NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ukus one vlasti

Koliko današnji korisnici i posetioci zapažaju i vole umetnička dela nastala u federativnoj Jugoslaviji, nije poznato. Tito je od svega najviše voleo Augustinčićevu skulpturu i Generalićevu "Poplavu"

      Nekada, dok se još verovalo da će druga Jugoslavija trajati večno, hodnici SIV-a, odnosno Palate federacije na Novom Beogradu - koji su vodili do neke od 744 kancelarije, mirisali su na jedno od pet jela (ili na sva odjednom) koja su se svakodnevno u podrumsko-suterenskim kujnama gotovila za državni aparat, njihove goste a bogme i rodbinu. Domaćinski.
       Po popularnim cenama mogao se popiti i viski (jeftinije nego vinjak u gradu). Zimi se tako grejalo da je službenik mogao šetati u košulji zavrnutih rukava. A, onda je, pre desetak godina, naglo i odjednom zamrla sva ta razdragana domaćinska atmosfera. Grejanje je ukinuto. Onaj ko je baš hteo ili, pre, morao da ostane u Palati razvlačio je produžne kablove za kvarcne grejalice i kleo sudbu. U suterenu se mogao još tu i tamo pojesti kakav trećerazredni gulaš i popiti BIP-pivo. Sve je ličilo na atmosferu provincijske železničke stanice za vreme sankcija. U podrumu.
       Na spratovima je ostao zaleđen neki prošli život koji je simbolisao grb sa pet, šest (?), ko se još seća koliko baklji...
      
       Edo Murtić u centralnom holu
       Opredeljujući se za Palatu federacije, umesto za bele, stare i(li) nove dvorove predsednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica se opredelio i za reanimaciju ovog polumrtvog birokratskog mastodonta. A, građena je i opremana (Palata federacije) sa velikim ambicijama. Sve najbolje, po mišljenju tadašnje države (1947. kad je Predsedništvo vlade FNRJ zaključilo konkurs i prvu nagradu dodelilo projektu zagrebačkog arhitekte Potočnjaka) i eksperata, ugrađeno je u ovo zdanje.
       Mada je betonski skelet Palate federacije izliven 1947, njena gradnja je nastavljena tek 1954. a preprojektovao ju je i adaptirao arhitekta Mihajlo Janković. Završena je kroz pet godina - 1959.
       Najreprezentativniji prostori od 64 256 kvadratnih metara korisne površine Palate nalaze se u središnjem delu zdanja koje ima oblik razvučenog (latiničnog) slova H. Tu su svečani holovi, foajei, sala federacije i republički saloni - svojevrsni kolaž umetničkog i folklornog.
       Šetnja bogatom zbirkom (878 eksponata likovne i primenjene umetnosti) danas dijagnosticira zablude kulturnih komesara ondašnjeg vremena, otkriva koji su umetnici bili ljubimci tadašnjeg političkog establišmenta. Sadržaj i forma pojedinih dela nedvosmisleno svedoče koliko su i najpoznatija umetnička imena ondašnje Jugoslavije bila spremna na udvorničku ulogu vladajućoj ideologiji, pa i koliko su neki slikari voleli da idu u lov sa rukovodiocima. Jasno, u tom konglomeratu svega i svačega (u republičke salone je, recimo, dovlačeno kamenje sa užeg lokaliteta) nalazi se i određen broj remek-dela jugoslovenske umetnosti šezdesetih. Ipak, ono što nema umetničku, sigurno ima istorijsku i materijalnu vrednost.
       Uz sve poštovanje vajara Save Sandića teško da koga mogu impresionirati "Sedeća ženska figura" i "Dve ženske figure sa posudom" a one bi upravo to trebalo da postignu u svečanom ulazu centralnog hola, u prizemlju Palate federacije. Tu je i fontana koju je ukrasio mozaikom slikar Ratomir Gligorijević, skulpture Mije Mijuškovića, Steve Dukića, Ante Gržetića, prema kojima sa današnje distance istorija umetnosti ostaje posve ravnodušna. Nešto bolje se kotiraju Tone Kralj i Voja Dimitrijević (slike) a jedini koji i danas ima cenu na tržištu umetničkih dela iz ovog društva u centralnom holu prizemlja je Edo Murtić.
       U svečanom holu na prvom spratu (do kog se stiže stepenicama sa dvostrukim prilazom) do juče je bio bronzani, dobro poznati, Augustinčićev "Tito" (iz 1948) a na zidu je ostao monumentalni mozaik Slovenca Marija Pregelja "Sutjeska, nošenje ranjenika". (Možda iz zahvalnosti za kolosalne porudžbine Beograda Pregelj je Muzeju savremene umetnosti zaveštao bogat i vredan legat koji bi danas Slovenci da povrate). Siluete konja dižu se i propinju na mozaiku, asocijacija je i za laika jasna - Pikasova "Gernika".
      
       Pod Mila Milunovića
       Sala federacije je najznačajniji "dragulj" u "kruni" reprezentativnih salona i foajea. Nadsvođena je zastakljenom kupolom koja propušta svetlost kroz složenu, bogatu kristalnu rozetu (prečnik 18 metara!) sa 4 300 sijaličnih mesta (kad padne mrak). Planirano je da zidove oslikaju najznačajniji jugoslovenski umetnici:
       Petar Lubarda je 1962. izveo "Let u kosmos". Na 150 kvadratnih metara akademik Mladen Srbinović je izradio mozaik "Stvaranje nove Jugoslavije". Treći velikan i miljenik političkog vrha bio je Lazar Vujaklija koji je islikao "Putevima Jugoslavije".
       Svečani foajei su "predgovor" republičkim salonima i u njih su unete mnoge vredne slike koje nisu posebno naručivane za ovo zdanje. Tu su se, kao najvrednije, našle slike Zore Petrović ("Seljak i seljanka"), Jovana Bijelića ("Pejzaž sa jezerom") Milana Konjovića ("Žena i bokal"), skulpture Frana Kršinića, Vojina Bakića. U ovaj izuzetno vredan segment kolekcije sigurno spada i "Poplava", čuvena slika Ivana Generalića, "Stijene" Petra Lubarde, "Igrači karata" Ivana Radovića, "Velika pijeta" Lazara Vozarevića - sve remek-dela koja bi s pravom mogla da stoje u reprezentativnoj kolekciji svakog značajnog muzeja. Zatim tu je, iz drugih razloga, serija: "Kolona", "Svedoci užasa", "No passaran" i "Mrtva priroda sa mašinkom" Đorđa Andrejevića Kuna. U jednom od foajea pod je radio Milo Milunović...
      
       Lubardini partizani u jurišu
       Za radne sastanke u centralnom delu projektovane su sale "Mostar" i "Beograd" koje su smeštene uz salu federacije. Sala "Beograd" se prepoznaje po monumentalnoj "U borbi za slobodu" Petra Lubarde koja predstavlja partizane u jurišu. A "Mostar" krasi Kunov "14. decembar 1938." - što je slikarev ep datumu kad su organizovane demonstracije radnika u Beogradu "protiv tadašnjeg žandarmskog sistema".
       Hrvatski salon je koncipirao arhitekta Vjenceslav Rihter, a čitav zid zauzimaju "Gromače" slikara Otona Glihe. Tu su i "Reminiscencije na Dubrovnik", tapiserija umetnice svetskog glasa i renomea Jagode Bujić.
       Salon Bosne i Hercegovine je izveden u etno-stilu i sa današnjeg gledišta tu se ne bi moglo naći ni jedno umetničko delo vredno pažnje. Salon Slovenije zbog staklenih cevi na plafonu (delo arhitekte Šolteza) možda ponajviše liči na Postojnsku jamu. Sem platna Gabrijela Stupice ostala dela imaju lokalni značaj. Folklorni stil makedonskog salona posve odudara od poetike zdanja i liči na kakvu improvizovanu etno izložbicu. U salonu Crne Gore ima svega i svačega, od tronožaca do i danas cenjenog i favorizovanog Branka Filipovića Fila (on je na zidu izradio mozaik "Lovćen" - 37 kvadratnih metara).
       Enterijer srpskog salona je uradio zaista veliki arhitekta, akademik Ivan Antić, a od najznačajnijeg mobilijara tu su "Dubrovnik" i "Konak u Topčideru" Peđe Milosavljevića kojem danas na tržištu umetničkih predmeta cena vrtoglavo raste. Skulpture su Sretena Stojanovića ("Akt mlade devojke sa cvetom") i Riste Stijovića, a tepisi nezaobilaznog Lazara Vujaklije.
       Koliko današnji korisnici i posetioci zapažaju i vole umetnine federativne Jugoslavije nije poznato. Tito je od svega najviše voleo Augustinčićevu skulpturu i Generalićevu "Poplavu"...
      
       SAVO POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu