NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Knedla u grlu

Milošević je bio i prošao, ali Srbija je ostala tamo gde je i bila: svaka regionalna saradnja na Balkanu prirodno favorizuje Srbiju kao geografski centar Balkana

      Dok se Zapad i dalje kao dete raduje "revoluciji" u Beogradu, naši prvi susedi se još drže kao da im je knedla stala u grlu. I dok su sve srećne porodice iste, svaki DŽU komšija danas je nesrećan na svoj način.
       Najžalosniji prizor svakako pruža crnogorska vlast, koja je preko noći u ranije blagonaklonim nemačkim novinama iz "demokratske" prekomandovana u "separatističku". Milo Đukanović se doima kao čovek koji je usred važnog suđenja odjednom izgubio alibi na koji je čvrsto računao. Lideri bivših DŽU republika pred svetom su uvek tvrdili kako im nezavisnost treba pre svega zato da bi, daleko od Slobodana Miloševića, uživali u blagodetima demokratije. No, pobedom Vojislava Koštunice postalo je jasno da se Đukanović otcepljuje radi otcepljenja, a ne zbog toga što u zajedničkom domaćinstvu sa zlim i autoritarnim Miloševićem demokratiju nije mogao dovesti u kuću.
       Priština se od Podgorice razlikuje po tome što se ni u čemu ne pretvara i što volju za otcepljenjem ne prikriva lažljivom retorikom.
       Zagreb se još nije oporavio od šoka što je Vojislav Koštunica kao počasni gost u Bijaricu primljen u najelitnije evropsko društvo već sedam dana posle inauguracije, dok je Ivica Račan na sličnu čast morao da čeka više od mesec dana po stupanju na položaj. Sankcije su Jugoslaviji skinute bez uslovljavanja, a milioni dolara bespovratne pomoći dodeljeni bez oklevanja, dok Hrvatska i posle ispunjavanja uslova koji su joj postavljeni nakon Tuđmanove smrti još čeka na iole značajniji evropski kredit. Poseta Žarka Koraća donekle je ublažila otvorenu zlovolju hrvatskih vlasti prema promenama u Beogradu, ali je nije otklonila. Saborski zastupnik Damir Kajin čudio se što su se hrvatske vlasti uplašile, "kao da ne znaju živjeti bez Miloševića u najbližem susjedstvu". NJegove reči kao da je odmah potvrdio Stipe Mesić odbijanjem da se ove sedmice pojavi u Skoplju na balkanskom samitu: zapadni diplomatski izvori tvrde da je to učinio jer mu se "ne žuri" da se sretne sa Koštunicom, i više mu odgovara da do tog susreta dođe na samitu u Zagrebu 24.novembra.
       Sarajevo nije manje uzdrmano od Zagreba. Hrvatska i bosanska štampa su inače uoči 24.septembra bile složne u potcenjivanju mogućnosti da Milošević izgubi vlast na izborima bez "krvi do kolena". Glavni grad Federacije BiH bio je u prvi mah zatečen, no ovde je vlast bolje podnela šok od štampe i nezavisnih intelektualaca koji će se, izgleda, teško navići na sliku sveta u kojoj bosanski Muslimani i Hrvati neće uvek biti nevine žrtve "srbočetnika". Koštuničina poseta Trebinju progutana je kao gorka pilula, ali na sarajevskom aerodromu je posle toga postignut kompromis. Ni ostali susedi nisu bili spretniji u prikrivanju zle volje i neraspoloženja prema "revoluciji" u Beogradu.
       Zlurad čovek bi rekao da se za Miloševićem od Triglava do Đevđelije oteo jedan veliki uzdah. NJegov pad je, izgleda, pobrkao mnoštvo političkih računa, osujetio gomilu ambicija i ugrozio pregršt blistavih karijera.
       Jedino je u poređenju sa Slobodanom Miloševićem Milan Kučan ličio na političara evropskog formata; samo je uz "balkanskog kasapina" Stjepan Mesić delovao kao zgoditak izvučen na demokratskoj lutriji; uz bivšeg jugoslovenskog predsednika šlepali su se tako brojni likovi kojim je isključivo Miloševićeva geopolitička blizina garantovala mrve svetske pažnje i blagonaklonosti. I ne samo njima, već i njihovim državama. Da nije bilo bombardovanja Jugoslavije, i uloge koju su jugoslovenski susedi dobrovoljno odigrali u NATO ratu protiv prvih suseda, zemlje poput Rumunije i Bugarske još ne bi mogle ni sanjati da započnu razgovor o učlanjenju u Evropsku uniju. Hrvatska je jedino uz "poslednji komunistički režim" u Evropi, kako je Zapad doživljavao Miloševićevu Jugoslaviju, mogla izgledati kao država u kojoj manjine imaju položaj dostojan Evrope.
       Islamski fundamentalizam Alije Izetbegovića nije smetao Zapadu pre svega zbog toga jer je njegov vlasnik simbolizovao otpor Miloševićevom "komunističkom teroru". Ništa na Balkanu, uostalom, nije bilo tako isplativo kao neki oblik "otpora Miloševiću". Znaju to mnogi domaći "antiratni profiteri", ali se na znatno širem području nego što je sadašnja Savezna Republika Jugoslavija mogla napraviti lepa karijera na račun "bauka Milošević". Kada su u leto 1998.godine američki emisari krenuli da obilaze Balkan kako bi privoleli DŽU susede na kooperativnost sa tada već uveliko planiranom akcijom NATO-a, prijatno su se iznenadili lepim dočekom koji im je priređivan čak i u zemljama poput Rumunije, koja nikad u istoriji sa Srbima nije imala većeg nesporazuma, a kamoli konflikta. U nekoliko tih zemalja, istina, javno mnjenje nije u stopu pratilo kooperativnost svojih političara u ratu protiv Srbije; realno je očekivati da u nekim od njih, svakako ne samo zbog toga, na sledećim izborima dođe do promene rukovodećeg tima (Rumunija i Bugarska).
       Milošević je bio i prošao, ali Srbija je ostala tamo gde je i bila: svaka regionalna saradnja na Balkanu prirodno favorizuje Srbiju kao geografski centar Balkana. Povratak Srbije u milost Zapada sve menja. Da Srbija nije bila u nemilosti, ne bi prvi ugovoreni projekat Pakta stabilnosti bila gradnja mosta na Dunavu između Rumunije i Bugarske-taj most, ironično nazvan "Miloševićevim mostom", rezultat je želje da se tranzit preko Srbije izmesti ka Bugarskoj i Rumuniji. Grci se danas sa Srbima iskreno raduju, između ostalog i zato jer će profitirati ponovnim otvaranjem koridora preko Srbije. Kao i geografski položaj, i interesi su večni.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu