagorijevši na tom davanju, ne ištući ništa nego malo sreće za svoj narod." Sam Koljević će u "Otadžbinskim temama" uočiti da se "u biću naših tribuna ništa ne mijenja".
       U stvari su tačne opaske koje je vrlo kritični Jovan Dučić stavio: da je Kočić "otkrio jednu novu srpsku zemlju, Bosnu, koju niko od čitalaca nije pohodio", da je njegov seljak "redovno dobar čovek koji je nesrećan, jer je mučenik u jednoj zemlji koja je oteta njegovom narodu", da Kočićev seljak "živi u uspomenama na velike stare careve i despote" i da "u njegovim selima nema zavisti, ni intrige, ni toljage". Opaske su tačne, ali one ne dovode u pitanje ocenu koju je sažeo Andrić: da je Kočić "čovek iz jednog komada i prvi pravi pisac i umetnik iz Bosne i Hercegovine".
       Negde daleko od Krajine, biće u carskom Beču, Kočić će na svoj depresivni optimizam dodati smrtonosni sifilis, a onda će na sve doći smrt sina: "U mrtvačnici su obukli sinčića, a otac ga je začešljao svojim češljom. Popodne su ga sahranili, a u kući je ostala kutija puna glatkih kamenčića, koje su otac i sin skupljali oko barake na Ivan-planini. Nesanica mu se vrati, oči počeše da gube sjaj..." Ostalo mu je još da ode u Beograd na lečenje. I 28. avgusta 1916. zapisao je poslednje reči: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh."
       I Branko Ćopić se godinama pre svoje tragične smrti oprostio od života. "Kad smo završili priređivački posao (14 tomova sabranih dela 1983), rekao sam mu" - piše Vuk Krnjević, urednik u "Prosveti" - "da će za sledeće izdanje svakako biti napisan još jedan tom... Ćopić me je pogledao svojim blagim očima i rekao da se to neće dogoditi. 'Zašto', upitao sam. 'Zato', rekao je odrešito i mirno, 'što više nemam šta da kažem.'"
      
      
       Humor
       "Tužno lice Ćopić nije mogao da sakrije ni na vrhuncu svoje izuzetne spisateljske karijere", primećuje Šipovac koji je pisca poznavao. Ne, neće pomoći ni što je Krleža govorio da bi on bio najveći jugoslovenski pisac da ima Ćopićevu rečenicu. Ta praznina u "deliji s Bihaća" više se nije mogla ispuniti pisanjem. On je samo mogao da zaključi kako je bio vidovit kad je govorio: "Veseliti se, benaviti i na glavi hodati možeš, bogme, gdje ti je god volja, ako ćeš i na vrh kruške, ali tugovati se može samo gdjegodarce na skrovitom mjestu, jer tuga ne traži društva, buke i širine."
       Oduvek je bio "neizlečivi samac", a život će ga naterati da piše "Grob u žitu": "Pokraj puta što vodi iz Sanskog Mosta prema Krupi vidim još svježe humke. Među njima je, kažu mi, i grob moje sestre Smiljke. Pala magla, vuče se. Iz magle puca, tutnji." Nad tom ranom on je podigao spomenik od pesme.
       Ćopić je onda u te najstrašnije prilike dovodio Nikoletinu Bursaća i sve pretvarao u čehovljevsku šalu. Ali priznavao je da mu i nije bilo do zezanja: "Ima pravo Mihiz - humorom sam liječio i svoje i tuđe rane, spasavao čovjeka i tugovao nad njim." Šeret u licu, tavan u duši, dijagnoza je iz narodne riznice mudrosti, a psihijatri bi rekli - regresivni depresivac: "onaj kod kojeg su se stare rane javljale nakon mnogih godina."
       Tome je trebalo tražiti leka. U nekom drugom svetu i drugim vremenima našla bi se različita "supstanca", ali za Krajišnika - zna se: "Sada je jesen i u zavičaju se dime kazani", pisao je Kočić ocu, kaluđeru iz Beča. "Čuvaj se rakije i reume, moj dobri oče!" I "Ćopić je, na našim zajedničkim ljetovanjima po Jadranu, započinjao dan duplim 'Rubinovim' vinjakom, naiskap." (Šipovac)
       Moro de Tur, francuski psihijatar iz XIX veka, uočio je da "svaka supstancija koja djeluje u prvom redu na nervni sistem izgleda da ulazi u organizam kao nova činjenica života, koja daje duševnim sposobnostima novu, dotle neuobičajenu aktivnost". A kad prođe prva faza koja je "daleko od poremećaja i izopačenosti", kad utrne "ono stanje duše koje je uvijek božansko i bez koga nema poetskog nadahnuća", dolaze - lečenja. Bogdanka Cica Ćopić, lekar po struci, uspevala je da "svog Brankića" smesti u bolnicu, on je ležao i lečio se - ali na kraju se i ona sama propila.
       Živeo je svestan bezdana: "Niko te neće čuti, ni zvati, ni razumjeti!" Ostajalo je samo traženje koje se (polako) pretvaralo u tumaranje. "Šta je Ćopić tražio na Hristovom grobu u Jerusalimu? Da li je to Pavle išao u svoj novi Damask?", pitao se Borislav Mihajlović Mihiz. Sam Ćopić se ispovedao: "U borbi protiv mržnje, trudeći se da što dublje proniknem u njenu bit, obišao sam sprženu zemlju Katalonije, vidio vrtove Granade, studeni mir Alkazara, tamu frankističke Doline smrti... Lutao po Golanskim visoravnima, gdje po stazama i oko provaljenih bunkera plaze ogromne zmijurine. Oprezno sam gazio i pješčanom pustinjom Sinaja gdje podmuklo čekaju mine, ili one male Kleopatrine kobre - kad te pecne, više te nema. I pitam se tada, gdje je zemlja bez mržnje, gdje je ta bašta?"
       Ostala je tajna šta je to ugledao dole na sivom asfaltu ispod Brankovog mosta 24. marta 1986. kad je "odmahnuo rukom na molbu jednog prolaznika da to ne čini, i zaplivao kroz slobodni pad..."
      
       Lutanja
       Oduvek, i verovatno zauvek, misterije i samoubistva idu ruku-podruku. Kad je u drugoj polovini januara 1997. Nikola Koljević iz damskog pištolja pucao sebi u glavu, odmah je za tom vešću krenula priča - da su na VMA u Beogradu našli dva metka. Službeno saopštenje da pacijent "od pokušaja samoubistva preko više neuspelih hirurških zahvata nije dolazio svesti", nije ućutkalo priče.
       Mnogo, mnogo ranije Koljević je sumnjao: "Možda ljudi nose svoje samoubistvo u sebi, koje samo čeka svoj trenutak." Ranjen u detinjstvu, regresivni depresivac (slično Ćopiću), on je doživeo "tragediju svog sina u punoj mladosti", pa "latentnu 'bolest živaca' zadivljujuće efikasno potiskivao za vrijeme građanskog rata"; onda su se velike nacionalne ideje na njegove oči survale u blato, pa ga stigla "i teška bolest njegove lijepe kćerkice, nad čijim se bolesničkim krevetom mjesecima nalazio sa suprugom"...
       Nikola Koljević je, piše Šipovac, "ubrzano slabio. Na nekim zasijedanjima Narodne skupštine, pa čak i na sastanku u svom kabinetu na Palama, neočekivano bi prispao. Dabome da su ga debele dioptrije spašavale od flagrantnog debakla." Valjda je ovaj zbir bio previše i za "međunarodnog pregovarača u ime pobunjenih Srba". Jer kao što će neskriveni ljubitelj Srba Patrik Beson, tumačeći činjenice, zapisati: "Suprotstavljanje celom svetu satre živce, a pobeda nad njim umori dušu. (...) Ipak, Nikola, nije trebalo da se ubiješ. Nema dovoljno Srba iz Bosne na zemlji, a sad ih ima jedan manje. Tvoja kći mora da požuri, ne bi li rodila jednog drugog."
       Na kraju pitanje: zašto je tragedija tako uporno pohodila pisce Krajišnike? Nešto kao odgovor: Slobodan Rakitić će za Koljevića reći da "u podjednakoj meri, čini se, jeste i Srbin i Evropljanin, tumač najviših dometa srpske književne misli, ali i zapadnjak sa univerzalnim merilima". A može li se to - da na kraju, ipak, nešto ne pukne u glavi - "na svoje terazije, bez kompleksa što pripada jednom malom, srpskom narodu, stavljati i Šekspir i Laza Kostić, i Otelo i Banović Strahinja"? U XX veku, pokazuje ova studija Neđe Šipovca - nije moglo! U XXI?
      
       SLOBODAN RELJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu