NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nemam dilemu

On je bio na Kosovu, bio je u kordonu za vreme protesta 96/97. i sada ponovo stoji u kordonu i čeka da izvrši naređenje - kakvo god ono bilo

      Posle dva minuta razmišljanja pristao je da razgovara, ali je zahtevao da ostane anoniman. NJegovo ime nije važno jer je on samo jedan od policajaca u kordonu koji stoji nasuprot onih studenata, srednjoškolaca, građana koji demonstiraju ulicama Beograda zahtevajući da se Vojislavu Koštunici, predsedničkom kandidatu Demokratske opozicije Srbije, prizna izborna pobeda. On živi u mračnom stanu, prostorijama kućnog saveta, na kraju grada.
      
       Na ulici
       Kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova po nekoliko nedelja boravio je na Kosovu uglavnom u okolini Đakovice, ali o "zadacima" koje je tamo izvršavao nije hteo da govori.
       "To bi bilo odavanje državne tajne", kaže on i dodaje: "Radio sam ono što mi je bilo naređeno."
       Upitan zar ipak nije čudno da se 3. oktobra na mostu Gazela kordon policajaca sklonio pred kolonom studenata, zar to ne bi mogla biti nekakva "solidarnost" sa demonstrantima on se kiselo nasmejao i rekao: "Ne treba biti naivan. Nisu se sklonili zbog toga što su im studenti simpatični, već zato što su imali takvo naređenje."
       Zbog ozbiljnosti i složenosti situacije posebna pažnja posvećena je upravo izboru policajaca koji se ovih dana mogu videti na ulicama Beograda. NJihovo, uglavnom diskretno, prisustvo treba da stvori privid "nezainteresovanosti" ili "tolerantnosti" režima koji je, navodno, nanovo, na izborima, izborio pravo da vlada.
       Kordone, kojih je na ulicama Beograda trenutno manje nego na dosadašnjim protestima, čine policajci koji nemaju više od četrdeset godina. Oni su uglavnom iz Beograda i nisu nikakva specijalna jedinica za rasturanje demonstranata.
       "Ima nas iz raznih jedinica i raznih stanica, ali nam je zajedničko to da smo bili na zadacima oko obezbeđivanja, kao što je, na primer, obezbeđivanje važnih osoba ili pošiljki novca", objašnjava on.
       Za razliku od svijuh kolega iz Jagodine, Leskovca i ostalih mesta koji su na poslednjim protestima za duplu dnevnicu i lanč-paket čuvali red i mir u Beogradu, policajci koji sada stoje u kordonima nisu voljni da razgovaraju ni sa demonstrantima, a kamoli sa novinarima. Takođe, ne vole da ih studenti kite cvećem i zato stalno imaju ona "kamena lica" koja upozoravaju da se treba držati na distanci.
      
       Radni dan
       Ovih dana on kao i većina policajaca dolazi kući posle 22 sata. Na posao često mora da krene u pola pet ujutro. Radi se po smenama, prekovremeno, bez dodatne stimulacije, zato što "situacija tako nalaže". Ukoliko se nekom od njih desi da u "okršaju" s demonstrantima bude povređen ne može očekivati nikakvu specijalnu nadoknadu.
       "Tako nešto ne postoji, jer to pokriva bolovanje", kaže on zadovoljan što ga je "zla sreća" do sada mimoilazila.
       Govoreći bez strasti, mržnje ili ushićenja o svom poslu on se trudi da ostavi utisak sasvim običnog čoveka koji samo radi svoj posao koji mora da sačuva.
       "I ja moram od nečeg da živim. Šta ću drugo. Ćutim, slušam i čekam da me unaprede", kaže on uz objašnjenje da za njega "unapređenje" zanači odlazak sa ulice na kojoj je proveo više od osam godina.
       Upitan da li je on ili neko od njegovih kolega, bar za trenutak, sumnjao da pendrek koji je podigao zaista treba i da spusti na tuđa leđa, on kaže:
       "Nemam dilemu, a mislim da je nemaju ni moje kolege. Kada masa krene na tebe onda tu nema više ničega osim tebe i njih."
      
       LIDIJA KUJUNDŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu