NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Život u ružičastom blatu

Između Vatikana i Pekinga razdaljina veća od Svilenog puta kojim je prošao Marko Polo. Most uzajamnog razumevanja još nije sagrađen. Ko su kineski katolički sveci?

      Između Šešelja i Lepe Brene, oni koji su se opredelili za Jahićevu načinili su pravi izbor. Možda je isto blato u pitanju, ali bar nije bilo kora od banane i zarđalih kašika
      
       Nacija je podeljena: ko ne juri Radeta Markovića, taj 'vata Željka Mitrovića! Vlasnik ružičastog (TV) carstva pokušava na sve načine da se nekako izmigolji, ali - slaba vajda. Koliko otud što je broj lovaca prevelik da bi mu samo jedan čovek izmakao, toliko iz razloga što su oružja hajkača precizna i ubitačna.
       Šta se zamera pink majstoru? Kaže se da je on, zahvaljujući samo svojoj političkoj pripadnosti (JUL), uspeo da se, mimo regularne procedure, sasvim nelegalno, kroz rupe zakona i propisa (u tome se bar nije oskudevalo!), možda i putem kriminalnih radnji, izbori za povoljnu startnu poziciju u medijskoj trci, koja je njegove eventualne konkurente ostavljala bez ikakve nade, a ona mu je, ta pozicija, omogućila da stvori zabavljačku imperiju čiji će efekti po duhovno zdravlje nacije biti, blago govoreći, katastrofalni.
       Razmotrimo temeljnije obe optužbe. Politička podrška u jedno vreme svakovrsnog bezakonja nije sporna. Utvrđivanje njenih koordinati biće posao nadležnih organa. Ali, čak se i najžešći Mitrovićevi kritičari slažu da je ta podrška bila odlučujuća samo na početku. Kasnije mu nije ni trebala. Mitrović je bio jedini "legalista" među srpskim medijskim mogulima, inače "piratima" na svetskom glasu.
       Elem: Mitrović je, iskoristivši jednom pomenutu podršku, svojim ručicama izgradio svoju močvaretinu duha. Prema tome, nije takođe sporno da je produkcija Pinka na liniji turbo-folka kao poželjne emanacije bila zasnovana na tzv. kiču i tzv. šundu najgore vrste. Ali, otkuda bi kritičari Željka Mitrovića, sofisticirani "ljudi od kulture", to mogli znati? Sasvim jednostavno: zato što su i sami bili konzumenti Pinka. Možda su ih programu te televizije privlačili odlični filmovi i serije, a možda je to - videće se kasnije - bio baš njen duh.
       S druge strane, tvrdnja da je Pink odlučno doprineo totalnom zaglupljivanju na nivou niskih strasti ovog naroda, deluje preterano. Jer Pink se pojavio tek kada je taj proces zaglupljivanja, iniciran delom i iz "visoke kulture", bio završen ili, u najmanju ruku, kada je prekoračio granicu iza koje se nije mogao zaustaviti pre nego što kolektivno dodirnemo dno katastrofe. Mitrović je to stanje svesti samo vešto iskoristio. Takva (ostvarena) ambicija može biti predmet kritike, još više će biti predmet moralističkih zakeranja, ali je ona, nema zbora, bila oportuna sa stanovišta bilo kako shvaćene tržišne logike: kako je to davno rekao jedan holivudski producent - daj im ono što traže!
      
       Sa stanovišta aktuelnih ekonomskih teorija, poput one koju zastupa novi guru postkapitalizma DŽeremi Rifkin (vidi NIN od 9. XI), Mitrovićev pristup tržištu bio je čak izrazito moderan: on nije pojedinačno prodavao televizijske programe, "nosače zvuka" ili ružičastu štampu koja propira donje rublje, već sve to u paketu; dakle, njegov proizvod je bio - duh jedne kulture. Ta kultura je bila nepobitno odvratna: brabonjci i silikoni, praziluk i šljokice, Ibarska magistrala, erotika svastikinog buta. Ali to uopšte ne menja njenu suštinu, to jest činjenicu da je kultura.
       Kultura uopšte nije zavisna od vrednosnih kategorija mada takav zahtev - da kultura bude "vrednost" - uobičajeno zloupotrebljava (pseudo)elita. Mitrović je, prema tome, iskoristio političku situaciju da afirmiše tip kulture adekvatan stanju duha koje je iz te situacije proizišlo. Verovatno je to dovelo do dodatnog etabliranja zatečenog političkog stanja učvršćujući tako i postojeći stepen zaglupljenosti. Glupost je neobično vitalna, baš kao i loš ukus: ono što je Pinku privlačilo i ljude koji ga se gade jeste njegova živost i - njegova žilavost. Pink je entuzijastički zastupao svoj kulturni model ulažući u to preduzeće zavidne količine energije.
       Ako ništa drugo, on nam je omogućavao da dospemo do nekih dragocenih, empirijskih saznanja o društvu u kojem živimo. Nemoć da sa tim saznanjima tako dugo učinimo bilo šta korisno kako bismo izmenili sopstvenu neveselu sudbinu proizlazila je i iz toga što je, na drugoj strani, vladalo posvemašnje kulturno mrtvilo. Šta su ostale televizije (i "nezavisni mediji" uopšte) produkovale svih ovih godina? One su samo posredovale politici menjajući joj predznak od prilike do prilike, od jednog kanala do drugog. Tako je čak i najžešće osporavanje vladajuće politike postajalo, u odsustvu svega drugog, jedan oblik njene kulture, način življenja bez alternative, koji je, donekle paradoksalno, ali na isti način kao i kultura Pinka, samo ojačavao tu politiku delujući, opet, u pravcu daljeg opšteg zaglupljivanja. Između Šešelja i Lepe Brene, oni koji su se opredelili za Jahićevu načinili su pravi izbor. Možda je isto blato u pitanju, ali bar nije bilo kora od banane i zarđalih kašika. I lek je bio jenostavniji: samo se istuširaš. A onamo - ne gine ti kulturna dekontaminacija!
       I još je Željko Mitrović zaradio lepe pare. Je l' Dinkić može imati nešto protiv toga?
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu