NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mikijev rep

Sadašnja hrabrost da se jednom odanom sluzi Miloševićevog režima presuđuje bez priziva, adekvatna je meri negdašnjeg kukavičluka i tihe kolaboracije sa istim režimom

      Ma, ljudi moji, je li to moguće?
       Ali, eto, sada ću da sednem, da zašiljim olovku i da branim Milorada Komrakova! Ne mogu da verujem. Međutim, tako je.
       Narečeni Komrakov, od ranije poznat ovdašnjoj javnosti, nije za onoga života spadao u moje omiljene (TV) likove. Ili jeste ako priznam da sam ga, uz neke druge persone, u svojoj ličnoj karakterologiji medijskih stubova poretka vodio pod stavkom onog pogrdnog narodskog izraza za kućnog ljubimca koji spava u avliji. Onako iskrivljen, leden da se ni kugla sladoleda na njemu ne bi mogla otopiti, bez ikada iskazane makar trunčice neke emocije, Komrakov nije ostavljao nikakvu nadu robovima svetlucavog ekrana. Bio je to idealni činovnik imperije, suv, pedantan, knjigovođa zla. Ako za "našu stvar" treba da se izgine, poturiće pod bombu šminkerku, ili montažera, njemu je bilo svejedno.
       Onda je i to prošlo. Kada je prošlo, Komrakov nije zavredeo ništa više do hladnog prezira. Ono malo batina što je popio 5. oktobra, bile su mu narodni bakšiš za odanu službu. O montažeru i šminkerki biće jednom reči pred nadležnim sudom. Ostalo je valjalo zaboraviti što pre. Leš sa đubrišta istorije nema upotrebnu vrednost.
       Ali nekrofilskih strasti vazda ima. Jer se sada našlo Udruženje novinara Srbije (UNS) da Komrakovu izmeri rep. Sud časti tog udruženja, koji nije zasedao 11 godina (nije, je li, bilo potrebe!), na montiranom procesu, bez prisustva optuženog, po presedanu znamenitog suđenja Klintonu i drugovima, našao je kako je Komrakov kriv zbog "fabrikovanja neistinitih informacija i drugih priloga" (neistinitih ili istinitih, ko će ga znati), te ga je isključio iz članstva UNS, ali - trajno!
       Šta znači to trajno? Da li je to više od doživotnog? Naš zakon ne predviđa kaznu doživotne robije čak ni za najteža krivična dela. Može, tu i tamo, streljanje. Ali je i smrtna kazna pod preambulom revizije, kao što podleže i aboliciji. Odredba trajno koja je sub specie eternitatis ukida sve te pravne kategorije, kao što je nekada vešanje ukidalo i pravo sahrane na osvešćenom groblju. Komrakov jeste nepopravljiv, ali nije na nama da o tome za večnost sudimo. Možda će se on, kada jednom izađe iz zatvora (zbog šminkerke ili montažera, meni je svejedno), posvetiti misionarskom radu među obolelima od side u Africi i tako zaslužiti oprost, ali će tome stati na put večna odluka Suda časti.
       Otuda se u ovoj priči radi samo o tome, to jest o Sudu časti UNS, koji - da podsetimo - nije zasedao punih 11 godina, pa mu sada nadošla "mala snaga" da izigrava moralni bager. Stvar je, naime, u tome što je dotični Komrakov Milorad, zvani Miki, bio dugogodišnji predsednik tog istog UNS-a, biran na tu funkciju u više mandata, s ambicijom da na takvom položaju ostane tačno onoliko koliko ga sada tereti presuda Suda časti, večno. Na tu su ga poziciju, u povratu, birali članovi UNS-a, među kojima i trojica časnih sudija, ili su, što je još gore, izbor obavljen na drugom mestu, u toploj porodičnoj atmosferi, bespogovorno aminovali, a to je bio moralni prestup za crveni karton.
       I dalje: za sve te godine vladavine M.K. u UNS-u iz skamija tog esnafskog (kakvog esnafa?) udruženja nije se začuo ni glasić protesta ili bar neslaganja, čak ni u situacijama kada je njegov predsednik, bilo u svoje lično ime, kao mač režima, bilo sa pozicije prvog među (državotvornim) novinarima, sprovodio "nezabeležen progon kolega novinara i svih ostalih neistomišljenika, od kojih su mnogi ostali na ulici ili morali da potraže drugi posao", a to je, kaže se dalje, uz ostalo dovelo do stvaranja NUNS-a, novog, nezavisnog udruženja (progonjenih) novinara. Bio je to, za sve članove UNS-a, propušteni trenutak odluke. Zato Sud časti tog udruženja ima problema sa činjenicama ili, naprosto, laže: nijedan član UNS-a nije ostao na ulici ili morao da potraži drugi posao jer su svi bili ili su se pravili da jesu politički istomišljenici kolege im Komrakova.
       Jedno je sigurno: ćutali su. Što je isto kao i da su podredili profesiju "uskim interesima stranačkog i političkog vrha". U protivnom, bili bi na ulici ili bar u NUNS-u. Ali im je, što iz straha, što zarad stečenog podaničkog mentaliteta, bilo udobnije da, sve sedeći u medijskim kućama "od najvećeg nacionalnog značaja", gledaju kako se one, te kuće, pretvaraju u glasila "Socijalističke partije i Jugoslovenske levice", potpuno se podređujući "slepom služenju srušenom režimu Slobodana Miloševića".
       Kako kaže onaj antropolog, jezik nas uvek "izdaje": jer je, kao i u dispozitivu presude M. Komrakovu, poenta u tome da je režim S.M. srušen. Sadašnja hrabrost da se jednom odanom sluzi tog režima presuđuje bez priziva, adekvatna je meri negdašnjeg kukavičluka i tihe kolaboracije sa istim režimom. Tako je Miki Komrakov, trajno odstranjen iz redova preobražene služinčadi koja vitla moralističkim bičem, ipak pobedio: presuda Suda časti potvrđuje da je, u olovnim vremenima, on zbilja uspeo da mnoge (čestite?) novinare natera da rade "mimo savesti, čime je trajno doveo u pitanje njihov profesionalni opstanak". Jesu li oni stvarno to napisali ili se meni samo tako čini?!
       Bdž the njadž, evo besplatnog saveta (upozorenja) za priučene moralističke lovce na veštice: i Fukije-Tenvil, glavni tužilac revolucionarnog suda u vreme Terora (koji se, posle 1792. godine, zaklanjao vrlinom), takođe je završio na giljotini.
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu