NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Tito i Jovanka

Milan Šarac: Ispovest generala Đoke JovaniĆa(6)

      Bilo je u to vrijeme manevara u Sandžaku, u Sjenici. Mi smo svi otišli na taj manevar, LJubičić je došao kasnije. Ja sam došao da se pozdravim. "Druže generale, čuo sam da ste došli, došao sam da se pozdravim." A on me gurnuo: "Šta ti to mene smenjuješ sa dužnosti?" Ja sam bio iznenađen, šta je to? "Pa, evo, sad mi je Dolanc rekao da si mene zamijenio i postavio kako tebi odgovara. Ti i Jovanka ste tu nešto petljali." Bio sam strašno iznenađen pa sam rekao: "Čovječe, jesi li ti pametan? Jesi li ti meni postavio zadatak da raspodijelim kadrove, rekao si mi kvotu koja će biti predviđena, ko ide za saveznog sekretara..." "A, to je to. Božiju mu majku, ovaj Dolanc me zbunio..." Bio je tu i Šumonja pa mu kaže: "Eto, vidiš, htjeli su da mene i Đoku zavade, a on je pošteno radio svoj posao." I zagrlio me.
       Međutim, nije se stvar tako završila. Dolanc nije hteo da prizna poraz. Kada smo se vratili sa manevra, napravio je jednu kombinaciju. Mjesec dana poslije manevra LJubičić nas je pozvao, najuži sastav: Šumonja, Potočar, ja i da povedemo najbliže saradnike, načelnike personalne i političke uprave. Mi smo došli oko devet sati. Odjedanput je zazvonio telefon u LJubičićevoj kancelariji i on je razgovarao sa nekim. Onda je rekao: "Zvao me Stane Dolanc. Kaže da je bio kod vrhovnog komandanta i da je vrhovni komandant naredio da general Đoko Jovanić odmah preda dužnost, da ide u penziju i da se više ne vraća na posao, a za Jovanku Broz - da se izoluje." Svi su bili iznenađeni, nisu znali o čemu se radi.
       Kada smo izlazili, Potočar me uhvati za ruku: "Hajde kod mene." Onda smo došli kod njega u kancelariju, bacio je svoju svesku: "Šta je ovo majku mu! O čemu se ovo radi?" Ja sam rekao da nemam pojma. "Je l' to ono što si ti nas konsultovao ko će biti sekretar?" "Jeste, to je to." "Kako to može? Pa taj Dolanc je jedan nepošten čovjek, rješili smo ga se tamo i on je otišao u Beograd jer on nije nikakav kadar, nema nikakvoga ugleda u Sloveniji..."
       Otišao sam kući i tražio od LJubičića da me primi vrhovni komandant. To nije moguće. Znam da LJubičić izvještava Dolanca o nekim stvarima iz Armije, pa sam rekao kako može kad mu ovaj nije nikakav starješina. Tada mi je LJubičić rekao: "Ti si, Đoko, naivan, skojevac naivni. Pa zar ti ne vidiš da je drug Tito bolestan, pa njega sad zamjenjuje Kardelj. Međutim, Kardelj je sad bolestan pa sad, evo, moram da obavještavam ovoga." Rekao sam da to nema smisla: "Znaš da sam ja tebe obavijestio šta je ovaj radio u NJemačkoj, u Hitlerjugendu, da njega mrze i Slovenci..." Ali on nije htio da me sluša.
       LJubičić mi je posle nedelju dana rekao: "Znaš, drug Tito je bolestan, on ne može nikoga da prima, pogotovu u ovoj situaciji tebe sa tim problemom. Nego, ti sve treba da ispričaš Dolancu. Da te Dolanc primi, a onda će on da razgovara sa Titom."
       Ja sam se Dolancu najavio oktobra '76. a on me nije primio sve do maja sljedeće '77. godine. A ja sam tada bio član Centralnog komiteta Jugoslavije, član Predsjedništva Socijalističkog saveza, član Glavnog odbora Saveza boraca, i bio sam član u Kadrovskoj komisiji skupštine.
       Jedanput smo se sreli na nekoj proslavi, na Dan armije na ulazu u Dom armije: "Jao, izvini, nisam te mogao primiti, vidiš da sam zauzet..." I to je bilo sve. Kada me je primio, u maju, on se izvinjavao kako on to nije mislio loše, kako je bio loše obavješten i tražio neko svoje opravdanje i tako se završio ovaj moj događaj sa Dolancom.
      
       TITO O SARADNICIMA: Inače, u razgovorima sa Titom, naročito od '67. do '74. za vrijeme maspokreta kad je on bio vrlo često u Zagrebu, pričao mi je o mnogim rukovodiocima. Na primjer, za Kardelja. Otprilike ovako: "On je jedan rođeni oportunista". Ili: "Dosta zna, ali je pravi oportunista". To je za njega govorio.
       O Bakariću jednom prilikom smo sjedili nas trojica, Vlado se bio malo odvojio i on mi kaže: "Pa vidiš, ovaj Vlado, on je stvarno pametan čovjek i zna mnogo. Međutim, kad dobije neki zadatak, on se odmah razboli. Ja ne bih njega držao takvog, ali kad on odgovara Hrvatima, neću da se miješam."
       Za Rankovića nisam nikada čuo loše riječi. On je za njega govorio da je dobar rukovodilac, ali da nije dovoljno modelirao svoje saradnike. Znači, govorili su o stvarima o kojima nisu trebali da govore. Na primjer, onaj Hercegovac je govorio, kada je bio u Rusiji, da će kada Tito ode, Ranković da dođe na mjesto predsjednika. Tako da je to zamjerio Rankoviću.
       O Moši Pijade uvijek je govorio sa nekom šalom, a o pojedinim rukovodiocima nije nikada govorio, o Gošnjaku, Dapčeviću itd.
      
       TITO LIČNO: Jedna od Titovih najvažnijih osobina je otvorenost. O svakom pitanju si sa njim mogao da razgovaraš, on je davao svoje sudove, pitao je druge za mišljenje. Bio je to veliki državnik i veliki čovjek. Bio je veliki Jugosloven, i ne samo Jugosloven.
       Ja sam tri ili četiri puta bio njegov domaćin. Prvi put u LJubljani za doček Nove godine '58. zatim dva ili tri puta u Zagrebu. Kada sam ga zamolio u LJubljani da mi dozvoli da plešem sa drugaricom Jovankom, on se malo nasmijao a kada nas je vidio zajedno, kaže: "A, Šesta lička..." Inače, on je plesao sa mojom drugaricom i ona je rekla da on jako fino pleše.
       Kada smo bili jednom na Plitvicama a ja sam bio u pratnji, govorio je: "Vi Ličani nemate auto-strade, nego imate strade-auto." Tako je rekao, strade-auto - jako loše puteve.
       Kada smo prolazili kroz Pećane, rodno mjesto Jovanke Broz, trebalo je da se ne zaustavljamo. Međutim, pored sve naše predostrožnosti, desilo se ovako: propustio je onaj prvi automobil sa obezbjeđenjem, ujak Jovankin, jedan poznati Ličanin, znam ga i lično jako dobro, i zaustavio je Titov auto, tako da je Tito izašao, a ovaj mu je donio rakije, ličkoga sira. Tito je uveče kad smo se vratili u Plitvice, pričao: "Neki čovjek je stao ispred nas, začudio sam se šta li hoće taj čovjek, kad on kaže: "Ja sam Jovankin ujak, pa je počeo da me ljubi, svog me je izgrebao svojom bradom, i dao mi ličku rakiju, to je sav miraz što mi je Jovanka donijela."
       Za vrijeme tih plesova u Zagrebu, kada je Tito izlazio iz sale, sav narod je navaljivao da ga vidi i da ga dodirne. Ja sam išao pored njega, mogli su prosto da nas uguše. Ja sam se bojao i htjeo sam da ga izvlačim odatle. Međutim, Tito se od srca smijao, iako su ga oni stvarno, da kažem gušili, njemu se to jako dopadalo.
       U Karađorđevu, prilikom lova, u velikoj sali su se lovci već bili okupili i video sam za jednim stolom Kostu Nađa i LJubičića i krenuo sam da se pozdravim sa njima. Vidim da je Tito tamo. Ja se malo iznenadim i izvinim se što ga nisam video a on mi kaže: "Đoko, Đoko, šta ti dolaziš ovdje na lov, a tamo ti Bobetko uzima vlast." A ja mu kažem odmah: "Druže Tito, vi naredite da se taj Bobetko smjeni i istog momenta ću ja preko moje radio stanice u kolima vaše naređenje izvršiti. Prema tome, ja sam prisutan i sad u Zagrebu." On se smijao.
       Na Titovoj sahrani, marširali smo od centra grada do Dedinja i razmišljao sam o tom čovjeku. Bilo mi je strašno žao, kao oca. Mislim da većeg Jugoslovena nije bilo od Josipa Broza. Gluposti su te priče o tome da li je Tito - Tito, ili je to neka druga ličnost. Neki će govoriti da je to neki sin Čerčilov i šta ja znam. Ja sam siguran, bez ikakve trunke sumnje da je to Josip Broz. Kada čuje one pjesme iz svoga kraja, on se sav preporodi. On nije pjevao, on je slušao kako se pjeva. Kardelj je pjevao i znao je da pjeva i narodne pjesme. Mi smo ga slušali, a Tito nije pjevao. On je toliko uživao i u toj mojoj Lici. Nikada nisam čuo da je govorio o nekom narodu loše.
       Moj drug Milan Žeželj koji je bio osamnaest godina u njegovoj pratnji, zna sve o njemu i najljepše priča o njemu. I Jovanka Broz, moja zemljakinja, znala bi da ima tu neke sumnje. On je čovjek Zagorac, govorio je dosta dobro ruski, govorio je dobro njemački, znao je nešto i engleski. Ja sam ga pratio i ne bih rekao da je pravio neke razlike između Srba, Hrvata, Slovenaca ili Makedonaca. Nikad nisam ništa slično čuo, da je potcenjivao recimo Makedonce ili Crnogorce ili tako nešto.
       Ili, kažu, okruživao se nesposobnim ljudima? To ne bih rekao. Uzmimo prvih deset članova Vrhovnog štaba, na primjer. Među tih deset članova ima četiri Crnogorca: Đilas, Milutinović, Tempo i Vlado Popović; dva Srbina: Ranković i Crni; dva Hrvata: Tito i Ivo Lola Ribar; jedan Slovenac i jedan Jevrejin - Moša Pijade, a on se smatrao Srbinom, a nikad Tito ništa loše nije o njemu govorio ni kao o Jevrejinu ni kao o Srbinu. Nije tačno da su to loši ljudi, to je cvijet našeg društva, tih deset ljudi.
      
       TITO I JOVANKA: Zašto je došlo do razlaza između Tita i Jovanke, pitaju se mnogi. Ne bih rekao da je to bio razlaz. Sada ću da ispričam malo o Jovanki. Ona je iz sela Pećana, bila je odličan borac. Otac joj je rano umro tako da je živjela sa majkom. Ona je lička skojevka. Napredovala je, bila je komesar bolnice, ranjavana je u borbi.
       Došla je kod Tita, Ranković je poslao. Ali ovako. Ja sam Rankoviću na njegov zahtjev poslao jednu djevojku koja se zvala Mara Šijan kojom je Ranković bio jako zadovoljan. Možda je to njemu bio razlog što je Jovanku poslao kod Tita, ali samo da bude tamo kao bolničarka i tako je i došla kod Tita.
       I - '52. godine Tito se oženio Jovankom. Meni je Kosta Nađ koji je bio tada sa Titom, pričao da ga je Tito pitao: "Ja ne mogu ovako sam da budem, trebalo bi da imam ženu da se tu stara o tim stvarima i našao sam jednu Ličanku i njome ću se oženiti. To je Jovanka Budisavljević." Onda je pitao Kostu Nađa šta on misli o tome i šta ja mislim: "Pitaj tvoga načelnika štaba, on joj je bio komandant." Ja sam rekao: "Ona je bila dobar borac, sigurno će vam dobro služiti i biće vam vjerna." I stvarno, Jovanka je došla u vrijeme kada je Tito imao neke čireve i ona ga je previjala.
       Šta sad tu treba imati u vidu? Te Titove kuće. Tu su razni interesi bili. Ja, na primjer, znam pošto sam bio starješina, imao sam KOS pod svojom komandom i znao sam sve što se radi oko Tita, sve te djevojke koje su tamo bile. Na primjer, bila je jedna djevojka koja je tamo radila i govorila je: "Jovanka Broz je isto dobra žena, a kad Tito umre, pa mogla bi ona da bude predsjednik države. Kako može neka tamo Sirimavo Bandaranaike, koja je gluplja od Jovanke da bude šef države?" A u sebi je mislila ako bude Jovanka šef države, onda će i ona biti nešto, bar neki ministar. Tako da ima takvih nekih stvari.
       Jovanka je htjela neki svoj red da ima, ali su se tu miješale i druge stvari. Na primjer, ja sam ubijeđen da ona nije mislila loše o Titu. NJena krivica je bila možda u tome što nije mogla savladati sve te razne interese i da ostane na visini. Tito isto nije o njoj nikad loše govorio. Čak je LJubičić, koji je bio sekretar odbrane, predlagao da ja vodim slučaj Jovanke dok sam bio podsekretar, jer je bezbjednost bila pod mojom komandom. Ja sam to odbio. Rekao sam da ne želim da se miješam u te odnose.
       Da li je Jovanka Titu bila posljednja žena, ali ne i posljednja ljubav? Da li je on imao vezu sa jednom čuvenom umjetnicom? Šta reći? To sa tom čuvenom umjetnicom, to je isfabrikovao Dolanc. Dobro, Tito je volio žene. Recimo, Savka Dabčević je zloupotrebljavala što je žensko, mogla je da kaže više nego drugi. Znam, na primjer, jedna situacija je baš bila u toj vili "Zagorje". Kada smo razgovarali sa Titom prije večere, tu je Savka vodila glavnu riječ. Tito je nju slušao i poslije sastanka preda mnom je govorio, kritikovao je zašto još nije rekla ovo ili ono. NJemu je bilo lakše kada ona to kaže nego neko drugi. Prema tome, znači, ipak je bio osjetljiviji prema ženama.
       Što se tiče te glumice, da se Tito u nju zaljubio - to ne dolazi u obzir. Može biti da je htjeo da bude, kao Moša Pijade kada je gledao Miru Stupicu pa su ga ovi zadirkivali: "Šta ti hoćeš, stari, šta se ti tu miješaš?" A on je odgovorio: "Pa volim da vidim lijepo čeljade." Pa volio je i Tito da vidi lijepu ženu, kao svaki normalan čovek. A da je htjeo on pored Jovanke nešto da traži, nikoga nije imao niti je mogao. Stariji čovjek je već bio. Ja ne znam ni da je Jovanka nekada nešto slično radila ili neku ljubomoru pokazala, vjerovatno bih znao ja o tome nešto. Ali nisam nikad čuo.
      
       LIČNI OBRAČUN: Kad bacim pogled na svoj život, uviđam li neke greške?
       Vojska je bila moj sektor i trudio sam se da ta vojska bude što bolja. Mislim da sam taj posao dobro uradio.
       Ja sam bio i političar. Prije rata sam bio na dužnosti člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Vojvodinu. Bio sam ujedno i sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a. U ratu sam bio na Prvom zasjedanju ZAVNOH-a, član ZAVNOH-a, i među sedam članova Izvršnog vijeća. To je bilo '43. godine. Bila su dva Srbina, ja sam bio jedan. Znači u ZAVNOH-u, u Hrvatskoj. Postao sam čak i poslanik prvog saziva skupštine. Međutim, ja sam dao ostavku jer sam otišao na školovanje. Nisam tražio, kada sam se vratio sa školovanja, svoj poslanički mandat.
       Ali mi je najkrivlje ovo: '74. bio sam član CK Jugoslavije. Tada sam mogao mnogo više da kažem, jer sam primjećivao već slabosti. I tu mi je krivo što nisam bio aktivniji.
       Nisam bio dovoljno, kako da kažem, snalažljiv kada me je optužio Dolanc da hoću da izvršim puč zajedno sa Jovankom Broz. Mogao sam biti glasniji, ofanzivniji. Nisam uopšte očekivao da se tako nešto može desiti. Krivo mi je što se uopšte to desilo. Ja sam još pokušao da dođem do druga Tita, ali me nisu pustili. Razgovarao sam sa Vladimirom Bakarićem. On je bio tada u rukovodstvima. Ali nije se mnogo angažovao. Tako da ovo što mi je napakovao Dolanc, to mi je krivo. On nije volio mene ni Jovanku i - šta ja znam.
       Ja sam imao povjerenja u tu našu Partiju. Nikada nisam mislio da neko može da izvrši neki puč. Kada danas razmišljam da li sam mogao, mogao sam, još kao komandant Armije. Moja je Armija bila najveća. To je i Hrvatska i Slovenija. Mogao sam i ovdje, u Beogradu, bio sam podsekretar. Znao sam sve konce. Tada je moja bila politička uprava, personalna, kadrovska... Ali ja nikada o tim stvarima nisam mislio.
       Dobro, moguće da bi to imalo i smisla. Imali su u Poljskoj udar koji je uspio. Moguće, ja nisam bio za takvu vrstu akcije. Ja sam imao tu drugova svojih generala. Ali ne znam nijednog od njih koji je bio, tako, za neke pučeve. Možda neki, ali ja nisam imao sa njima kontakta.
       Možda smo djelimično krivi za raspad Jugoslavije, da tako kažem. Ali mi smo već svi bili u penziji. Ja sam penzionisan još '76. godine. Znači, Jugoslavija je još trajala, Tito je još bio živ. Žao mi je jedino, kada smo još bili na vlasti što onda nismo uticali da se ne ide u taj separatizam. Krivo mi je što se nismo više angažovali. Ali, nismo svi isti. Lako je sada, poslije svega toga, biti pametan.
      
       (Kraj)
      
      

Pre tri meseca je general Đoko Jovanić "otišao na raport svom vrhovnom komandantu". Ispratilo ga je više od sto generala. Ostala je legenda i, kao što će se čitaoci NIN-a uveriti, retko bogata biografija - retka i među najodabranijom "decom komunizma".
Naš kolega Milan Šarac od jeseni 1996. susretao se s generalom. Snimio je opsežnu ispovest čije će delove NIN objavljivati od sledećeg broja. Sasvim je izvesno da generalovo autentično svedočenje značajno pomera granice naših znanja o događajima i ključnim ličnostima iz druge polovine XX veka istorije zemlje Južnih Slovena.
Fotografije uz feljton su iz albuma generala Jovanića.
Feljton je priredio Slobodan Reljić.
Priču o generalu Jovaniću počinjemo beleškama autora NIN-ovog feljtona Milana Šarca a koje su nastale pre i posle "glavnog razgovora za feljton". Verujemo da će već ovo biti dobra preporuka za ispovest koja sledi.



Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu