("Čija je državna televizija", NIN br. 2604)

      Gospodin Stevan Nikšić u svom tekstu "Čija je državna televizija", sa čijim se ključnim stavovima u principu slažem, možda i nesvjesno otvara niz suštinskih pitanja vezanih za odnos između medija i profesionalizma, odnosno medija i istine u krajnjoj instanci.
       Problem koji mnogi vezuju samo za našu zemlju kao da ne postoji bilo gdje. Bilo bi dobro da je tako jer bi u tom slučaju brižljivom analizom uspješnih rješenja njih lako primijenili na naše uslove. Pitanje je da li ta idealna situacija vezana za elektronske medije ili štampu postoji bilo gdje.
       Danas u svakoj zemlji iza novinske kuće, TV ili radio stanice stoji konglomerat različitih institucija čiji se interesi vrlo često preklapaju, bilo da se radi o državi, političkim partijama, pojedincima - vlasnicima ili velikim korporacijama. U SAD postoji tendencija da manji broj velikih kompanija putem kupovine stavi medije pod kontrolu. Primjera radi, kompanija "General Electric" je vlasnik NBC, Histordž Channel, Bravo Channel, FOX Sports, Independent Film Channel, spisak je isuviše dugačak za ovu priliku. Pored komercijalnog interesa da se iz medijsko-informativne djelatnosti izvuče što više profita, drugi faktor koji destruktivno utiče na istinitost i objektivnost informisanja je interes da se neke stvari i događaji predstave drugačije. Da li će velika korporacija koja je istovremeno i vlasnik TV stanice istinito izvijestiti gledaoce u kojoj mjeri su njeni pogoni opasnost po životnu sredinu? Novinarska sloboda nije sputana samo činjenicom što novinari moraju da pišu onako kako im nalaže urednička politika, oni su dodatno sputani sopstvenom nesavršenošću, pristrasnošću i neobjektivnošću, pogotovo kada pišu ili izvještavaju o događajima za čiji su ishod neposredno zainteresovani.
       U ovom kontekstu treba posmatrati i zabludu koja se zove "nezavisno novinarstvo" koje je, za razliku od "režimskog", neopravdano postalo sinonim objektivnosti i istine. "Nezavisno" od države, ono nije bilo nezavisno od sopstvene nesavršenosti i pristrasnosti kao i nekritičke privrženosti opoziciji.
       Kao što je civilizacija daleko od idealnog društva, tako je daleko od ideala istine u medijima. Put koji je ispred nas je veoma dug i ispunjen velikim iskušenjima. Kontrola medija od strane najšireg broja građana treba da bude institucionalizovana (forumi, grupe za analizu i slično) bar u onoj mjeri u kojoj je i sama vlast u razvijenim zemljama kontrolisana parlamentarnom demokratijom i vladavinom prava. Prepustiti medije isključivo njihovim vlasnicima, znači dati zeleno svjetlo informativnoj autokratiji. Uostalom, da se poslužimo, na kraju, tvrdnjom Noama Čomskog da je "... nivo javne participacije u politici komunikacija mjera nivoa demokratije".
      
       SRĐAN JOVANOVIĆ,
       San Dijego, Kalifornija