NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Poželjna patologija

NASLOV: Demokracija i ekskomunikacija
AUTOR: Jovan Mirić
IZDAVAČ: Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", Zagreb 1999.

      Nikola Živković
      
       U predgovoru ove knjige čitalac saznaje jednu značajnu informaciju o autoru: "Bio sam izložen napadima zbog svog imena i etničkog porijekla." Mirić je isteran sa hrvatskog sveučilišta, jer "dosta su nam Srbi trovali mladež", kako su govorili "čuvari etničke čistoće i zdravlja hrvatske mladeži".
       Nemala zasluga Mirića jeste da je na mnogim primerima pokazao kako je velika većina i to najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, uostalom kao i u doba Pavelića, aktivno podržavala mržnju prema srpskom narodu. Kao, recimo Antun Šoljan:
       "Da u mojoj kući gost
       hoće biti gospodar,
       ne ide to, gospodo,
       platit ćete Vukovar!!" (str. 22)
       Autor posle toga zaključuje da je "ova prijetnja uljezima, koji hoće gospodariti u tuđoj, hrvatskoj kući, konstanta hrvatske politike dvadesetog stoljeća".
       Milivoj Slaviček, slab pesnik i veleposlanik hrvatski, posvećuje ove stihove svom predsedniku:
       "Poglavaru moje države
       ...Rode se ti ljudi s vremena na vrijeme
       Na stoljeće, gledano statistički, jedan dvojica
       ...kakvim uostalom bijaše i Krist" (str. 84, "Večernji list", 4.1.1997).
       Za njim ne zaostaje ni trener nacionalne fudbalske reprezentacije:
       "Gospodin Tuđman je najveća ličnost hrvatske povijesti" (Miroslav Blažević, "Panorama", veljača 1995).
       Srbofobija nije zaobišla ni hrvatski parlament:
       "Dokle god ulice hrvatskih gradova nose imena srpskih ličnosti, Hrvatska neće biti slobodna" (govor u Hrvatskom državnom saboru 16. 4. 1998. zastupnika i akademika Dubravka Jeličića, "Novi list", 17. 4. 1998).
       Još nekoliko citata iz Mirićeve knjige:
       "Treba imati na umu, da je jednom za svagda riješeno 'srpsko pitanje' u Hrvatskoj. Ono više ne postoji!" (str. 113, hrvatski general Slavko Barić na jednoj tribini, ožujka 1997).
       "Vlada će financirat javne knjižnice, da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima." (Borislav Škegro za saborskom govornicom u studenom 1997).
       "Ne treba prekidati koridor, treba ga naprotiv proširiti, pa kroza nj naterati srpsku djecu da se ne guraju" (Tanja Torbarina, "Globus", 29.9.1995). To bi trebala biti hrvatska satira!, zaključuje ironično Mirić.
       "Nakon što mu je kro-pravda odmjerila kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, Milan Brakus u proljeće 1998. izvršio je samoubojstvo. Na temelju nikakvih dokaza izriče se kazna zatvora od 10 godina" (str. 116).
       Još mnogo pre nego što je počeo oružani sukob u Hrvatskoj, najodgovorniji ljudi hrvatskog naroda znali su tačno šta žele da učine. Mirić spominje nekoliko primera. Citiramo ovaj:
       "Srpsko ćemo pitanje riješiti, kada broj Srba u Hrvatskoj svedemo na 3% (Tuđman predstavnicima Srba u Hrvatskoj na sastanku u vili "Zagorje", leto 1991, prema Milanu Kuprešaninu, "Nacional" od 23. 6. 1999).
       Srbi u Krajini, dakle, ma koliko da su hteli pokazati svoju miroljubivost, ne bi im mnogo pomoglo, jer je Tuđman, eto, već godine 1991, odlučio da "svede Srbe na 3%".
       Kakav je konačan bilans Tuđmanove politike? Sproveo je ono što je još 1991. i govorio:
       "Provoditelj etničkog čišćenja, čija je najuža obitelj etnički izmiješana, napokon je očistio lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više nego oni koji su urlali: bjež'te psine preko Drine!" (str. 119, Predrag Matvejević, "Svijet", Sarajevo, 10. 1. 1999).
       Jovan Mirić, kao neki monah iz drevnih vremena, zapisuje iz svog zagrebačkog doma, kao iz manastirske kelije, izolovan, ekskomuniciran, antisrpsku histeriju koja besni Hrvatskom. NJegovom oštrom pogledu ništa ne može da izbegne. To mu je najveća zasluga.
       Kao čovek koji dobro poznaje hrvatsku političku scenu, Jovan Mirić dao nam je zanimljiv opis svoje sredine:
       "Postojeća HDZ-ova vlast u Hrvatskoj optužuje se za sve, osim za diskriminaciju Srba. To je, čini se, jedini konsenzus koji povezuje vlast i opoziciju u Hrvatskoj. Sva ona patologija antisrpstva, koja se jedno stoljeće širila u hrvatskom prostoru, sve je to svom silinom postalo bitnom odrednicom aktualne hrvatske politike. Ta je patologija samo legalizirana i proglašena zdravljem i poželjnim ponašanjem. Hrvatstvo se manifestira kao antisrpstvo. Intelektualna i politička elita odgaja hrvatski puk na liniji posvemašnjeg antisrpstva. Osim doista rijetkih iznimaka, hrvatski intelektualci smatraju normalnim, pa i poželjnim, diskriminaciju prema Srbima."
       Neki procenjuju da je preko 40 odsto Hrvata "uprljano" srpskom krvlju. Bilo kako, vidi se, i po prezimenima, u Mirićevoj knjizi, da su upravo "sumnjivi" Hrvati davali najžešće antisrpske izjave.
       Nadam se da će se ova vredna knjiga uskoro naći i u beogradskim knjižarama. Zasluga Jovana Mirića je velika, prikupio je vredne informacije, podatke koji govore o "patološkoj mržnji Hrvata prema Srbima". Još nešto. Jovan Mirić jeste jedan od retkih srpskih intelektualaca koji je ostao da živi u Zagrebu. Čak da i drugačije misli nego što je napisao, Srbi van Hrvatske zahvalni su mu što je izdržao sve pretnje kojima je bio izložen i što je smogao snage da napiše ovu knjigu.
       Na kraju, zahvalnost zaslužuje i zagrebački izdavač, koji, uprkos teškoćama sa kojima se bori, uspeva da objavljuje vredne knjige, kao što pokazuje i ovaj primer.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu