NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratak "stogodišnjeg rata"

Procena liberalne izraelske levice i Palestinaca je da sada partnerstvo Barak - Šaron može da uništi svaku šansu za povratak mirovnim pregovorima

      Ako protivnika ne možeš da pobediš, poljubi ga u lakat. Ova davnašnja arapska poslovica više nimalo ne vredi na Bliskom istoku. Zaboravljena je i davnašnja mudra pouka, a napušta se i politička racionalnost koja je, izgleda preovladala. Palestinci i Izraelci opet su bliži "stogodišnjem ratu" nego miru, za koji su unapred podelili Nobelovu nagradu. Istina, kao opaka slutnja, jedan od dobitnika, Jicak Rabin ubijen je davno pre dovršenog pomirenja.
       Već mesec dana mirovni proces survava se u provaliju a pokušaji spasavanja zaredom propadaju. Blizu 150 mrtvih i hiljadu ranjenih (gotovo svi su Palestinci) ne nagoveštavaju da će se novo opredeljenje - oko za oko - lako zaustaviti.
       Radikalizacija na obe strane samo raste: u Jerusalimu "premijer mira" Ehud Barak razgovara sa Arijelom Šaronom o ulasku "rušitelja mira" u vladu nacionalnog jedinstva a Jaser Arafat upušta se u igru u kojoj ostavlja sve manje prostora svojoj večnoj spretnosti da usmerava osećanja i postupke Palestinaca.
       Obe strane ukopavaju se za dug sukob i ne predviđaju brzi kraj. Premijer Barak je, uostalom, uzeo "tajmaut" u mirovnom procesu, što je samo nešto učtiviji izraz za suspendovanje pregovora. Palestinska frustracija eksplodirala je neprekidnom kanonadom kamenica koju više ne mogu da savladaju više ni izraelski helikopteri - topovnjače, potvrđuje osećanje da ističe strpljenje za život pod okupacijom dok se čeka na učinak diplomatije.
      
       Barak i Šaron
       Političke potrebe za opstanak lidera na obe strane sada su "čvrsta ruka". Barakova koalicija, u manjini u parlamentu, traži oslonac u Šaronovom Likudu pre nego što se Kneset okupi posle letnjeg raspusta i potopi vladu. Mogući izbori teško da bi opet dali priliku "mekoj politici". Pri tom - pokazuje ispitivanje raspoloženja - prethodnik Arijela Šarona na čelu partije Bibi Netanijahu, oslobođen krivičnog gonjenja, ima po svemu bolje izglede da opet zavlada izraelskom desnicom. Barak, takođe sa generalskom prošlošću, i Šaron odjednom imaju potrebu da se "drže za ruku" da bi se sigurnije osećali u takvom političkom lavirintu.
       Generali dodaju vojničku procenu da "sve ovo sa Palestincima neće kratko trajati", jer je na drugoj strani 72-godišnji Šaron izazivačkom šetnjom do muslimanskog svetilišta između najsvetijih jerusalimskih džamija 28. septembra samo kresnuo varnicu na buretu davno napunjenom barutom. General, sada političar, nikad se nije ustezao od "igre vatrom": u oktobarskom ratu 1973, recimo, na svoju ruku je prešao Suecki kanal da bi se zaustavio na 101. kilometru od Kaira. Srećan ishod ovakve "kocke", koja nikako nije bila deo promišljene izraelske politike, doneo mu je slavu i uputstvo za zanat kojim se bavi otkad je skinuo uniformu. Istim proverenim receptom Šaron se služi i u svojim političkim pohodima.
       Procena liberalne izraelske levice i Palestinaca je da sada partnerstvo Barak - Šaron može da uništi svaku šansu za povratak mirovnim pregovorima, a strahovanje je da će "privremeni prekid u već postojećem ćorsokaku postati trajan ako ova dvojica podele vlast".
       Istovremeno, mirovni pokret - širok politički front u Izraelu - "oseća se izdatim od Jasera Arafata, koji je pre samo mesec dana predstavljao partnera sposobnog za postizanje rešenja u poluvekovnom krvavom sukobu sa Palestincima". Danas i mnogi Jevreji počinju da gledaju Arafata kao podstrekača, ako ne i kao oca nove intifade. Dodatni udarac im je sve izrazitiji ultrareligiozni karakter ustanka kamenicama, uz glasnije pozive na džihad, sveti rat protiv Izraela.
       "Rabin je pogrešio, mi grešimo", napisao je razočarani liberalni uvodničar Nahum Barnea u najtiražnijem "Jidiot ahronotu" pošto je masa Palestinaca pre nedelju dana linčovala dvojicu izraelskih rezervista u Ramali na Zapadnoj obali.
       Premijer Jicak Rabin rukovao se s Jaserom Arafatom u Vašingtonu da potvrdi dogovor o miru Izrealaca i Palestinaca 1993. Dve godine kasnije u Tel Avivu ubili su ga ekstremni desničari.
      
      
       Arafatov teret
       Poštovani izraelski književnik A. B. Jehošua, uporni advokat mirenja sa Palestincima, u intervjuu "Haarecu" smatra da je Arafat napravio "ogromnu grešku" i da je "razbio krčag misleći da nasiljem i međunarodnim pritiskom (na Izrael) može da postigne više".
       Jezgro levice u Izraelu upozorava da, uprkos svemu, neće dozvoliti pobedu desnice. Ćerka Moše Dajana, Jael, laburistički poslanik u Knesetu, upozorava da je "eksplozija nasilja direktna posledica neprekidne politike izgradnje jevrejskih naselja na palestinskim teritorijama, u kojima već živi 200 000 ljudi". Uri Avneri, takođe poznati aktivista iste orijentacije ponavlja da je "sva naša upozorenja poslednjih meseci vlada preobratila u svoj ekstremizam".
       Američki "NJusvik" piše da izraelska armija čak ima pripremljen plan da ponovo zauzme velike delove teritorija dosad vraćenih Palestincima, kao "adut" za budućnost.
       Arafat, s druge strane, tvrdi da "ničim nije iznenađen" i njegov narod "nastavlja prema Jerusalimu, kao prestonici palestinske države, prihvatali to Izraelci ili ne".
       "Neka ide u pakao", završio je ne birajući reči , istina ne pominjući Baraka po imenu. Tvrdi, u isti mah, kako su vrata za mir otvorena, ali "čitava situacija zavisi od ponašanja izraelskih lidera, kojima je na raspolaganju još nekoliko nedelja, i brzine delovanja Amerike i međunarodne zajednice".
       U Izraelu se pominje "jednostrano odvajanje od Palestinaca", što bi značilo njihovo izolovanje i zatvaranje u neku vrstu rezervata i ekonomske omče.
       Sve, kao i toliko puta na Bliskom istoku, izgleda kao nerešiva jednačina. Jasan je zasad ishod da je Arafat izvesno dobio naklonost među Palestincima i rejting kod Arapa. Analitičari postavljaju pitanje kako će sada već pomalo oslabeli 71-godišnji "čovek za sva vremena" iskoristiti tu novu snagu za postizanje političkih ciljeva. I koliko će izrazitije igranje na arapsku i nacionalnu kartu moći da omete dogovor o miru, uz neizbežne Amerikance.
      
       Pozitivan ishod
       Na kairskom samitu Arapska liga dala je Palestincima podstrek za ustanak i finansijsku potporu, ali se ipak uzdržala od potpunog bojkota Izraela a oni koji imaju ustanovljene veze sa jevrejskom državom nisu ih prekinuli. Nezadovoljna Hanan Ašravi, uticajan član palestinskog rukovodstva, primećuje da "mirovni proces sada postoji samo kao fikcija u malo glava, uglavnom arapskih lidera, koji još misle da mogu da ga spasu".
       Izraelski zvaničnici u svojim ocenama to zovu "uravnoteženim pristupom" egipatskog domaćina Hosnija Mubaraka, što je "pozitivan ishod" samita. Oštre reči osude Izreala, a sa malo konkretne akcije, pokazuju da su se umereni Arapi ipak održali pred tvrdom linijom. Libijci su napustili skup, a predstavnik iračkog predsednika Sadama Huseina mogao je jedino da ostane na svom pozivu braći na sveti rat protiv Izraela. Retorika je, pored utešne novčane pomoći Palestincima, uvek najlakši korak, na kraju bila najteži kalibar protiv Izraela.
       Vojni stratezi razmatraju elemente tehnološki asimetričnog palestinsko-izraelskog rata. Politički posmatrači bave se "paradoksom Barak": Jedan kaže: "Šta, najmirotvorniji izraelski lider dobio - rat". Neki još jednom istražuju "Arafatove zagonetke". Jednostavno, bitka za povratak nade tek predstoji, a potom i mir može opet da se vrati na dnevni red. Više nego ikad ranije toliko je razočaranih i "prevrenih" na obe strane, a to je valjda teže nego kad su se pre tridesetak godina pokliči za "bacanje u more" neutralisali munjevitim vojnim ekspedicijama. Mir na Bliskom istoku, posebno između Palestinaca i Jevreja, složeniji je od klasičnih ratova.
      
       MILOŠ OFNER
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu