"Od svega je najstrašnije bilo to što se u tom pijanstvu nije diglo više trijeznih glasova. Šutjelo se, među nama su zločinci mirno hodali. Kao heroji", piše povodom "Oluje" u svojoj autobiografskoj ispovesti akademik Stanko Lasić

      Došao sam jednom u kušnju da napustim 'distancirani politički angažman' i uključim se u aktivnu politiku, odnosno u profesionalnu političku analitičnost. Bilo je to tjedan dana nakon 4. kolovoza 1995. U 'Oluji' se dogodilo ono čega sam se najviše bojao poslije mimohoda na Jarunu 30. svibnja 1995. Hrvatska je uživala u snazi, a ne u misli i moralu. Ja sam - za razliku od svog naroda, u njegovoj golemoj, pregolemoj većini, za razliku od meni blizih i dragih osoba - odmah procijenio 'Oluju' kao najveći hrvatski promašaj, a ne kao veličanstven događaj odnosno ka 'nešto najveličanstvenije što je imao domovinski rat', kako je o tome govorio Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske u vrijeme operacije 'Oluja'."
       Zbog ovakvog moralno-intelektualnog stava prema progonu Srba iz Hrvatske, i zločinima koji su ga pratili, knjiga akademika Stanka Lasića "Autobiografski zapisi" (Zagreb, 2000) izaziva široku nelagodu i nailazi na gotovo opšte prećutkivanje. S druge strane, kada se nedavno pojavila, Tanjug i Antić-Miloševićeva "Politika", sledeći svoje već poznate falsifikatorske manire, predstavili su je kao štivo koje srpski faktor ni u kom smislu ne označava saodgovornim za tamošnje stradanje srpskog naciona.
       Od ovdašnjih čitalaca je, naime, sakriveno da Lasić ovu svoju autobiografsku ispovest nastavlja odmah sa jednom ogradom, koja glasi: "Da ne bi bilo nikakve zabune, želim odmah reći kako sam smatrao da je najveći zločin počinilo rukovodstvo Krajine, koje je u svojoj samouvjerenosti, ludosti i kriminalu igubilo svaki dodir sa stvarnošću. Raketirali su u svibnju Zagreb, tukli i dalje po Karlovcu, Gospiću, Sisku itd., odbijali sve prijedloge za sporazum, krenuli s vojskom prema Bihaću, a ni 3. kolovoza, u Ženevi, nisu shvatili kakvo će zlo nanijeti svom narodu. Milanu Babiću i Milanu Martiću sudit će jednoga dana sam taj narod, a već mu je danas jasno u kakvu su ga katastrofu uvukli."
      
       "Ne rušite", dobro će nam doći
       Ono što smatra najvažnijim, Lasić formuliše na sledeći način: "Nisam htio i nisam mogao svaliti svu krivicu na njih. NJihov me je zločin dirao samo u onoj mjeri u kojoj me dira tuđi zločin, a ne moj." Bio je, dodaje, protiv vojne "operacije" jer se bojao da će u njoj doći do punog izražaja oni postupci koji su zataškavani, nekažnjavani i tolerisani sve vreme rata i o kojima javnost nije bila do kraja upoznata, ali se ipak znalo da hrvatske vojne i civilne operacije nisu bile bez zločina. Kad na njih podseća, Lasić pominje Pakračku poljanu, Mekušanski most u Karlovcu, Gospić, ubistva civila po selima i gradovima, osobito u Osijeku, Sisku, Karlovcu, Splitu, ali i u Zagrebu (praćena i silovanjima, slučaj Zec), rušenje srpskih kuća (koje su, veli, pokušali spasavati kukavičkom krilaticom, ne rušite, dobro će nam doći!), dizanje u vazduh crkava i sedišta crkvenih vlasti, pljačkanje tuđe imovine.
       Nadao se i da je državni i vojni vrh svestan ove opasnosti i da neće ići u takvu "operaciju" dok ne bude sasvim siguran da ona neće baciti Hrvatsku na moralno dno. Verovao je i da će se preduzeti sve kako bi se i najmanji prestupi onemogućili, ako se već "operacija" nije mogla izbeći "zog Martićevih ubijanja i ucjena".
       "Na žalost, 'Oluja' je opravdala moja strahovanja", piše Lasić, i nastavlja: "Ni ovog puta hrvatsko državno vođstvo nije htjelo predvidjeti što se sve u jednoj takvoj 'operaciji' može dogoditi i nije (svjesno ili nesvjesno) osiguralo snažne policijske snage, vojne i sudske organe koji bi spriječili svaki zločin, a onaj počinjeni najstrože kažnjavali na licu mjesta. S gnušanjem sam primio kvalifikaciju Petera NJ. Galbraith-a kao 'traktorskog' ambasadora jer je pomagao srpskom stanovništvu koje je u panici bježalo. Nisam mogao podnijeti ljubljenje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi (to se radi u operetama lošeg ukusa), mahanje rukom uz slavodobitni povik, Idite, neka idu (s potajnom nadom da smo ih se napokon riješili). Nisam se mogao osloboditi straha da će biti pobijeni brojni ljudi koji nisu uspjeli pobjeći. NJihov se broj, zasad, popeo na nekoliko stotina nevinih žrtava!
       Ubojstva starih žena opravdavala su se 'samoodbranom': držale su pod kikljama teške mitraljeze! Odmah su se pozivali naši prognanici i izbjeglice da se mirno usele u kuće u kojima su kreveti bivših vlasnika bili još topli. Pljačkalo se sve do čega se moglo doći, te su čak i režimske novine priznavale da su u Kninu nestali i šalteri i ključaonice, pa ne treba trošiti vrijeme na odlazak u Knin. Ukratko, ponovila se slika s kraja 1991. kada su crnogorske i srpske trupe divljale po okolici Dubrovnika, Cavtata i Slanog. Bio sam sretan što više nisam bio član Federalnog savjeta Evropskog pokreta. Sve je nalikovalo na katastrofu, a ne na pobjedu."
       Za Lasića je "Oluja" značila "zadnju kap u prepunoj čaši. Usred slavopojki, samohvala i nevjerojatnog samozadovoljstva nastojao sam sačuvati hladnu glavu, kritičku svijest. Od svega je najstrašnije bilo to što se u tom pijanstvu nije diglo više trijeznih glasova, osobito u oporbi. Šutjelo se, među nama su zločinci mirno hodali. Kao heroji.
      
       Neumerena oholost
       Rekao sam sebi: to nije samo težak politički promašaj nego i ekonomski, intelektualni, kulturni pa čak i vojni. Kad spominjem ovaj posljednji, mislim na opasnu taštinu i neumjerenu oholost koja je spopala vojni kadar, a prije svega vojni vrh i neke 'vitezove' i 'sokolove' (Zovi, samo zovi...) od kojih se pravio mit."
       Ta vojska se, po Lasiću, nije imala čime hvaliti jer: "Jedna se država od četiri i pol milijuna stanovnika obrušila na svoju pokrajinu od 150 000 stanovnika (ako?). Jedna je vojska od
       190 000 vojnika stajala nasuprot sedam puta slabijim snagama. Na samom bojištu koncentrirala je 130 000 do zuba naoružanih vojnika s najmodernijom tehnikom, dakle šest puta više od onog što joj je neprijatelj mogao suprotstaviti. Je li joj to prijetila invazija iz Jugoslavije? Nije. Ili u posve sitnom postotku, jer je i djetetu bilo očito da Milošević neće zbog Knina riskirati svoju vlast. Jesu li Amerikanci i Evropljani zaprijetili da će nas sravniti sa zemljom ako ih ne slušamo? Nisu. Prema riječima samog Červenka, 'oni su prešutno na to pristali. Ne može se reći da su dali odobrenje da se ide, ali su znali da je to naše pravo i pristali su na to, naravno, upozoravajući da se sve mora izvesti brzo i korektno'. Brzo se doista izvelo jer to nije predstavljalo nikakvu teškoću, ali se u 'korektnosti' potpuno zakazalo. Ova golema vojska nije u tom pustom kraju uspjela održati ni minimalan red: pobjeda se pretvorila u sramotu koju nam ni Amerikanci ni Evropljani nisu oprostili. Ovi su se drugi čak radovali. A mi smo ovu sramotu ovjekovečili u Danu domovinske zahvalnosti. Čista groteska."
       S distance od pet godina, koliko nas deli od "Oluje", pisac fascinantnih knjiga o Krleži nalazi sličnu grotesku i u gromoglasnom "brzojavu" što ga je Predsedništvo njegove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uputilo Tuđmanu da mu čestita na pobedi. Sve su akademije iste, dopisaće rezignirano. A kako se Tuđman osećao posle "Oluje" i progona Srba? Željko Ivanković, autor knjižice "Šta je ostalo, Predsjedniče", piše da ga je zatekao u kabinetu u fantastičnom raspoloženju. Mislio je samo da ih je nešto (Srba) moglo i ostati, da održavaju kuće i obrađuju imanja. U procentu koji ne bi bio opasan za opstanak Hrvatske, i u kom ne bi predstavljali nikakvu faktičku snagu.
      
       SAVA DAUTOVIĆ