NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratak slici

"Soros je svojim finansiranjem na neki način napravio medveđu uslugu našoj kulturi", kaže mladi beogradski slikar

      Miron Mutaović spada u najmlađu grupu umetnika koji se samouvereno kreću haotičnim i neizvesnim prostorom aktuelne likovne scene. Sa dvadeset sedam godina, iza sebe ima šest samostalnih i desetak grupnih izložbi. Član je ULUS-a. Izložba koja traje u galeriji Likovne akademije njegov je magistarski rad. Velika platna, ulje, podloge od neobičnih materijala, ekspresija... I povod da popričamo o njegovoj generaciji slikara, o grupi "Kerozin", njegovom slikarskom stavu, o slikarstvu kao skupom hobiju...
       - Pokreće me ljubav prema slici i odatle sam krenuo školujući se u klasičnom smislu, ali uporedo sa školovanjem bavio sam se pitanjima umetnosti u širem kontekstu. U prvoj polovini devedesetih na izložbama u SKC-u izlagao sam razne instalacije, radio sa faks fotokopijama, zlatnim žicama - bavio sam se fenomenom prostora i materijala.
       Kako je vreme prolazilo, postao sam svestan potrebe da formulišem potpuno slikarski stav i konačno se fiksiram na sliku kao moj pravi zadatak. Postao sam svestan da je slika polazište, ali i krajnja tačka u koju se sve uliva.
       Iz bavljenja različitim stvarima proistekla je promenljiva tačka gledišta prema slici. Ne verujem u jednu predstavu o umetnosti već u nekim klasičnim tehničkim okvirima pokušavam da nađem različite puteve. Moj ugao nije ni klasičan ni akademski, ni stvar dobrog ukusa, nego je slojevit. I kad slikam figurativno, to nije narativni pristup, već kao da radim neku apstraktnu sliku. Te dve stvari funkcionišu paralelno. Ovo što radimo nekoliko umetnika iz moje generacije, kao Maja Maljević, Kristina Vuković, Nikola Savić i ja na tragu je ideje iz osamdesetih godina o novom slikarstvu, koja je uobličena u transavangardi ili neoekspresionizmu. To je umetnost koja je nastala kao odgovor na konceptualizam, umetnost u tranziciji koja menja svoj oblik, ima tendenciju da se stalno inovira iako ostaje u klasičnom formatu.
      
       Učestvovali ste u radu grupe "Kerozin" koja je do bombardovanja radila u hangarima Muzeja vazduhoplovstva. Iz tog perioda su slike inspirisane ovim specifičnim prostorom, na kojima kombinujete materijale i šablone koje ste tamo našli. Slika "Sto mu zvezdica" na aktuelnoj izložbi nastavak je ovog iskustva.
       - Grupa "Kerozin" bila je neka vrsta kolonije u radionicama Muzeja vazduhoplovstva. Oko nas je bilo obilje predmeta koji su nas inspirisali, tema je bila podređena prostoru. Radio sam sa različitim materijalima, na padobranskim platnima koja su kaširana (zalepljena), na već gotovim materijalima (poklopci od burića, koji podsećaju na neku klasičnu sliku po formatu, ali to nisu). Svaki materijal ima neku specifičnost i navodi na određenu vrstu disciplinovanosti.
      
       Kakvo mesto ima slika kao klasičan likovni medij u današnjim umetničkim kretanjima u kojima se sve više eksperimentiše kompjuterima, multimedijem?
       - U svetu je takav odnos snaga da ne postoji klasično kao odrednica za današnje slikarstvo. Ono je klasično u smislu formata, ali u ovom šarenolikom svetu umetnosti, slikarstvo ima posebno mesto, ono nije izumrlo, izgubilo se, možda je slikarski put postao elitniji. Slikarstvo je održalo nit. Ono kako se danas slika i slikarstvo pre 30 godina možda podsećaju jedno na drugo, ali neki mehanizmi su drugačiji. Na primer, podela između figurativnog i apstraktnog bila je jasna, dok je osamdesetih ta granica prevaziđena. Tu je i radikalnija primena raznovrsnih materijala i slobodnija igra raznim temama i žanrovima u okviru jedne poetike, ono što se naziva crossover.
      
       Šta mislite o hi-teck umetnosti?
       - Ne mislim da haj-tek umetnost ima neku trajnu vrednost. Ta umetnost nema neku autentičnost, to je neka globalizovana, uniformisana umetnost koja nema materijalnu vrednost, zanimljiva je na nivou ideje i ništa više. Kao i svi trendovi, ona je kratkotrajna, posledica neke trenutne refleksije ili trenutnog odgovora.
      
       U našoj sredini već dugo nema odgovarajućih časopisa koji bi se bavili savremenom umetnošću. Umetnici se žale i na nedostatak medijske pažnje i kompetentnih ljudi koji bi vrednovali likovne pojave kod nas što se odražava na kvalitet likovne scene?
       - Kod nas nema medija koji prate savremenu likovnu scenu, a nema ni sistema vrednosti koji bi podržao neki pravac ili umetnika. Nema institucije koja bi napravila sistem vrednosti u ovom haotičnom stanju koje vlada u savremenim likovnim događanjima. Umetnička scena ne postoji, a da bi se ona formirala potrebno je da se pojave ozbiljne privatne ili državne galerije sa ozbiljnim programima koje bi uključile sva aktuelna kretanja. Čim ne postoje galerije i galeristi, ne postoji ni tržište. Slikarstvo je, kao jedno od elitnih ume- tnosti, prvo nastradalo početkom devedesetih. Onog trenutka kad je nestala srednja klasa, umetnici više nisu imali publiku ni kome da prodaju slike i živeli su na egzistencijalnoj margini. Moj prvi utisak kad odem u neku veću sredinu na zapadu jeste da postoji publika za svakoga, i da svako može da nađe svoje mesto. Na zapadu se već na fakultetu agenti i galeristi interesuju za vas i već tada krčite sebi put na tržištu. Dakle, sve je od samog početka motivisano i smisleno.
      
       Mnogi mlađi umetnici su se u poslednjih deset godina obraćali raznim nevladinim organizacijama i fondacijama, među kojima je najaktivnija bila Soroseva fondacija. Kako ste se vi snalazili u toj situaciji?
       - Soros je na neki način učinio medveđu uslugu našoj kulturi. Ovaj fond bio je veoma uticajan u poslednjih nekoliko godina. U pokušaju da predstave savremenu likovnu umetnost u Srbiji, pravili su preglede umetnosti devedesetih, ali su se u njima našli uglavnom umetnici koji su bili od njih finansijski zavisni. Izostavljeni su mnogi mlađi, nezavisni umetnici koji su radili devedesetih godina. Takav jednostran pristup je zastareo na zapadu, gde ne postoji žestoka ideologija koja bi pokrivala scenu. Tako smo, s jedne strane, imali oficijelnu umetnost, tj. kič majn strim a, s druge, umetnike okupljene oko Sorosa koji su bili protivteža ovom prethodnom. Jedini je spas da se uspostavi slobodno nezavisno tržište, a samim tim i scena i njeno vrednovanje pa bi se znalo gde je čije mesto. Poenta je da ja kao slobodan umetnik ne moram da se obratim nijednoj državnoj niti nevladinoj organizaciji ako to ne želim, već da sam finansijski samostalan i da ne moram da razmišljam o ideološkoj pozadini. Sada se menja stanje i trebalo bi da se uspostave pravila otvorenog tržišta. Umetnost treba osloboditi ogromnog tereta politizacije.
      
       Koliko se može govoriti o nekom novom slikarskom naraštaju, nekim zajedničkim imeniteljima, a koliko su to samo usamljene pojave na nepostojećoj sceni?
       - U jednom trenutku ovde je postojao moj generacijski naraštaj, određen broj ljudi koji su se bavili slikarstvom u sličnim koordinatama, ali oni su se uglavnom raštrkali po svetu. Od moje generacije ostalo je malo umetnika, a najmanji broj ima neku produkciju i samostalno izlaže tako da je teško definisati naraštaj. Kod nas ima mnogo umetnika, ali malo njih dostigne takav nivo da živi od svoje umetnosti. U užem smislu, ipak, može se govoriti o izvesnoj tendenciji povratka slici (grupe "Kerozin" i Hard soc i Hdžpe, koje čine Art of realitdž i pojedini slikari).
      
       ANA OTAŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu