NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kubure s naftom i gasom

Jugoslavija nije jedina koja se muči zbog isporuka ruskog gasa: i sama Rusija ga nema koliko joj treba, a naročito gde ga sve treba, a pokazuje se da je i (rezervi) nafte mnogo manje nego što se pretpostavlja!

      Prva varijanta "Energetske strategije Rusije do 2020. godine", koju je vlada pripremila za razmatranje u Državnoj dumi, već je uspela ne samo da podgreje permanentno nadmetanje dva večna rivala na tom terenu - gigante-monopoliste koji drže struju (Anatolija Čubajsa na čelu Jedinstvenog energo-sistema) i gas (Rema Vjahireva, glavnog gazdu Gas-proma) - i da konfrontira razne privatne naftne kompanije i nadležna ministarstva, nego je kroz njihovu svađu otkrila da kolač o koji se otimaju nije nimalo sladak. Iz svega što su akteri tog sučeljavanja rekli jedni drugima u prvoj rundi vidi se da se nad energetske perspektive najvećeg pojedinačnog proizvođača gasa u svetu, a do pre neku godinu i nafte, spušta sumrak. Na jednoj strani, izraubovani proizvodni kapaciteti i početak eksploatacije novih nalazišta zahtevaju ogromne investicije, a na drugoj se prvi put, posle niza godina slepog, manje-više ideološkog, samozavaravanja, priznaje da su glavne sirovinske baze već stupile, kako eksperti kažu, "u završni stadijum eksploatacije", to jest da proizvodnja neizbežno pada.
       U Rusiji se inače, već duže vreme, održava prava energetska euforija, zbog visokih cena i rastuće potražnje nafte na svetskoj pijaci, ali su njena vlada i odgovarajuća ministarstva, i svi koji su u tom poslu na prvoj liniji fronta, i te kako svesni da je u pitanju velika iluzija o "naftnom blagostanju" velike zemlje. Upozorenja se svode na to da se cene nafte ne mogu večno držati na tom, visokom, nivou, a naročito da će Rusija u iduće dve decenije, ako želi da (p)održi tempo industrijskog rasta, morati znatno da poveća isporuke na unutrašnjem tržištu, što će reći da smanji izvoz. Ako proizvodnja pada, to će značiti mač sa dve oštrice - domaći korisnici neće moći da pokrivaju tako povećane troškove, a kamoli da plaćaju svetske cene, pa će razliku morati da pokriva federalni budžet, a on će biti znatno osiromašen, jer će isporuke na svetsko tržište (glavna stavka u prihodima) biti prepolovljene.
       Iako takva budućnost nije baš neposredna, Rusija će prve posledice sumraka nad svojim energetskim perspektivama osetiti već "sutra": Gas-prom je zapretio da će Jedinstvenom energo-sistemu, glavnom proizvođaču struje, i snabdevaču cele zemlje, iduće godine isporučiti za trećinu manje gasa nego sada - samo 95 milijardi kubnih metara, umesto 134, koliko dostižu ovogodišnje količine.
      
       Višestruki ćorsokak
       Iako je od sovjetskog centralizovanog sistema deli cela decenija, Rusija je i danas u mreži struktura koje održavaju staru praksu i funkcionišu na ondašnji način: demonopolizacija je uglavnom fiktivna, a svi pokušaji da se sprovede i u okviru Jedinstvenog energo-sistema, za šta se već godinu dana uzaludno bori njegov prvi čovek, Čubajs - da bi "unutrašnjom konkurencijom" uveo "duh liberalizma i tržišta" i tako prevladao nasleđene kolotečine u proizvodnji i snabdevanju - po pravilu bivaju blokirani, i odozdo i odozgo. Oni dole se plaše da bi mogli da propadnu ako svojim isporukama ne mogu da pokriju troškove, jer u novim uslovima ne bi bilo unutrašnje kompenzacije, to jest uravnilovke, dok se državni vrh pribojava da bi "parcelizacija" gigantskog sistema mogla da pogorša i inače ne baš sjajno stanje. Poslednjih godina od nestašice struje strada po pravilu samo primorje, ruski daleki istok okrenut prema Japanu i Pacifiku, a strah da bi mogućni poremećaji koje bi izazvali eventualno napuštanje monopolske pozicije i prestrojavanje nije ništa manji od te džinovske strukture.
       Zbog toga će, verovatno, sve ostati po starom. Niti će Čubajs uspeti da nametne svoj liberalni koncept, niti će njegov oponent na energetskom frontu Vjahirev ostvariti pretnju da smanji isporuke gasa, zbog čega bi Rusija ostala bez trećine sadašnje struje.
       Teško je pretpostaviti da će i mračna slika sirovinske budućnosti ozbiljnije uticati na tekuće odnose i doprineti formulisanju neposrednih ciljeva i zadataka, odnosno efikasnijem odlučivanju. Mada je to sada prvi put otvoreno, javno i bez ulepšavanja, izneto, niko nije u zabludi da se već dugo zna da su zapadni Sibir, a pogotovo Uralsko-volški region (još od carskih vremena najizdašniji naftni izvori), već na zalasku svoje slave: prema nekim procenama, iskorišćenost rezervi ta dva glavna regiona, sa najbogatijim nalazištima, dostigla je 54 odsto, dok je udeo nalazišta za koje važi formula "proizvodnja pod vrlo teškim uslovima" sada između 55-60 odsto. Kad je reč o zapadnom Sibiru, čiji je udeo u ukupnoj proizvodnji nafte u protekle dve decenije bio praktično najveći, stručnjaci procenjuju da su njegovi izvori "u značajnom stepenu" već iskorišćeni. Ma koliko bile visoke svetske cene, one sve teže pokrivaju troškove proizvodnje i ne ostavljaju slobodan prostor za obnovu opreme i investicije u eksploataciju novih nalazišta.
      
       Izvori nafte i - novca
       Slika, ipak, nije tako crna, jer Rusija ima "nove naftne provincije" - istočni Sibir, Pečoru, Daleki istok, ali je nevolja u tome što su procenjene rezerve tih nalazišta "nekoliko puta manje" nego što su bile početne rezerve izvora u eksploataciji, ali i u tome što proizvodnja zahteva velika ulaganja. S obzirom da će biti potrebno strogo voditi računa o svakom barelu nafte, a proizvodnji struje na bazi gasa prete smanjivanja, vizija državnih planera se okreće perspektivi promena na veliko - na teren na kome se struja neće trošiti u tako enormnom i neracionalnom obimu. Kao i uvek kad ništa konkretno ne može da se uradi, nudi se globalni zaokret - u smeru "strukturne perestrojke" celokupne privrede, u okviru koje bi svake godine rastao udeo sfere usluga i proizvodnje na bazi visoke tehnologije. To bi trebalo da prati "realizacija organizacionih i tehnoloških mera" u snabdevanju energijom i energentima!
       Današnji vizionari - kako se primećuje u novinskim komentarima - olako nude sutrašnju viziju, jer je svakome jasno da se time prelazi u svet fantazija. Bar kad je o mogućnostima Rusije reč.
      
       Vi
       Liberalni ekonomisti, istina, prihvataju da ta senzacionalna varijanta nije nemoguća, ako bi se obezbedio potreban novac (mada i oni priznaju da ne vide realne izvore). Baš zato što finansiranje trenutno nije u prvom planu, njihova glavna primedba se u ovoj fazi debate svodi na to što će taj projekt neminovno nametnuti veću ulogu države u nacionalnoj ekonomiji, a protiv toga istupa liberalna struja u postojećoj strukturi vlasti.
       Ali, ako se i zanemare neslaganja na tom koloseku, cela vizija se dovodi u pitanje kad na red dođu finansijski izvori, koji su sumnjivi čak i kad su u pitanju potrebe i ostvarivanje neposrednih planova za rešavanje aktuelnih energetskih problema. Čubajs se, na primer, uzda u strane investicije, ali ga oponenti upozoravaju da niko nema (na raspolaganju, čak i ako bi bio spreman da ga da) novac potreban Rusiji. Prema jednom izvoru, u svetski energetski sistem - da bi funkcionisao u idućem veku - treba investirati 950 milijardi dolara(!), od čega bi Rusiju "zadovoljila" trećina.
       Sa takvom sopstvenom situacijom, i perspektivom, jugoslovenske muke s ruskim gasom i naftom Rusiji ne moraju izgledati dramatične. Zato bi njeno nastojanje da nam izađe u susret, i pored toga što se pokazuje da prvobitni dogovori nisu bili dorečeni (možda zato što smo izbegli da uporedo raščistimo kakve su sve obaveze ostavili novoj vlasti njeni prethodnici, u prvom redu Gas-promov pandan - Marjanovićev "Progres", njegovo čedo "Progres-Gas trejd" i Tomićeva Naftna industrija Srbije) - trebalo da zasluži ne baš malo uvažavanje.
      
       BRANKO STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu