NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zvečka, gluperdo!

Svaka revolucija poseduje svoje ikoničke simbole. Revolucija koja se ovog oktobra dogodila na beogradskom bulevaru koji nosi njeno ime bila je, u tom smislu, trijumf minimalizma. U taj trijumf je uložen maksimum duha

      Šta se u Beogradu dogodilo tog (prošlog) četvrtka? Nesumnjivo se dogodila jedna revolucija. Osim drugih faktora koji upućuju na takav zaključak - i koji su van domena ovih redova - o tome dobro svedoči i činjenica kako je taj događaj posedovao i snažnu ikonografsku potporu. On je, kako se kaže, imao svoje specifične artefakte.
       Svaka ulična istorija (istorija čije je događanje izmešteno na ulicu) barata određenim brojem identičnih artefakata: cigle, kocke iz kaldrme, kamenje, motke, letve, šipke, bejzbol palice, pendreci, dugačke cevi, bajoneti, konzerve smrtonosnih otrova, tenkovi obavezno, buldožeri povremeno. Pre svega krv. Ali, vojni udari, pučevi svih vrsta i obične pobune građanstva se time zadovoljavaju. Posle se sve počisti i zaboravi. Revolucija se od njih razlikuje i po tome što je nezamisliva izvan određenog, samo njoj svojstvenog, verbo-vizuelnog konteksta. Svaka revolucija potrebuje svoju scenografiju, svoju rekvizitu. Jer, po čemu pamtimo revoluciju iz 1789. godine? Po giljotini.
      
       Mada se misli da su revolucije po pravilu spontane, da su one iskakanje iz zgloba istorije, ovo pokazuje da to nikako nije slučaj. Uostalom - i ova se srpska oktobarska revolucija krčkala deset i kusur godina. Nema tu, bato, nikakve spontanosti! Jedan odličan nemački novinar, inače nabeđeni doktor svih nauka, čije je ime bilo Karl Marks, zaključio je, pišući o revoluciji iz 1871. godine, da svako poglavlje te revolucije nosi isti naziv: poraz. Otuda je ona, u istorijskom smislu, na kraju morala pobediti. Elem, ova naša revolucija, ovo desetogodišnje kuvanje koje je najzad proključalo uknjižilo je toliko (pripremnih) poraza da nam se zemlja pretvorila u zagorelu šerpu.
       Sve te njene propale faze, od 9. marta naovamo, imale su neke svoje (revolucionarne) simbole: plišanog medu, šerpe i lonce, pištaljke, pokvarena jaja. Prirodno je što su se gotovo svi ti simboli ponovo pojavili kada je, u taj četvrtak, narod izašao na ulicu da prevrne voždove džepove pune ukradenih izbornih listića, ali je njihov marginalni status eminentno arhivskog značaja sred mora novih zvrčki (i zvečki) jasno ukazivao da je revolucija konačno sazrela i da ovog puta neće biti odgođena zbog loše vremenske situacije. Razlika između dva simbolička nivoa, oličena starim i novim rekvizitama, veoma je bitna. Dok se ranije, izborom demonstracijskog obeležja, obično jednog jedinog, težilo unifikaciji protestnih kolona, "zbijanju redova", sada je anarhično šarenilo simbola proizlazilo iz zbiljskog osećanja jedinstva: slažemo se, znači svako može da napravi svoju "zvrčku". Samo treba da nađe pogodnu mašinu.
      
       Jer, prethodni simboli građanskog otpora bili su bez izuzetka preuzeti, oni su bili "revolucionarni gadžeti" (njihova nova simbolička funkcija nije imala veze sa njihovom uobičajenom uptorebnom vrednošću). Svi simboli Velikog Četvrtka su, međutim, specijalno manufakturisani za tu priliku - uz tek jedan, doduše značajan, izuzetak. Ako je revolucija (ubrzana) proizvodnja istorije, onda ona proizvodi i svoja znamenja. Sa praktičnog (da ne kažemo policijskog) aspekta stvari to znači da je, u prethodnim godinama, stvorena određena medijska infrastruktura, krajnje skromna, tehnološki prilično zastarela, koja je, kada je kucnuo odlučni čas, krenula sa štancovanjem revolucionarne bižuterije. To usput dokazuje da je svaki pokušaj rigidne kontrole sfere medijskih tehnologija (čak i njihovih pukih tehničkih sredstava) unapred osuđen na propast: zvečka je srušila TV Bastilju.
      
       Opet, s druge strane, i u tome je potvrda promišljenosti jedne strategije podrivanja ikonografskih temelja (bivšeg) režima. Ta se strategija začela mimo političkih stranaka (inače temeljno operisanih od smisla za propagandu), u okviru pokreta "Otpor". Simbol tog pokreta - stisnuta pesnica - bio je radikalno svođenje svih parola i poruka u jasan ikonički znak koji svojom jednostavnošću užižuje veliko polje iskustva. Dodatno posezanje za iskustvom revolucionarne prošlosti - koje je, verovalo se, prevaziđeno dometima savremenog političkog advertajzinga - bilo je plod shvaćene nužnosti: svi medijski kanali osim golih zidova bili su zatvoreni, a korišćenje zidova za političke poruke, ako se ne izvede brzo, pod zaštitom noći, vodilo je u Padinjak gde je krompir poruka. Zato su i tehnička sredstva izvođenja otporaških akcija bila krajnje primitivna, kao u nekoj novoj verziji televizijske serije "Otpisani": kartonski šablon i molerska četka. Izgleda da je to definitivno opredelilo dalju strategiju "proizvodnje" novih simbola pobunjene ulice: jednostavno i jeftino a da se može strpati u džep.
       Ono što se događa na ulici zove se u marketingu out door aktivnost. To je, inače, danas u trendu. Osnovu tih aktivnosti čini tzv. event (bukvalno: događaj). Gde ćeš većeg event-a od jedne revolucije! Zato je Beograd u trendu. Iskustvo njegovog juriša pod novim znamenjima na skupštinu uzurpatorskog staleža - kao i dalekosežni dometi simbola "Otpora" - mogu otud uticati na marketinško-reklamnu praksu i tamo gde revolucija nije "robni proizvod". Minimalizam opet pobeđuje: umesto bilbordskih transparenata čije čitanje (ako je nekom uopšte do toga) odnosi čitavu pauzu za ručak, umesto zastava sa mrtvačkom glavom i uvećanih portreta "istorijskih ličnosti" (Vođa, Čiča, Kralj...) - nalepnice i dopisnice, tu i tamo neki bedž, kapa, "kuvarica" (!), sasvim retko majica, uglavnom sića, sve "za poneti".
      
       Takvo multipliciranje jednog grafičkog oblika (recimo, nalepnice) daje poseban značaj verbalnom sadržaju dotičnog artefakta. Da ovo nije bila revolucija, lako bi se, iz prve, prokužilo po "vrućim parolama", teškim kao tučak, praznim kao stara kanta. Bez obzira što revolucije nisu uvek baš simpatične (naročito po nekim svojim neizbežnim posledicama), one su, svejedno, nezamislive izvan sfere duha. Šta je ostalo od revolucionarne 1968. godine? Jedna knjižica sjajnih slogana ("Ja sam marksista, frakcija Gručo").
      
       Sada je, u ovoj revoluciji, ponovo bio na delu onaj znani beogradsko/srpski duh bespoštedne zajebancije svega postojećeg, katkada lascivan, katkada čak i prost, lak kao let leptira i ubitačan kao ujed zolje. Teško je (a nije ni preka potreba) već sada, dok je sve još vrelo, pristupiti "vrednosnom rangiranju" tih parola - "Gotov je", "Zatvoreno zbog krađe", "BG-24-09-2000", "Idi s Mirom" etc. - ali je, sticajem okolnosti, jedna od njih ipak obeležila ceo događaj, uslovivši i pojavu jedinog preuzetog artefakta u ikonografskom spektu poslednje srpske revolucije - zvečku.
      
       Dakle - "Puk'o je". Izveštač pariskog "Monda" imao je grdnih muka u pokušaju da to prevede: hm, eksplodirao nije, samo je puk'o k'o zvečka. Revolucija je žargon autentičnosti, pa je prirodno da je, i ovog puta, prevladao autentični žargon, žargon beogradske potkulture. Izraz "puk'o je k'o zvečka" izveden je u toj potkulturi iz (narodne?) izreke "Rasturio ga k'o dete zvečku". No, u beogradskom žargonu postoji pandan toj izreci - "Iscep'o ga k'o ludak 'Politiku'." List sa tim imenom ostao je, srećom, čitav i bez struje, ali je revolucija - šta da se radi, takva joj priroda! - ludilo slobode, koja je, snagom svojih minimalističkih simbola, zaustavila tenkove i razbila u paramparčad jedan sistem orvelijanske medijske manipulacije.
       To je sada gotovo, to je stvar muzeja moderne (primenjene) umetnosti. Revoluciju treba okončati. Tek smo jednom no gom u novom dobu. Na tu je činjenicu upozorio poslednji manufakturisani artefakt ovog istorijskog kolopleta. To je jedan paketić, celofanska vrećica, sa sloganom "Prs'o je" i crtežom kondoma sa petokrakom. Nije baš oličenje dobrog ukusa. Ali se u vrećici nalazi i pravi pravcati prezervativ, vazda spreman za upotrebu. Revolucija je lepa bolest, ali i sida je mnogo opasna!
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu