NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Linč

Novoizabrani državni funkcioneri morali bi već danas da se ozbiljno zamisle i da ne zaborave da bi pojedine ružne scene nasilja nad neistomišljenicima, samovlašća i anarhije, koje se sada dešavaju svuda unaokolo, a što nikome ne može da služi na čast, mogle vrlo brzo i njima da budu stavljene na teret

      Juriš na Skupštinu SR Jugoslavije, započet u 16.15 u četvrtak 5. oktobra 2000. godine, razlikovao se po mnogo čemu od juriša na Zimski dvorac u Petrogradu, kojem je 7. novembra 1917. godine u 22.00 prethodila grmljavina topova s krstarice "Aurora". Ali, prva i osnovna razlika jeste u tome što boljševici nisu prethodno izvojevali pobedu na višestranačkim, lokalnim, parlamentarnim i predsedničkim izborima. Drugim rečima, razlika je u tome što su građani Beograda i čitave Srbije, okupljeni toga dana u prestonici, bili vođeni idejom da odbrane svoja elementarna ljudska prava, svoje pogaženo dostojanstvo i izvojevanu izbornu pobedu. U krajnjoj liniji, što znači i odbranu postojećeg proklamovanog ustavnog poretka. Time što su najpre u velikoj većini glasali onako kako su glasali, oni su, naravno, svima stavili do znanja da žele promenu dotadašnjeg režima, ali ne zato da bi potom - vođeni nekakvom utopističkom idejom ili nekim štabom revolucije - krenuli put neba, niti zato da bi menjali čitav svet, nego upravo obrnuto - da bi mogli da žive normalno, kao i ostali svet, u zemlji čija će vlast poštovati ustav i zakone, bar one koje je sama donela, i imati mudrosti i snage da se konačno spusti na zemlju...
       Međutim, u nekim istorijskim događajima, kao i u istoriji uopšte, početak i kraj procesa često nisu, i ne moraju uvek biti u potpunom skladu sa stvarnim namerama i težnjama glavnih protagonista. Jer, nekada događaji izmaknu kontroli, i krenu u neželjenom pravcu. Baš kao što neki marginalni obrti, i marginalni akteri, katkada mogu da bace senku na sve i svemu daju svoje obeležje... U ovom slučaju, užasne scene brutalnog nasilja nad bespomoćnim ljudima Miloševićevog režima, kojih su se dočepali gnevni jurišnici na zgradu RTS-a u Takovskoj 10 u Beogradu, a što je svakom pristojnom čoveku moralo delovati zaista odvratno, mogle bi da odigraju upravo takvu ulogu.
       Jasno je, naravno, da Dragoljub Milanović - zbog svega što je godinama personifikovao kao prvi čovek zloglasne Miloševićeve TV "Bastilje" - nije imao razloga da računa na bilo čije simpatije. Možda, čak, nije uživao ni preterane simpatije svojih osionih gazda, poznatih po tome što su i ljude iz svog najbližeg okruženja koristili i, kad im se tako prohte, odbacivali kao prljave krpe. Ali, onog trenutka kad su ga demonstranti izvukli na ulicu, bacili na zemlju i počeli da gaze, šutiraju nogama u glavu, bivši direktor RTS-a je, nesrećnik, sticajem žalosnih okolnosti, postao samo žrtva. Što znači i neko prema kome je ljudski i prirodno osetiti i iskazati sažaljenje. Dok su siledžije, umislivši valjda da na taj način mogu da u svoje ruke uzmu i po sopstvenom nahođenju na licu mesta dele pravdu, šepureći se sve vreme pred TV kamerama, postigle sasvim suprotan cilj od onoga kojim su se, navodno, rukovodile: nisu ponizile Milanovića nego sebe. I sve one koji su toga dana želeli glasno i jasno da iskažu svoje protivljenje silexijstvu i nasilništvu režima protiv kojeg su glasali na izborima.
       Ako su milioni ljudi u ovoj zemlji na kraju krajeva bili istinski zgađeni nad onim što je činio režim Slobodana Miloševića i njegove supruge, nad onim što su činili njihovi batinaši u civilu i policijskim uniformama, korumpirani i u kriminalu ogrezli partijski i drugi funkcioneri, barabe u medijima, hohštapleri na pravosudnim funkcijama, mediokriteti u prosveti i kulturi... koji su godinama terorisali normalan svet, onda je linčovanje bespomoćnog čoveka, makar se on zvao i Dragoljub Milanović, i makar bio i lično odgovoran za sve gadosti koje su nas zasipale sa televizijskih ekrana, nešto preko čega se ne može olako preći. Jer, taj čin baca senku na samu ideju o pravdi i može svakom ciniku da posluži kao argument za tvrdnju kako su svi, i pristalice i protivnici bivšeg režima, navodno, jednaki... Stoga bi nova vlast učinila mudar gest kada bi svim žrtvama nasilja u prošlonedeljnim događajima, bez obzira sa koje su strane, uputila izvinjenje i izrazila svoje sažaljenje, a sve siledžije koje su tome kumovale potražila i primerno kaznila.
       Svet koji nas ovih dana sve pažljivo posmatra, pita se - za sada još, istina, prilično obazrivo - hoće li Slobodan Milošević i njegovo društvo posle krupnih demokratskih promena u Srbiji i SR Jugoslaviji odgovarati za svoja nedela. I, gde će odgovarati: u Hagu, ili negde drugde? Ovde je, čini se, bar za sada više onih koji su skloni da veruju, baš kao što izgleda veruje i sam predsednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, da Hag možda i nije najpogodnije mesto za utvrđivanje Miloševićeve, eventualne, lične odgovornosti. No, ako pitanje "stvarne" ili "mesne" nadležnosti pojedinih sudova, o kojem će se pravnici i političari još dugo sporiti, za većinu običnih ljudi ovog trenutka zaista i nije prioritetna tema, suština ideje kojom su se rukovodili oni koji su 5. oktobra krenuli na Skupštinu ne bi se nikako smela dovoditi u pitanje: u demokratskom društvu svako mora da odgovara za svoja dela, i za svoja nedela, ali se svakom mora garantovati i poštovanje osnovnih ljudskih i ustavnih prava, uključujući i prava na odbranu i zaštitu ličnog dostojanstva. Dakle, poredak i država bi, ukoliko pretenduju da budu demokratski, morali ubuduće da funkcionišu drugačije nego u vreme vladavine Slobodana Miloševića i njegove supruge.
       Stoga bi, nema sumnje, novoizabrani državni funkcioneri morali već danas da se ozbiljno zamisle i da ne zaborave da bi pojedine ružne scene nasilja nad neistomišljenicima, samovlašća i anarhije, koje se sada dešavaju svuda unaokolo, a što nikome ne može da služi na čast, mogle vrlo brzo i njima da budu stavljene na teret.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu