NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Beket prijatelj

Radomir Konstantinović (3)

      Četiri godine posle romana Dekartova smrt (1996) Radomir Konstantinović objavljuje novu knjigu pod naslovom Beket prijatelj (Otkrovenje, Beograd, 2000). Ta knjiga će svojim sadržajem, kako se pretpostavlja, biti iznenađenje ne samo za ovdašnju književnu i kulturnu javnost već i za onaj deo inostrane koja u slavnom Ircu i autoru Godoa gleda svog kultnog pisca. Ovo, zasad poslednje Konstantinovićevo delo, u krajnje svedenoj formi, lišenoj ovakvoj literaturi obično svojstvenih indiskretnih i anegdotskih pikanterija, sačinjeno je od tridesetak pisama koja je Samjuel Beket slao svojim srpskim prijateljima, Kaći Samardžić i Radomiru Konstantinoviću, i od isto toliko propratnih memoarsko-esejističkih napomena dopisanih rukom pisca osmotomnog Bića i jezika. Uz saglasnost izdavača i autora, NIN će prvi objaviti u nekoliko nastavaka odabrane odlomke iz knjige Beket prijatelj, u opremi redakcije
       U nastavku iz prošlog broja iz napomene broj 2, uz Beketovo pismo od 2.7.'58, izostao je njen završni deo koji glasi:
       Beket jeste (?), on ostaje (?) tamo gde su Vladimir i Estragon, ta "stvorenja" (ne, dakle, bića?) "lišena onih elemenata koji su identifikovali građansku individuu kao subjekt i centar sveta, nekretnina i imovina, društveni odnosi i ljudske veze, znanje i racionalnost". (Tako kaže Jan Bruk: Beket, Benjamin i moderna kriza u komunikaciji.) - "Subjekt i centar sveta?" Ne zaboravljam kako Ham pita Klova, pošto ga je Klov dogurao, u njegovoj fotelji sa točkićima, na uobičajeno mesto: "Jesam li u samom centru?", ili, kako Beket kaže za Vata, posle njegovog doživljaja jedinstva sa svetom, "ljuand tout le hors sera lui": "...Jednom rečju, bio je najzad u svom centru", da bi zatim uzviknuo: "Koji osećaj sigurnosti" (NJatt, francuski prevod, str. 40, 41). Samoposednička ideologija identiteta našla je u njemu velikog demistifikatora. To je nihilizam, i to anarhistički, ali ne ideološki nego egzistencijalan (totalni nihilizam ne može da dođe do svoje ideologije a da se ne poništi): nihilizam "gluposti" okrenute protiv "mudrosti" obogovljenog posedovanja, protiv njegove "racionalnosti", protiv "mudrosti" mitologije identiteta (mitologije samoposedujućeg Ja): "Pokušavaju da me navedu da poverujem da imam svoje Ja, o kome mogu da govorim, kao što oni govore o svome. (...) Nikad oni neće nadmudriti moju glupost". Ova "glupost", mudrija od svake "mudrosti" identiteta (policijske, i metafizičke: policijsko-metafizičke), zahteva "genijalnost zaboravljanja" kao nesposobnost "usvajanja": "Potcenili su moju nesposobnost da nešto usvojim, moju genijalnost da zaboravljam". Zaboravljanje je u samoj osnovi Beketa: na njemu on sve zasniva (svoju poetiku, svoju sintaksu, svoj moral): zaboravljanje je za njega isto što memorija za Prusta, posebno ona "voljna memorija", koju je, međutim, on izjednačavao sa navikom, i to tako što je naviku oglasio za "usiljeni kompromis između pojedinca i okoline" ("...un pacte sign› entre l'individu et son environnement" - Proust, p. 29). To je njegov anarhizam (egzistencijalan, i literaran, - tačnije: literarno-egzistencijalan): zaboravljanje kao zaboravljanje svojine, u svim njenim oblicima i prividima, a pre svega u prividu samoposedujućeg Ja: njegove neprikosnovenosti, njegovog tzv. "dostojanstva". Zaboravljanje je zaboravljanje ovog "dostojanstva". Tome je mene Beket učio. To je ona genijalnost koja omogućava Beketu da progovori, kao u ovom pismu, o svom "poganom karakteru". (I to ljudima koje jedva što je upoznao.)
      
       Pariz, 6.6.66.
       Dragi Rade,
       Hvala za Exitus. Upravo ga čitam s velikim zanimanjem. Nadam se da dobro prolazi. Još nisam video kritike. Ali ja retko čitam londonske novine.
       Kasnije ću vam pisati opširnije. Poljubite Kaću za mene.
      
       Prijateljski,
      
       Sam Beket /1/
       1) Ove reči ispisao je na dopisnici sa reprodukcijom Mantenjinog Christo morto (Pinacoteca di Brera, Milano). Tog Mantenju poslao mi je, dakle, kao odgovor na moj Izlazak, na moga Hrista? - On kaže: "Kasnije ću vam pisati opširnije", ali nije to učinio: "opširnije" može da bude samo njegovo "mišljenje", koje podrazumeva sud, što je za njega apsolutno neprihvatljivo.
       Upravo zato, ovo sa Mantenjom jeste Beket; ne jezik (ili sud), nego slika, koja jeste i obećanje i uskraćivanje suda, i zato je na jezik nesvodljiva. Beket, koji obećava "opširnije pisanje", a zadovoljava se slikom, jeste Beket ovog Hrista koji neće uskrsnuti i koji upravo zato dozvoljava samo sliku, a ne i jezik. Nema uskrsnuća tamo gde je slika. (Slika je ateistička.) Beket: stvarnost bez transcendencije. Hrist bez uskrsnuća: Christo morto?
       Nalazim u svojoj beležnici iz 1966: "Ovaj mrtav Hrist delo je Mantenjine 'donje perspektive', a ne njegovog uverenja da je Hrist mrtav zauvek. Nije on (Mantenja) iz ateizma došao do ove 'donje perspektive', nego je iz te 'donje perspektive' išao (nezadrživo?) u ateizam a da to, naravno, nije znao: kao da postoji neka saradnja između geometrije i smrti bez uskrsnuća, već zato što ta smrt posvećuje u prazan prostor, u apsolutnu samoću. Znam Hrista (i to ne jednog) stradalnijeg, bolnijeg. (Takav je pre svega onaj Grinevalda, - evo ga preda mnom, na stolu, na dopisnici koju mi je Kaća poslala iz Kolmara, pre dve godine. Hoću li ikad otići u Kolmar?) Ali ne znam nijednog (mrtvog Hrista) usamljenijeg od ovog Mantenjinog, viđenog iz 'donje perspektive'. Tu samoća i prostor moćno sarađuju. Samoća i geometrija? To je Beket u Mantenji morao da oseti. - Osim toga, ova 'donja perspektiva' jeste i Beketova: to je donje kao prvo, sve što je uskraćeno, unišeno, nisko; ovde, to su ljudski mučenički tabani, do ovoga Mantenjinog Hrista neviđeni (kao dasu nevidljivi?), a kamoli da su u prvom planu, umesto glave, koja je u pozadini (gledam je: poluokrenuta je na levu stranu), ali u ovom skraćenju istovremeno veoma blizu i veoma daleko - nemogućnost odlaska, ponovo, nemogućnost ostanka: ipak, Exitus, pa mi je Beket zato i poslao baš tog Mantenjinog Hrista?"
      
       Tunis, 5.11.69.
       Nabil
       Draga Kaća
       Dragi Rade
       Hvala vam od sveg srca za telegram. "To" nas je ovde zadesilo i zbogom spokojstvu.
       Najzad, ovde nam je bolje nego u Francuskoj i mislimo duže da ostanemo. Sunčano je i još se može plivati bez bolova.
      
       Srdačni pozdravi od nas dvoje vama dvoma
       Sam/1/
       1) Ovo je vreme Nobelove nagrade. Iz Nabila, iz Tunisa, javio nam se u dva maha: najpre dopisnicom, 21.10.69, a zatim kratkim pismom, 5.11.69. Dopisnicu je pisao dva dana pre objavljivanja dodele Nobelove nagrade; pismo je pisao osamnaest dana posle Nobela.
      
       To je sumorno, veoma.
       Ne znam da li je već bio obavešten da je pred dodelom Nobelove nagrade kad je pisao: "Hvatamo poslednje zrake pre zime", ali slutnju zime osećam tu, samo što je ta zima bila ono "To" (úa), ili "zbogom spokojstvu", "To" (úa) jeste Kaćina zamenica za Nobelovu nagradu. Ne sećam se šta smo u telegramu rekli, ali dobro znam da reč nagrada nismo hteli da upotrebimo. On je bio i ostao zakleti marginalac: kako Moloa (ili Malon, Estragon, Didi) da ode na noge jednom kralju, da bi ga ovaj nagradio, sve ako je to i švedski kralj? On ostaje u beznađu, koje je u službi velike gordosti i usamljenosti: koje isključuje bilo kakvu "nagradu" (satisfakciju), i od Boga i od ljudi. Nobelovu nagradu doživeo je kao nesreću. "Adieu la tranljuilit›".
       Ali tad nismo znali da je to "Adieu la tranljuilit›" i nama upućeno: "Adieu chers amis". Kao da nismo znali da smo pred rastankom. Da će nas napustiti. (Rober Penže kaže, u uvodniku Revue d'Esth›tiljue, da se Beket posle Nobelove nagrade "gotovo zatvorio u samostan, isključivši telefon".) Kao da nismo znali (ili nismo smeli, nismo se usuđivali da to znamo?) da smo i mi taj svet koji će on da napusti. Pomišljam da ni on to nije znao. Ili je pokušavao da ne zna ("Može se plivati bez bolova"): još nam se javljao, možda i sa prisnošću većom nego ranije, pa ipak kao iz sve veće daljine: "Grlim vas", - "Je vous embrasse". Osetio sam tu daljinu u ovom je vous embrasse. Pružao nam je ruke, odlazeći? Beket prijatelj?
      
       (KRAJ)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu