NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mit i "jeres"

"Zajedno sa narodnom poezijom, običajima i jezikom, paganstvo nam je ostavilo u nasleđe i nož, kamu, što naša politička i kulturna 'elita' često ne shvata"

      Miodrag Popović (1920) davno je stekao reputaciju najznačajnijeg srpskog posleratnog književnog istoričara. Obezbedili su mu je, pre svega, monografija o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Istorija srpske književnosti, Romantizam I-III. U fundusu srpske književne misli ostaće i njegova studija Vidovdan i časni krst, dosad nesumnjivo najargumentovanija kritika kosovskog mita i kultnog načina mišljenja. Iako pisac više kapitalnih knjiga i jedan od najboljih profesora beogradskog Filološkog fakulteta, Popović je čitavog života ostao van javne scene i njenih reflektora. Prvo su ga od nje udaljili razočaranje u KPJ i robijanje na Golom otoku a kasnije opaka bolest, potpuna predanost naučnom radu, podzemni bojkot nacionalističke čaršije i prerano prekidanje akademske karijere zbog nezadovoljstva stanjem na matičnom fakultetu. Već gotovo zaboravljen, odnedavno kao da doživljava "drugu mladost": u čuvenoj Biblioteci XX vek Ivan Čolović mu preštampava Vidovdan i časni krst i autor prvi put učestvuje u njegovoj javnoj promociji, u Prosveti objavljuje knjigu izuzetno zanimljivih memoarskih eseja pod naslovom Poznice a u Letopisu Matice srpske i Politici kritičke portrete profesora Filološkog i starog Filozofskog fakulteta u Beogradu. Prvi put u životu pristao je da govori i za novine, odabravši NIN čiji je davnašnji čitalac i saradnik. Pod teretom porodičnog raskola i svakojakih partijskih i čaršijskih pokušaja diskreditacije, želeo je da ovaj intervju protekne i u ispovednom tonu da bi, kao što piše o drugima, sačinio i neku vrstu svog autoportreta.
      
       Godinama niste hteli da date intervju. Zašto ste sada pristali?
       - Ne znam ni ja zašto. Nekada sam bio dobar govornik na zborovima i na javnim predavanjima. A posle Golog otoka sve se izmenilo. Možda i zbog toga što su nas tamo terali da pričamo pohvalno o veličini onoga koga smo mrzeli iz dna duše. Tek, kad sam se vratio otuda nešto mi je smetalo da uzmem reč pred nepoznatima.
      
       Uz pomen vašeg imena često se tendenciozno postavljalo i pitanje: ko ste vi, zapravo, Crnotravac ili Beograđanin, pečalbarsko dete ili sin beogradskog milionera, i gde se dela porodična imovina?
       - Rođen sam u Crnoj Travi posle Prvog svetskog rata. U porodici čiji su preci još u 19. veku bili crnotravski sveštenici. Od oca zidara - u toku mog detinjstva uspeo se među bogataše gradeći kao neimar palate i crkve - i majke seljanke, kao srednji sin među petoro dece. Tri sina i dve ćerke. Oni će posle rane očeve smrti 1936. prići komunistima. Mlađi brat, kao zatočeni partizan, poginuo je s puškom u ruci u proboju jasenovačkih logoraša. Bilo je to aprila 1945. ispred kapije jasenovačkog logora. Stariji (Milentije - prim. red.) završio je Tehnički fakultet. Docnije, kao saobraćajni inženjer, manuo se tehnike i sav se posvetio Partiji. Jedna sestra bila je lekar, druga računovođa.
      
       Rekli ste da vam je majka bila seljanka a za vreme okupacije bila je zatočena na Banjici?
       - Da, bila je. Sa mnom i sa mlađim bratom u naručju došla je u Beograd u svojoj 35. godini. Dotle, kao i druge Crnotravke čiji su muževi pečalili po Beogradu od Đurđeva do Mitrova dana, držala je kuću na svojoj grbači. I njen život u gradu posle muževljeve smrti nije bio lak. Neki rođaci kinjili su je šireći glasine da gosti i krije komuniste u kući. Na Banjici je bila od avgusta 1942. do oslobođenja Beograda. Posle rata, 1948, dotukle su je nove nevolje. Rezolucija Informbiroa i raskol u porodici. Jedni su bili za Tita i njegovu partiju, drugi, rezervisani odranije prema njemu, bili su kritički raspoloženi prema titovskom kursu u Partiji. Ona je bila na strani mučenih na Golom otoku.
      
       Kao vrsta diskreditacije dugo je opstojala priča da ste vi, ipak, više Crnotravac nego Beograđanin?
       - Ne, ja sam Beograđanin. U Beogradu sam odrastao, stasao i duhovno nastao a ne u Crnoj Travi. Od četvrte ili pete godine živeo sam i živim u Hadži-Prodanovoj ulici, što znači da ima 75 godina kako hodam njome. U Beogradu sam išao u zabavište, pohađao Osnovnu školu "Sveti Sava" na Vračaru i Treću mušku gimnaziju na Cvetnom trgu. Studirao na Filozofskom fakultetu, branio doktorsku disertaciju u svečanoj sali Kapetan-Mišinog zdanja i 25 godina držao predavanja na susednom Filološkom fakultetu. Dobar deo svog radnog veka proveo sam i provodim u Profesorskoj čitaonici Univerzitetske biblioteke. U njoj sam, kao što znate, napisao većinu svojih knjiga: Jedna pesma i jedna epoha, Đura Daničić, Vuk St. Karadžić, Istorija srpske književnosti. Romantizam I-III, Vidovdan i časni krst, Cetinjski bonik, Pamtivek i dr.
       U Trećoj muškoj sam skojevao, bivao hapšen kao srednjoškolac. U krvavim decembarskim demonstracijama 1939. u Prištinskoj ulici, danas Ulica 14. decembar, oko mene su zviždali kuršumi, oborivši mi samo šešir. Za Crnu Travu, onu predratnu, koje više nema, vezuju me samo uspomene na detinjstvo i ranu mladost, prijatne i neprijatne.
      
       Niste, ipak, odgovorili na pitanje kud se dela porodična imovina.
       - Neprijatno pitanje. Ne znam kome da odgovorim, čaršiji, koja nas je optuživala da smo proćerdali očeve milione, čitaocima NIN-a, koje to verovatno ne zanima, ili nekom imaginarnom sudu pravde, savesti, čega li. Radi se o dve višespratnice i nešto zlata. Jednu od zgrada majka je prodala uoči samog rata za nepun milion ondašnjih dinara. Drugu, veću, rasprodala je posle rata, stan po stan, da bi imala od čega da živi i školuje ćerku studentkinju medicine. Ja sam se školovao i porodicu izdržavao radeći u Prosvetnom odeljenju grada Beograda kao činovnik i redaktor literarnih emisija u Radio-Beogradu. Sada živim u tuđem stanu i plaćam kiriju za stan u nekadašnjoj kući moga oca, u kojem sam ostao zahvaljujući lekarskoj intervenciji.
       Oveći deo novca od prodate zgrade mlađi brat je u ratnom metežu aprila 1941. godine dao jednom od partijskih prvaka ili nekom od komunista koji su navraćali u našu kuću u Hadži- Prodanovoj.
      
       Znate li ko je to bio?
       - To je priča za sebe. Kad sam početkom sedamdesetih godina pripremajući rukopisnu knjigu Milivoje Popović - pošao Tempu da i on nešto napiše za ovu knjigu, on mi je rekao da što se novca tiče, ne može ništa određeno da mi kaže. Postoji dokaz da on nije mogao da primi taj novac jer je tih dana bio u Zagrebu. Novac je, po njegovom mišljenju, mimo njega, nekim drugim kanalom otišao ka vrhu. (Titu - prim. red.) Preporučio mi je da se obratim Rankoviću i dao mi njegov telefon. Kaže, on će me sigurno primiti. Nisam otišao. Bojao sam se da, terajući zeca, ne isteram medveda. Nova komunistička čaršija priča da je novac kao svoj poklon Partiji dao stariji brat, što je netačno. Po povratku iz bežanije, mama nije tražila da se novac koji je Milivoje dao Partiji vrati porodici. Rekla je: ako je sve propalo, šta će joj novac, proklet bio dabogda. Neka ga zadrže oni koji su nastavili borbu protiv Nemaca. Novac, dakle, nismo proćerdali, ni dali Partiji za njene političke ciljeve, nego kao porodični poklon priložili svenarodnoj borbi za slobodu. Toliko o meni i mojoj nesrećnoj, staljiniziranoj porodici u godinama pre Drugog svetskog rata.
      
       Iz bibliografije vaših radova, u knjizi Goluba Dobrašinovića "Profesor Miodrag Popović", koja uskoro izlazi, vidi se da ste imali duže prekide u radu: od 1939. do 1946. i od 1948. do 1953. godine?
       - Prvi put hapšenje i bolest presekli su me u pupoljku. Posle, došle su ratne strahote. Prikrivajući se povremeno od policije i boreći se za goli opstanak, nisam mogao ni da pomislim na nauku a kamoli da pišem. Drugi put, posle objavljivanja Rezolucije IB-a, osećao sam se psihički i zdravstveno teže nego pre rata i za vreme okupacije, te se sve do 1952. nisam bavio naukom. Skupa oko petnaest mračnih godina koje su pojeli skakavci, odnosno više od dvadeset računajući i krizu koja je usledila posle odlaska sa Katedre.
      
       Znam da ste objavili i roman "Za jatom" 1955, a kažu da ste pisali i pesme.
       - Da, pisao sam. Neke pod uticajem Majakovskog. U drugima sam išao tragom češkog pesnika šleskih rudara Bezruča, treće na svoju ruku. Negde u maju 1945. pozvao me je komesar Glavnog štaba Srbije da me pita hoću li da mi daju oficirski čin i zadrže u armiji ili da me demobilišu. Razumljivo, odabrao sam demobilizaciju i odmah, umesto u Personalno po karakteristiku, pošao u Ekonomat da vratim nov engleski šinjel. Tamo su mi skoro ceo sat objašnjavali kako se šinjeli ne vraćaju, ali ja nikako da se urazumim. Najzad, stari potpukovnik, koji je ratovao u oba svetska rata i znao me odranije, upade u raspravu: "Manite ga, on je uvek bio lud" i prekide je. U kamionu na putu za Beograd, uvređen, napisah pesmu koja počinje stihovima "Stočni pasoš da nosim neću ja".
       Pamtim i naslov soneta ("Neka marama plava") sa akrostihom Marija Crnobori, koji sam stavio na papir iza rešetaka u Psihijatrijskoj bolnici u Beogradu, a doživeo ga na Mermeru gde mi se plava marama često vila pred očima iznad surog golootočkog stenja.
       Krajem 1947. i početkom 1948. u jednom dahu napisao sam poemu Srbija moja draga od preko hiljadu stihova, u kojoj sam govorio o našem putu od dolaska na Balkan do izgona Turaka iz naših krajeva pobedom na Kumanovu 1912. Poema o Srbiji se svidela i Crnogorcu Dušanu Kostiću, uredniku Mladosti te je nameravao da je štampa u julskom broju časopisa, a onda u junu je objavljen tekst Rezolucije i sve je otišlo u bestragiju. Od nje pamtim samo poneki stih.
       Počinjala je "Ko divlji nomad doš'o sam na Balkan" i zatim promicali su kroz vreme i prostor redovi o našim stradanjima i borbama za slobodu. Kroz nju, izvezenu starinskim stihovima kakvih je u izobilju bilo kod pesnika o kojima sam pripremao emisije za Radio Beograd i pisao najave o njima, tekle su i "moje Morave tri".
       Pevanija se završavala rakićevskim nesimetričnim jedanaestercem: "tamo me majka nije dojila" u kombinaciji sa jakšićevskim lirskim desetercem: "Al' volim, volim bela pojila", koji su upućivali na evropska pojila, upravo naša srpska koliko i njihova.
      
       Poemu ste uništili?
       - U stvari, nisam je uništio. Ni nju ni moje tadašnje i današnje vjeruju. Samo sam joj u Istoriji romantizma dao prozni oblik i sažeo na uži prostor: od kraja 18. veka do 1878, dokle se proteže epoha romantizma u srpskoj književnosti. I u Istoriji, kao i u poemi, osvetljen je naš put od nomadskih, odnosno herojsko-patrijarhalnih vremena do evropskih belih pojila. Od crnogorske pastirske epike do NJegoša, Branka, Zmaja i Laze Kostića. Pazite! Naš put od pastira do Bajrona, Šelija, Lamartina i Puškina traje samo jedan vek.
       Slikajući naš hod kroz istoriju i često menjajući njegov ritam, nisam zaboravio pesme u kojima su slepi a vidoviti guslari dozivali slobodu: ženske, lirske i muške, epske i one treće, između njih baladno lepe koje su u prevodima kao Vukove kružile Evropom i prenosile slavu dotle nepoznatog srpskog naroda više no krvavi bojevi protiv Turaka negde tamo na divljem Balkanu i kneževi koji su se među sobom krvili o vlast.
      
       Gde stavljate studije "Vidovdan i časni krst", odnosno kako je došlo do toga da napustite književnu istoriju i krenete ka mitologiji i antropologiji? Ili, kako je vi zovete, književnoj arheologiji?
       - Nisam napustio književnu istoriju. Arheološka iskopavanja vršio sam po narodnoj poeziji i srpskoslovenskoj književnosti, po turskim, grčkim, nemačkim, italijanskim, persijskim, latinskim, ruskim i drugim pisanim izvorima i prevodima koji su mi bili dostupni. Inače, ovaj jeretički esej, uz Oktobarsku nagradu grada Beograda, doneo mi je i nevolje. U atmosferi opšte netrpeljivosti, u vreme kada se pojavila knjiga crkveni velikodostojnici shvatili su moje usputno izlaganje o vraćanju dela srpskog naroda staroj veri kao osporavanje uloge Pravoslavne crkve u očuvanju srpske narodnosti, ne primetivši da ja izrično kažem da je hrišćanstvo viši oblik religiozne svesti od paganstva. Da se razumemo. U Vidovdanu i časnom krstu ne plediram za vraćanje paganstvu. Zajedno sa narodnom poezijom, običajima i jezikom, ono nam je ostavilo u nasleđe i nož, kamu, što naša politička i kulturna "elita" često ne shvata.
       Deo "nacionalne" inteligencije i neke profesore vređalo je što sam u doba srpskohrvatskih prepucavanja o kulturnom nasleđu pokazao kako je kosovska legenda iz pokorene Srbije, zajedno sa ratnicima pošla na zapad i tamo tri veka živela među Srbima i Hrvatima da bi se vratila u Srbiju tek krajem 18. i početkom 19. veka, kad je pokorna raja digla ustanak, a legenda i kosovski mit bili preoblikovani u deseteračku epiku ustaničkih pevača. Zbog toga i drugih "jeresi" proglasili su me za izdajnika nacije?! A trebalo je samo da stupe u dijalog sa mnom i da mi ukažu gde sam grešio, ako sam grešio. Širenje neistine, više o meni nego o knjizi podsticalo je neprijateljsko ponašanje prema meni.
      
       Hoćete li da pomenete i neka konkretna imena?
       - Hoću. Na primer, Dejan Medaković, Miroslav Pantić...
      
       Recite mi kakvo je vaše mišljenje o odnosu politike i literature.
       - U vreme označavanja stogodišnjice Vukove smrti sticajem prilika u prostorijama Kolarčeve zadužbine sedeo sam januara 1964. za istim stolom sa moćnim Rankovićem, koji je, između ostaloga, bio zadužen za kadrove u kulturi. U nevezanom razgovoru iznenada upita šta mislim, treba li Partija, tj. on da se bavi literaturom. Snađoh se kao da sam učio škole kod delfijske proročice. "Svako ko se razume u književnost ima prava da sudi o njoj", rekoh. On se načini kao da ne razume šta mu poručujem.
       Ovu rečenicu ponovio bih kao odgovor na vaše pitanje. Nažalost, ljudi slični Rankoviću, koji se ne razumeju u literaturu, počinili su grdne štete. Od njihovog hirurškog noža (prećutkivanja u enciklopedijama, izbacivanja iz školskih udžbenika, prećutkivanja u antološkim izborima i književnoistorijskim studijama, prljava etiketiranja itd.) stradali su ne samo "buržoaski" pisci nego i nepokorni izdanci revolucije. NJih su strogo kažnjavali a pokorne i ponizne dizali u nebesa.
      
       Kroz vaše feljtone o našim velikanima na stranicama Politike provlači se misao da se u temeljima naše humanistike nalazi delo, odnosno podvig Đure Daničića, a ne Vuka Karadžića. Možete li, na kraju našeg razgovora, za čitaoce NIN-a ukratko reći nešto i o tome?
       - Pokušaću, iako to traži više prostora. Možda i naučnu raspravu koja bi odbacila ili potvrdila moje teze. Najpre, tu je Daničićev Rat za srpski jezik i pravopis u kome je u svojoj 22. godini naučno obrazložio dotadašnju Vukovu borbu za narodni jezik i etimološki pravopis. Tome možemo dodati i ono što je napisao o Vukovom prevodu Novog zavjeta ("kruna sveukupnog Vukovog rada") kao jezikotvoračkom činu kojim se otvaraju vrata narodnom književnom jeziku u srpskoj književnosti, što se, zajedno sa Daničićevim predavanjima na Liceju i Velikoj školi na narodnom jeziku i njegovim prevodom Starog zavjeta, nalazi u temelju sveukupne naše kulture. Daničićeva predavanja u embrionalnom obliku su i temelji na kojima su se krajem 19. i u prvoj polovini 20. veka razvijale humanističke nauke na Beogradskom univerzitetu.
       Kako sam rekao u feljtonu, na Daničićev predlog Ministarstvo prosvešćenija donelo je uredbu o Narodnoj biblioteci kao sabiralištu knjiga. Kao priređivač srednjovekovnih spomenika i pisac parcijalnih osvrta na srpskoslovensku književnost, Daničić je ukazao ne samo na njenu istorijsku nego i na literarnu vrednost, put kojim će, doduše sa zakašnjenjem, poći i naša književna misao. Konačno, i svojim pogledima na nacionalno, odnosno srpskohrvatsko pitanje, Đura Daničić bio je dublji od svojih prethodnika, savremenika i sledbenika, bliži našem vremenu. Za razliku od onih koji su Hrvate štokavce proglašavali za Srbe, i onih koji su Hrvate i Srbe smatrali za jedan narod i naginjali integralnom jugoslovenstvu, Daničić je insistirao samo na jedinstvenom srpskom ili hrvatskom jeziku na početku svog rada u književnom dogovoru u Beču 1850. i pri kraju svog veka u Riječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.
      
       SAVA DAUTOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu