NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
Crna Gora i Srbija
 

Laslo Sekelj

DOS mora odma da izađe sa jasnom pozitivnom predizbornom platformom za decembarske izbore, da kaže ne protiv čega je, (jer je reč o demokratskoj poziciji a ne opoziciji Srbije) već za šta je i da pri tome ne zaboravi svoja prethodna izborna obećanja i rokove

      Od šestorice aktera raspada nekadašnje Jugoslavije: Kučana, Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića, Gligorova i Bulatovića, ostao je na političkoj sceni jedino još nekadašnji šef slovenačkih komunista. Međutim, ako pogledamo ne vrh ledenog brega, nego nosioce druge i treće pozicije od pre 10 godina, kada su u pitanju Slovenija, Hrvatska i Crna Gora, situacija je bitno drugačija. Kao i onomad - tako i danas, nosilac druge pozicije nekadašnje nacionalno-komunističke republičke političke elite ili i nadalje broj 2 (Drnovšek, Račan) sa jasnom ambicijom da postane prvi ili je već tu ambiciju ostvario kao Milo Đukanović u Crnoj Gori.
       Ovaj nekadašnji profesionalni omladinski partijski rukovodilac, instaliran od strane Miloševića na drugu po važnosti političku funkciju u Crnoj Gori, i nakon raspada komunističke stranke šest godina je verno služio svom političkom bosu. Kada je nakon studentskih i građanskih demonstracija 1997. došlo do prve krize Miloševićevog režima i ugrožena ambicija večne vlasti, Đukanović, iako već u sukobu sa Miloševićem, uslužno je doleteo za Beograd i svojim glasom i kasnijom javnom izjavom podržao izbor Miloševića za predsednika SRJ. Tome nasuprot, prvog demokratski izabranog predsednika SRJ i personifikaciju kraja Miloševićevog režima i autoritarnog neokomunističkog poretka, koji mu je - uzgred budi rečeno - došao na noge, ovaj "prozapadni" političar, ne samo da ne podržava nego upravo čini sve što može da njemu i političkim snagama modernizacije oteža demokratizaciju SRJ.
       Nakon svega što se, posle 5. oktobra, događa na relaciji predsednik SRJ - Podgorica, jasno je da u igri nije ravnopravnost Crne Gore već politička vlast i društvena moć jednog dela crnogorske političke elite. Za očuvanje tih pozicija moći, oni su spremni da upotrebe sva sredstva. Zapravo, u Đukanovićevoj "referendumsko-platformskoj" taktici jasno se prepoznaju modeli ponašanja nacionalnih elita nekadašnje Jugoslavije od pre i tokom ovih deset godina krize raspada SFRJ. Radi očuvanja vlasti manipuliše se nacionalnim osećanjima, tobožnja nacionalna i državna ravnopravnost stavljaju se iznad federalnog principa podele vlasti i u ovom konkretnom slučaju 16 puta brojniji federalni partner se treba svesti na 16 puta manji imenitelj. Drugim rečima, ravnopravnost građana treba da se žrtvuje u ime republičke ravnopravnosti. Zahtevati to od jednog liberalno-demokratskog političara i koalicije demokratskih snaga znači zapravo postavljati zahtev za koji se zna da se ne može ispuniti - ako zbog ničeg drugog onda zbog političkog legitimiteta.
       Sa druge strane, nije samo Đukanović mlađe i modernije izdanje Miloševića. Takav tip političara postoji i u okvirima DOS-a. Ono što je, do sada, javnost dobila kao informaciju o pregovorima DOS - Đukanović, neodoljivo podseća na rasturanje Češkoslovačke federacije od strane Klausa i Mečijara (a protiv volje i praktično iza leđa Havela). Uprkos suprotnoj volji birača i građana obe federalne jedinice, država je rasturena radi zadovoljenja ambicija dvojice političara i interesa dveju klika. Da stvar bude gora, sredstvo koje je u češkoslovačkom slučaju možda moglo da spreči samovolju političara - referendum, kako to pokazuje iskustvo rasturanja SFR Jugoslavije - bio je idealni instrument manipulacije i unapred obezbeđivao rezultat koji je zahtevala vladajuća garnitura.
       Najvažniji problem pred kojim stoje Srbija i Crna Gora je stvaranje institucionalnih pretpostavki za proces temeljne političke i ekonomske transformacije. S obzirom na neophodnu veliku materijalnu pomoć za uspešno sprovođenje toga procesa, a koja je najavljena od međunarodne zajednice, političke elite Srbije i Crne Gore dužne su da u veoma kratkom roku donesu novi savezni ustav ili, u najmanju ruku, da se slože oko temeljnih principa funkcionisanja federacije. Predlog o savezu dve međunarodno priznate suverene države je obično bacanje prašine u oči, kao što je to bio identični slovenačko-hrvatski predlog iz 1991. godine. S druge strane, ako je Đukanoviću tolike godine bio dobar "žabljački ustav", onda nema nikakvog razloga da se ne vrate nazad elementi indirektnog izbora Veća republika i predsednika države (nakon isteka mandata predsednika Koštunice). Nadalje, DOS mora odmah da izađe sa jasnom pozitivnom predizbornom platformom za decembarske izbore, da kaže ne protiv čega je, (jer je reč o demokratskoj poziciji a ne opoziciji Srbije) već za šta je i da pri tome ne zaboravi svoja prethodna izborna obećanja i rokove. U tu pozitivnu kampanju mora da spada i jasan koncept zajedničke države Srbije i Crne Gore kao liberalne federacije: jedinstveno tržište, spoljna politika i odbrana i dvostruki nivo mogućnosti zaštite individualnih i kolektivnih ljudskih i socijalnih prava. Ali ta država i njene obe federalne jedinice moraju, pre svega, da budu građanske države u kojima su religija i nacija privatna stvar svakog građanina, zaštićeni vladavinom prava na oba nivoa: saveznom i republičkom.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu