NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kolektivna amnezija Hrvata

Vi u Beogradu imate Kovačevića, Prokića, imali ste Selenića... Naši se komadi zapravo uopće ne igraju

      Pisac i glumac Filip Šovagović (rođen 1966) - koji je krajem 80-ih važio za jednu od najatraktivnijih novih zvezda hrvatskog glumišta, u bivšoj Jugoslaviji poznat i kao Fabijanov sin i Anjin brat, izrastao je - na iznenađenje mnogih - u predvodnika nove generacije hrvatskih dramaturga koji misle i govore drugačije. Ne zapostavljajući glumačku karijeru, pre dve godine je uzdrmao hrvatsku kulturnu javnost debitantskom dramom "Cigla" koja se bavi "izgubljenom" generacijom onih koji - kako program predstave ističe - "ni na koji način nisu učestvovali u lavini strahota koja je zadesila Hrvatsku 90-ih, ali koji su kada se sranje dogodilo, pozvani da ga raščiste". U istom programu, Šovagović za sebe kaže da je služio dve vojske, preživeo reformu i revoluciju i da je pripadnik generacije koju niko ništa ne pita. Baš kao što se ništa ne pita ni njegov junak, klasični balkanski luzer, mladić koga zovu "Cigla" i koji početkom 90-ih u bednom stanu kojeg deli sa tri starija brata besciljno životari. Istoimena predstava u režiji Paola Mađelija i izvođenju HNK iz Splita, učestvovala je na ovogodišnjem "Bonskom bijenalu" tokom koga nam je Filip Šovagović i dao ovaj intervju, za početak otkrivajući šta ga je i kada podstaklo da počne da piše:
       - Vi tamo u Beogradu imate Kovačevića, Prokića, imali ste Selenića, dosta je mladih koji se bave pisanjem kazališnih komada. Ja ne znam da li je to kod nas deficitarno zanimanje ili su te drame vječno po ladicama, ali naši se komadi zapravo uopće ne igraju. U Zagrebu imate jedno jedino kazalište "Kerempuh", to je bivši "Jazavac" u kojem se igraju ti domaći komadi, i to je sve. Onda sam ja nekakvom matematičkom logikom došao do zaključka da fali tih naših komada i jednostavno uzeo pisati. A u principu sam počeo pisati u Beogradu, tu sam služio JNA 1984. iz koje sam se vratio sa trista stranica teksta. Prošlo je deset godina dok se nešto nije objavilo. Pa je, je li, sad krenulo. Bilo bi idealno da zapravo mogu od toga živjeti, ali za to treba dočekati neka bolja vremena.
      
       Zašto je "Cigla" premijeru imala baš u HNK Split? Da li i ovaj ansambl danas važi za najhrabriji u Hrvatskoj?
       U principu, u Splitu je jaka ekipa. Tu su Lucija Šerbedžija, Milivoj Beader, Nikola Ivošević, Trpimir Jurkić, Josip Genda, Andrijana Vičković, Milan Pleština koji igraju u ovoj predstavi. Bilo koji ansambl u Zagrebu, zapravo, nema to vrijeme koje ima ovaj u Splitu. U Zagrebu kada radiš neku predstavu dva mjeseca, ti možeš imati najviše devet, deset proba gdje će ti svi ti glumci i glumice biti na probama. A u Splitu nema filma, nema televizije i tamo su ljudi zaista kazališni entuzijasti. To je generacija možda jedinstvena u cijeloj Hrvatskoj gđe je ansambl mom komadu odgovarao i po godinama i po izgledu i po svemu ostalom.
      
       Vaša drama kritički govori o Tuđmanovom režimu. Da li ste zbog toga imali nekih problema 1998. kada je predstava imala premijeru?
       - Pa, ne baš. U vrijeme Tuđmana bilo je mnogo prigovora na demokraciju, odnosno na račun državnih sredstava informiranja koja su frizirala istinu. Međutim, ova nezavisna novinska i televizijska ekipa je tu mogla govoriti stvarno što god je htjela, od "Ferala" pa nadalje. Mislim da smo u tome čak i prednjačili u nekoj demokraciji jer uvreda na račun ljudi je bilo toliko da je to ponekad bilo neukusno. Što se "Cigle" tiče, bilo je kritika, mnogo negativnih kritika je bilo, ali mislim da je ovaj komad više nekakav psihološki i individualan u odnosu na generaliziranje sa poviješću i sa političkom sadašnjošću. Mene politika u principu nije zanimala. Nije me zanimala "strategija ratovanja". Mene je više zanimalo to da li predsjednik zaustavi promet kada se kreće po Zagrebu i možda u toj gužvi zaostane nekakva trudnica koja ne može proći jer je promet blokiran i možda baš tu počne rađati. To je neki domen koji me zanima i koji ja mogu razumjeti. A sve što se događalo na vojnom planu, vjerojatno nikad neću saznati šta je bilo... Volio bih doći do nekih informacija i volio bih zapravo napisati dramu o tome, međutim, treba imati dobre veze, vremena, a vjerojatno i dobrih nerava.
      
       Glavni junak vaše drame biva prisilno mobilisan i iz rata se posle dve godine vraća potpuno lud, a njega u predstavi igra glumac Milivoj Beader koji ne krije da je bio hrvatski dobrovoljac. Imajući u vidu da ste i sam i bili mobilisani - u tzv. umetničku četu - izgleda da su politika i rat, ipak, neizbežne teme ....
       - U toj četi nas je bilo stotinjak, a dočekalo nas je sedam uniformi i sedam pari čizama ... raspušteni smo ubrzo jer je došlo do samoozljeđivanja jednog kaskadera koji je konstruirao specijalan bodež za borbu prsa u prsa pa si ga je poslije zabio u nogu. To su dosta traumatična iskustva i vjerujem da se i na jednoj i na drugoj strani događalo isto. Stvar je inteligencije i procjene da li je taj rat počeo Slobo ili ga je počeo Franjo. To sada već uopće ne izgleda važno, važne su posljedice koje su ogromne. Svako to malo okretanje povijesti dovodi ljude u nove konflikte. Treba gledati naprijed, čim se primijeti nekakav tip koji bi mogao ličiti na novog Hitlera, treba ga izolirati, pa i likvidirati momentalno, ne? Bojim se tih novih ludaka jer povijest je pokazala da ih ima dovoljno uvijek, u svakom stoljeću i u svakoj sredini.
      
       Sva četiri brata Ciglecki - junaci vaše drame - kategorički su protiv rata koji ih zatiče nespremne i izbacuje iz koloseka. Najstariji od njih je čak izrazito simpatični jugonostalgičar koji drži Titovu sliku iznad kreveta. Kako je, po vašem mišljenju, došlo do toga da upravo naša generacija i sa jedne i sa druge strane dopusti da bude uvučena u građanski rat?
       - Ne znam kako je kod vas, ali kod nas su postojale nekakve stoljetne težnje da dobijemo državu. Zašto? Kad ideš okolo po svijetu gledaš Amerikance koji kažu - mi smo dobri glumci, Francuzi kažu - mi smo prvaci svijeta, Mađari mogu reći - mi imamo crni film, a Hrvati ? Mi smo Hrvati, mi smo ustaše. Nama je uglavnom bio predikat Hrvati jednako je ustaše. Trebali smo se razvijati u smjeru obrazovanja, kulture... Rat je nama došao neočekivano ali, opet, bio je odmah prihvaćen. Pa smo onako u pet minuta iz žrtve postali nekakav agresor. Meni je bratić bio u vojsci u Bosni i on sada uopće ne smije reći da je bio dvije godine na ratištu. Vratio se totalno lud. Previše je okolnosti bilo uvučeno unutra. Ja, fakat, nisam toliko pametan da znam šta je trebalo napraviti, ali mislim da bi u budućnosti trebalo znati da svaki koji se poziva na nacionalizam, ne može proći. LJude treba obrazovati da iznad nacije postoji nešto što se zove profesija, nekakvo kulturno nasljeđe. Patriotizam je važna i odlična stvar koju treba graditi, ali kad on postaje nacionalizam, to onda vodi u rat.
      
       Po senzibilitetu i tematici, "Cigla" je slična romanu "U potpalublju" Vladimira Arsenijevića. Da li ste ga možda čitali?
       - Ne, nisam. Nažalost, ne znam ko je taj tip. Bilo bi mi interesantno to pročitat. U principu se trudim biti u toku s onim što se kod vas dešava, gledao sam sve ove nove filmove...
      
       Šta je sa filmom? Nismo vas videli u najnovijim hrvatskim filmovima?
       - Zapravo sam dosta igrao i radio, recimo kod Lukasa Nole, Zorana Sudara, Ogreste, imam neki kontinuitet, radim dosta... U Sloveniji bi trebao do kraja jeseni uraditi sa jednim mladim režiserom koji se zove Dani Stanović novi film. U Hrvatskoj, je moram priznati, situacija dosta neizgledna jer je nekoliko povjerenika za film dalo otkaz, među njima i Polimac. Mislim da nema uopće sredstava, spali smo na tri-četiri filma godišnje i to je to. Spremam jedan scenarij za film koji bih i režirao i producirao. Zvao bi se "Bilo jednom u Puščoj bistri".
      
       U Bonu ste u više navrata tokom diskusije o predstavi istakli da se bivši i sadašnji hrvatski režim u suštini ne razlikuju, odnosno da ne valja nijedan?
       - Već sam rekao da Hrvati boluju od nekakve kolektivne amnezije. Došla je demokracija 1991. godine, a sastojala se u tome da se nagomila što više oružja. Apsurdno je pod jednom takvom riječi stvarati vojsku koja će krenuti u rat. Tih deset godina bilo je propagirano da se ovih 45 godina ranije zaboravi jer je to, kao, bio nakakav lažni socijalizam. Sad nova vlast traži da se zaboravi ovih deset godina koje smo živjeli, pa ispada da bi svaki dan svog života trebali zaboraviti.
       Ne mislim da je tih posljednjih deset godina kod nas baš sve nekak' krivo urađeno. Sagradio se taj nekakav "Dinamov" stadion, ljudi su rintali preko tog "Dinamovog" stadiona. A tu dolazimo do drugog problema zvanog "hrvatski jal" - za sve što napraviš 99 odsto ljudi će ti reći da to ne valja. Amnezija plus jal. Dva mjeseca nakon dolaska nove vlasti benzin je poskupio za 40 odsto. Dakle, uvijek postoji neki taj prvotni zanos, ogromna količina indoktrinacije koja prođe nakon nekog vremena i ljudi ponovo padaju u apatiju i depresiju. Uglavnom, zbog neznanja. Kada je ovđe kao bilo dobro? U principu, nikada! Kad gledaš kroz neku ekonomiju, ljudi su odlazili iz Hrvatske milenijumima. Stvar je zapravo u tome čime si zadovoljan. Jedno od najvažnijih mjesta u "Cigli" se i bavi time: "Ne treba mi država, trebaju mi žena i djeca." Ako si zadovoljan tim nekim stvarima, onda ti je svejedno gdje živiš.
      
       TANJA PETROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu