NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U zamci etnikuma

U deceniji vladavine HDZ-a na planu kulture sprovođen je teror etničkog čišćenja i iskorenjivanja svega što miriše na bilo kakvu vezu sa Srbima

      Poslovni voz/vlak iz Beograda za Zagreb, i obrnuto, na deonici Šid-Vinkovci, kad u njemu ostanu samo putnici koji prelaze državnu granicu, deluje sablasno prazan. Ali to što broj putnika često ne premašuje broj vagona koji sačinjavaju kompoziciju, ne znači da s obe strane granice, zbog pregleda isprava i carinske kontrole, neće biti dugog i neobjašnjivog zadržavanja. I to mu, valjda, dođe kao završni deo maltretiranja bez kojeg se još ne može dobiti ni hrvatska ni jugoslovenska viza. A posle toga čeka vas ova "crna rupa", kako granicu između dve zemlje nazva jedan razumni hrvatski carinik, i sam nesrećan što na njoj nema normalnog prelaska ni putnika, ni robe, ni bilo čega drugoga.
       Kad iz Beograda stignete u Zagreb, brzo ćete se uveriti da, nažalost, ni stanje u odnosima hrvatske i srpske kulture nije na nekom većem stepenu normalizacije. I da ona neće biti ni moguća dok se ne promeni društvena klima i u Srbiji, i ne ode na izborima poraženi Milošević, kao što su u Hrvatskoj otišli s vlasti sledbenici njegovog političkog intimusa Franje Tuđmana. Nestanak obojice nacionalnih vođa uzima se, naime, kao prva i bezuslovna pretpostavka mogućnosti da Hrvati i Srbi jednog dalekog dana počnu da žive kao normalni susedi.
      
       Krivica
       "Normalizacija" je zato danas najfrekventnija reč u hrvatsko-srpskim susretima i dijalozima, ali se i o njoj ne govori uvek s istom poželjnošću i ni s približno istim poimanjem. Uzrok su, razume se, različite ili, tačnije, dijametralno suprotne ocene razloga poslednjeg srpsko-hrvatskog sukoba u Hrvatskoj i u BiH; novo licitiranje o tome ko je kome naneo veće zlo i još sveže rane, o čijem će opraštanju i zaboravljanju moći eventualno da razmišljaju tek generacije čije su ruke ostale neokrvavljene.
       U svakom slučaju, u javnom su opticaju pitanja "krivice" i "katarze", a kad je o tim kategorijama reč, umetnost je svakako najpogodnija da ih nepristrasno razmatra i problematizuje. To se potvrdilo i prošle nedelje kada je u Zagrebu gostovao beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju sa predstavom "O Nemačkoj", u režiji Ane Miljanić i sa glumačkom ekipom u sastavu Predrag Ejdus, LJubivoje Tadić, Marija Opsenica, Vladislava Đorđević, Milorad Damjanović i Marko Gvero. Bez obzira što je izvođena na alternativnoj sceni omladinske "Tvornice", i što pokreće raspravu o temi krivice Nemačke i Nemaca, predstava se pokazala više nego pogodna i za sagledavanje u našem kontekstu odgovornosti Srba i Hrvata, i ona zato, kako je sutradan u razgovoru hrvatskiih i srpskih intelektualaca rekao Slobodan Šnajder, ipak ostaje predstava o nama.
       Ovom razgovoru se hrvatska strana, inače, slabo odazvala. Sem Šnajdera, tu je još bio glumac Igor Galo, danas poznatiji kao humanitarni radnik u Lici, a od gostiju iz Beograda Borka Pavićević, Drinka Gojković, David Albahari, Vladimir Arsenijević, Petar Luković. To je, nema sumnje, krug ljudi koji su uvereni da će kad-tad doći do "normalizacije" odnosa između Hrvata i Srba i da će se jednom za sva vremena rešiti pitanja koja su ih razdvajala. Takvo mišljenje posebno je potencirao Slobodan Šnajder predstavljajući se kao pripadnik radikalne manjine koja je celu deceniju pružala otpor hadezeovskom nacionalističkom ludilu. Samo takvi ljudi su, dodaće još Šnajder, neka vrsta budućeg mosta između dva naroda.
       Pitanjima krivice, morala i politike zaokupljen je u svojoj najnovijoj knjizi "Autobiografski zapisi" (Globus, Zagreb, 2000) i vodeći hrvatski intelektualac i književni teoretičar Stanko Lasić. NJegovu savest posebno su uznemirili zločini koje je hrvatska vojska počinila nad nedužnim stanovništvom Krajine u operaciji "Oluja" (o čemu ćemo opširnije pisati u sledećem broju NIN-a). To mesto iz njegove knjige u Zagrebu svi zaobilaze kao "vruć krompir" iako bi u kontekstu hapšenja i optužbi ubica gospićkih Srba Lasićev pledoaje za suđenje svim zločincima mogao predstavljati nemalu podršku onom što su u tom smislu sada preduzeli Račanova vlada i predsednik Mesić. "Svijest o vlastitoj krivnji jest onaj test s kojim smo mi kao narod na ovom nesretnom području danas suočeni: hoćemo li znati osuditi svoje zločine (pa prema tome spriječiti one buduće) ili ćemo ih negirati te 'iz političkih razloga' žrtvovati krivce koje drugi pronađu i pohvataju, pita se, između ostalog, Lasić i nastavlja: "Hoćemo li imati snage da sebi samima jasno kažemo u čemu smo pogriješili i tko je pogrešio? Hoće li golema većina svih nas vidjeti kakav je naš grijeh? Ili ćemo svoj grijeh sakriti pod krevet (gluhi na riječi onih koji o njemu govore) pa mu omogućiti da nas muči u našim snovima i da jednog dana opet bukne? Lako je biti ne-krivac i pravednik."
       Nad ovakvim Lasićevim preispitivanjem sopstvene i kolektivne savesti mnogi se danas zgražaju. Oni maloborojniji, s kojima smo razgovarali, i koji mu daju za pravo, zameraju mu, međutim, što to čini post festum. Ćutao je, kažu, kad su Srbi masovno proterivani iz Hrvatske i od njihove sudbine i stradanja tad ga je više zaokupljao budući odnos hrvatskih čitalaca prema srpskoj književnosti i kulturi, iskazan u prepisci sa Igorom Mandićem. Kao reakciju na njegovu bagatelizirajuću opasku da će mu ubuduće srpska književnost biti "jednako bliska kao i bugarska", redakcija "Feral tribjuna" ustanovila je čak nagradu "Bulgarica" koju dodeljuje prvenstveno mladim autorima srpsko-hrvatskog govornog područja. Ali, i kad se uzme u obzir da je Lasić progovorio naknadno i u znatno promenjenoj političkoj atmosferi, mnogi su skloni da u tome ipak vide visok stepen moralne hrabrosti i principijelnosti.
      
       Bulgarica
       U našim zagrebačkim razgovorima o novoj kulturnoj klimi i iskušenjima kojima su stvaraoci i intelektualci bili izloženi u deceniji hadezeovske vlasti, kad je i sama pomisao na bilo kakav kontakt sa srpskom kulturom predstavljala pravo svetogrđe, Lasićevo ime će se još pominjati, uglavnom u polemičkom kontekstu. Tako će postupiti i Velimir Visković, jedan od vodećih književnih kritičara i glavni urednik kapitalnog dvotomnog enciklopedijskog dela o Krleži - "Krležijane".
       Visković nam, inače, priča da je interesovanje za kulturna zbivanja u Srbiji bilo permanentno i u proteklih deset godina dok je na vlasti bio HDZ, koji je "pokušavao promovirati jedan oblik u sebi zatvorene hrvatske kulture koja se vraća vlastitim korjenima i iz koje se, zapravo iskorjenjuje sve što miriše na bilo kakvu vezu sa Srbima". On smatra i da je tako zamišljena kultura izazivala kod velikog broja mladih ljudi klaustrofobično osećanje i podsticala ih na neku vrstu podzemnog otpora. Otpor je bio centriran oko nekih disidentskih grupa koje su se vezivale za "Feral" i "Arkzin", novine koje su pokrenule i izdavačku delatnost i počele da objavljuju dela nekih srpskih pisaca. Visković nam govori da je, pre svega, postojalo interesovanje za Danila Kiša koji je "snažno utjecao na mladu hrvatsku prozu, a takođe i za onaj tip postmodernističke srpske proze kakvu reprezentuju, recimo, Albahari, Basara i drugi". Dodaje kako je, takođe, veliki publicitet doživeo i Vladimir Arsenijević sa romanom "U potpalublju".
       Naš sagovornik podseća i na veliko zanimanje koje je postojalo za srpske filmove. Kaže, moglo bi se čak reći da su neki mlađi filmaši bili fascinirani nekom vrstom hrabrosti koju su iskazivale njihove beogradske kolege, poput, recimo, Srđana Dragojevića. NJihovi su se filmovi ovde privatno vrteli i ilegalno cirkulisali u kinotekama. Ne manje interesovanje izazivala je, dodaje Visković, i rok i pop muzika koja se izvodila u Srbiji.
       Sve je to, međutim, išlo nekim podzemnim kanalima i tek je promena vlasti u poslednjih pola godine donela neke, prema Viskovićevom mišljenju, bitne promene. On ih ilustruje na primeru koncerta Gorana Bregovića za koji, kaže, pre godinu dana nije bilo interesovanja, da bi nedavno bio održan pred prepunom dvoranom. I najzanimljivije je sada to da u publici nije bilo samo zavisnika od Bregovićeve rok muzike nego i nekih potpuno novih mladih ljudi, nekakvih tinejdžera, koji su se potpuno "otkinuli" na dragačevske trubače.
       Osvrćući se na sve ovo, Visković, naime, želi da kaže da je ljudima dosadio teror koji je sprovođen na planu kulture, teror njenog etničkog čišćenja, i da naprosto postoji potreba i za novim licima i za novim glasovima. Jer, kao što je, na primer, u fudbalu i sportu uopšte, razdvajanje osiromašilo konkurenciju, to se dogodilo i u kulturi koja je istinski osećala potrebu za nekakvom kulturnom komunikacijom. Sve su naše sredine, inače, smatra Visković, suviše oskudne zanimljivim ljudima i stvaraocima i to nekakvu duhovnu interferenciju čini dobrodošlom, bez obzira na sve moguće teritorijalne podele.
       U tom kontekstu čini se važnim i Viskovićevo zapažanje da, bez obzira na sve napore da se naše kulturne sredine jezički udalje, te prave jezičke barijere još nema. Stoga on očekuje da će, pogotovo posle promena vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, kulturne veze biti još produktivnije. I nije tu, kaže, više ni važno hoće li ih podsticati državne politike pošto će se one sasvim sigurno uspostavljati na nivou privatnog, ličnog izbora svakog pojedinca.
      
       Jezik
       "U krajnjoj liniji, meni se činila deplasiranom i čitava ona polemika koja se razvila prije dve-tri godine između Stanka Lasića i Igora Mandića o tome kakvi će biti kulturni koncepti i kakva će biti otvorenost naših nacionalnih kultura", kaže Visković, pitajući se "tko to može bilo kome naložiti da slijedi nekakvu generalnu politiku"? Jer, ako nekoga stvarno zanima, ili ga je ranije zanimala srpska književnost ili srpska rok muzika, njega će to zanimati i danas. "Mene, uostalom, kao čovjeka koji se dosta bavio srpskim piscima i pisao o njima, ti pisci nisu zanimali zato što su srpski. Zanimao me je, recimo, Pekić ili Kiš, o kojima sam pisao, prije svega zato što su dobri pisci. A uz to, u njihov jezik i njihov svijet sam ulazio bez jezičke barijere i osjećao ih na neki način dijelom svog kulturnog nasljeđa. I ne vidim razloga zašto bi i u budućnosti to izostalo."
       Visković zaključuje da u ovakvom razmišljanju nije usamljeni pojedinac i da postoji niz ljudi koji su za takav vid komunikacije, nezavisno od toga da li joj se isprečuju teritorijalne barijere. I zato se nada da će vremenom granice biti ipak mnogo otvorenije i za fizičke kontakte ljudi i za druge veze koje će doprineti bogatstvu i raznolikosti naših nacionalnih kultura.
      
       Ćirilica
       Na istoj talasnoj dužini sa Viskovićem je i kultni pisac mlade generacije i novinar Miljenko Jergović, rođeni Sarajlija a naturalizovani Zagrepčanin. Nedavno, on će izjaviti da iz zagrebačke perspektive Beograd nije nezanimljiv: "Svejedno je doživljava li se kao mjesto zla, kao veliki grad u bliskom susjedstvu ili kao čeznutljivo i virtualno mjesto jedne intimne i društvene povijesti. Kada u Srbiji dođe do političkih promjena, Beograd će, tako mislim, Zagrebu i Zagrepčanima biti zanimljiv u onoj mjeri u kojoj bude zanimljiv samom sebi." Napominjući da o Beogradu i Beograđanima zna dosta toga, čak i da o ovdašnjim knjigama povremeno piše u "Feralu", Jergović iznosi nadu da će se, valjda, s vremenom nešto "promijeniti jer je ovo (uključujući i Republiku Srpsku i Banjaluku) ipak jedinstven jezički prostor, svejedno kako mi jezik imenovali, a samim tim je potencijalno i jedinstvena estradna i kulturna scena". I da ga ne bi krivo tumačili, preciziraće: "Ne zagovaram obnovu Jugoslavije, ali činjenica je da su naši novi svjetovi tako maleni da vape za širenjima, međusobnim preplitanjima i prelijevanjima kada je riječ o kulturi... U Hrvatskoj je umro Tuđman, nacionalisti su strašno poraženi na izborima, ali, što je najvažnije - primijenila se društvena klima. Obični tramvajski ljudi u Zagrebu više nemaju ništa protiv Srba, ni protiv Bošnjaka i teško im se čak i prisjetiti da su nekad nešto protiv njih i imali."
       No, da je promenjena društvena klima više uticala na običan svet nego na neke intelektualce i novinarska pera svedoči i slučaj s nedobrodošlicom u "Večernjem listu" novoj knjizi Igora Mandića "Između dv(ij)e vatre" u izdanju NIN-a, sastavljenoj od njegovih beogradskih kolumni. Novinaru popularnog "Večernjaka" Milanu Jajčinoviću zasmetalo je ne samo ćirilično pismo ove knjige, iako je nova hrvatska vlast ukinula progon ćirilice, već i Mandićeva davnašnja poseta Beogradu i moguće novo Mandićevo potvrđivanje "kao posrednika između dviju kultura u poratno vrijeme". Stavljajući ovu knjigu i njenog autora u nekakav kontekst njemu očigledno neprihvatljive "varijante duhovne obnove", ovaj će srbofobični novinar, između ostalog, pokazati da je njegovo shvatanje realiteta hrvatsko-srpskih odnosa daleko ispod onog superiornog rezona hrvatskog carinika pomenutog na početku ovog teksta.
      
       SAVA DAUTOVIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu