Kad se pod 2000. godinu u Hrvatskoj konačno podvukla crta, zaključak se sveo na tragikomičnu narodnu mudrost - kako smo se nadali, još smo se dobro i udali...

      Kraj godine, veka i milenijuma suočio je Hrvatsku sa velikim nadama i još većim razočaranjima. Priželjkujući "bolji život" u 2001. godini, nacija se i dalje bori sa starim predrasudama. Da li da više veruje globalnim proročanstvima koja najavljuju "sudnji dan" ili regionalnom povezivanju koje traži nove odnose sa dojučerašnjim ratnim neprijateljima. Tvorci dugoročnih horoskopa smatraju da je Hrvatska jedna od retkih zemalja koja će izbeći sve velike katastrofe, pa tako i onu koja, navodno, preti od "sjedinjenih balkanskih država". Tvorci državne politike smatraju da to nije tako jednostavno. Dve hiljadita godina će u sećanju najvećeg broja Hrvata ostati upamćena po izborima početkom godine koji su na iznenađujuće lak način oborili vlast Hrvatske demokratske zajednice pokojnog predsednika Franje Tuđmana. Posle deset godina uglavnom nevidljivog protesta protiv Tuđmanovog režima, pokazalo se da je bilo dovoljno samo reći "ne" njegovim političkim parolama i izbegavati imena hadezeovaca na glasačkom listiću. Dolazak socijaldemokratske i znatno liberalnije vlasti pokazao je za kratko vreme šta sve može da se izrodi iz ovakve odluke.
      
       Deset rečenica
       Sve do izbora u Jugoslaviji Zagreb je uživao nepodeljene simpatije sveta, a već u novembru bio je prisiljen da ugosti predstavnike svih zemalja jugoistočne Evrope. "Zagrebački sastanak na vrhu", nepopularno nazvan i "balkanski samit" koji je u glavni grad Hrvatske doveo sve uticajne političare Evropske unije, ali i zvezdu jugoslovenskih promena, predsednika Savezne Republike Jugoslavije dr Vojislava Koštunicu, svrstao se zato na drugo mesto najznačajnijih političkih događaja u zemlji. Najpopularnija ličnost u Hrvatskoj i dalje je predsednik države Stjepan Mesić. Mada njegovi oponenti tvrde da je reč o političaru koji u svim svojim nastupima koristi deset identičnih rečenica, pristalice novog kursa kojim je Stjepan Mesić poveo Hrvatsku dokazuju da je svaka od njih na mestu, ali ostali političari ipak izbegavaju da ih jasno izgovore.
       Mesić je, recimo, bio jedini hrvatski političar koji je ovog leta javno rekao da spomenik ustaškom zločincu generalu Maksu Luburiću, koji je tada podignut u Slunju, hitno treba da se sruši. Vlada je dotle tvrdila da nju "marginalne grupice" desničara i ustaških nostalgičara nimalo ne impresioniraju. Najbolji potez premijera Ivice Račana i ministara u njegovom kabinetu bio je pokušaj obračuna sa organizovanim kriminalom, ali je akcija zaustavljena čim se dotakla medija. Novopokrenuti zagrebački dnevnik "Republika" povezao je grupu pritvorenih pa puštenih kolega sa najzloglasnijim čovekom Tuđmanovog režima, njegovim savetnikom za unutrašnju politiku i velikim meštrom svih dvorskih i medijskih zavera, dr Ivićem Pašalićem. Kako je reč o političaru koji je izuzetno verziran u zamagljivanju činjenica, prosečni konzument nacionalnog medijskog tržišta zaključio je da je cela priča nastala kako bi se "Račan opet prepucavao sa Mesićem". Premijer je, naime, blagonaklono posmatrao sve poslovne poteze Ninoslava Pavića koji je preko noći postao jedan od prvoboraca "crveno-žute demokracije" nove vlasti, dok je predsednik Stjepan Mesić stekao naklonost novinara iz suprotnog tabora kojima pripada nedeljnik "Nacional" i novi dnevnik "Republika".
       Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da je novi hrvatski predsednik miljenik nacionalnih medija kao što je to bio njegov prethodnik dr Franjo Tuđman. Splitska "Slobodna Dalmacija" već mesecima objavljuje zapise o Mesićevom svedočenju pred Haškim tribunalom, a novo zaoštravanje odnosa između Hrvatske i suda za ratne zločine koristi se kako bi se sva krivica pripisala predsedniku Stjepanu Mesiću. U nekim delovima Dalmacije sadašnji šef države i dalje je na meti ratnih veterana koji ga smatraju nacionalnim izdajnikom, a aktuelizovane su i priče o novim atentatorima koji se približavaju njegovoj kancelariji na elitnom zagrebačkom brežuljku Pantovčak. Tim više što se još ne stišava uzbuna zbog afere sa generalom i načelnikom glavnog štaba Hrvatske vojske Petrom Stipetićem, koji bi ovog januara u ulozi osumnjičenog mogao da se pojavi pred Tribunalom u Hagu. Uz potencijalne osumnjičene za zločine koji su nad civilima učinjeni u operacijama "Bljesak" i "Oluja" iz maja i avgusta 1995. godine, uvrstila su se i nova imena koja ne nose generalske uniforme. Nekoliko hrvatskih generala, među kojima su Ante Gotovina, Ivan Čermak, Mirko Norac i još neki, bili su, prema sudskoj logici, samo pioni u rukama političara.
      
       Paragina lista
       Hrvatski pravaš Dobroslav Paraga, lider Hrvatske stranke prava, koji se od nekadašnjeg ekstremnog desničara prometnuo u najvećeg zagovornika pravne države i ljudskih prava u Hrvatskoj, tvrdi da se pravi krivci za etničko čišćenje i zločine nad civilima ne kriju među vojnicima i policajcima, nego u visokoj državnoj politici vođenoj, u Tuđmanovom razdoblju. Ukoliko se Paragina prognoza pokaže tačnom, u Hagu bi veoma brzo mogli da se nađu i sin pokojnog predsednika Miroslav Tuđman, već pomenuti savetnik Ivić Pašalić, premijer nekadašnje vlade nacionalnog jedinstva iz 1992. godine dr Franjo Gregurić, nekadašnji Tuđmanov šef kabineta i glavni pregovarač sa bivšim jugoslovenskim predsednikom Slobodanom Miloševićem inženjer Hrvoje Šarinić, saborski zastupnik koji je navodno silovao zarobljenice u ratu Hrvata i Muslimana u Bosni Vice Vukojević...
       Lista aktuelnih hrvatskih problema umnogome, međutim, prevazilazi loše odnose Zagreba i Haga. Umesto 200 hiljada novih radnih mesta koje je, uoči januarskih izbora, obećavala bivša opozicija, berze rada u Hrvatskoj sada beleže rekordnih 400 hiljada nezaposlenih građana. Ova dramatična brojka još je crnja ako se zna da je Hrvatsku i Zagreb u poslednje tri godine napustilo 50 hiljada mladih, visokoobrazovanih ljudi koji u svojoj zemlji nisu mogli da zarade ni za hleb... Oni koji su ostali u domovini suočeni su sa žalosnim gubitkom iluzija. Razočaranje dele i simpatizeri poražene Hrvatske demokratske zajednice i pobornici nove vlasti. Prvi su očajni kad gledaju kako nova vlast više ne ide u crkvu, a Božić čestita "sasvim građanski". Drugi se kaju što su na izborima glasali za ljude koji su brzo zaboravili kako živi običan narod.
       Premda za razliku od Beograđana i još nekih građana Jugoslavije Hrvati imaju i vode i struje i grejanja, a prosečna plata retko pada ispod hiljadu maraka, gotovo tri četvrtine stanovništva više ne zna šta su putovanja u inostranstvo, osim ako se radi o bliskim slovenačkim gradićima gde se stanovnici hrvatske metropole snabdevaju jeftinijom hranom.
      
       Porazne statistike
       Predsednik Stjepan Mesić odlučio je da prvi dan ove godine provede na ručku u javnoj kuhinji katoličke dobrotvorne organizacije "Karitas". Time je prekinuo praksu svog prethodnika Franje Tuđmana koji je već u novogodišnju ponoć hrlio u zagrebačka porodilišta kako bi proverio ko je prvi Hrvat ili Hrvatica koji su se rodili u novoj godini. Mesić smatra da to uopšte nije važno, a i nepravedno je prema deci koja se rađaju van Zagreba i čiji roditelji, igrom slučaja, nisu Hrvati...
       Za razliku od Mesića koji je novogodišnju noć proveo u krugu porodice, premijer Ivica Račan zameo je trag negde u plavetnilu Jadrana, a mnogi njegovi ministri odlučili su se za novogodišnji doček i skijanje u inostranstvu. Pet miliona Hrvata uglavnom nije imalo ovakve mogućnosti. Zagreb je svojim građanima i gostima nudio standardan doček na otvorenom, pa su u novi milenijum zakoračili zajedno sa gradonačelnikom Milanom Bandićem na centralnom gradskom trgu bana Josipa Jelačića. Oni boljestojeći proveselili su se na večerama u elitnim hotelima. Ako nisu imali sreće da se dokopaju razvikanog Dubrovnika, koji je na izmaku godine posetila i specijalna ekipa slavnog Si-En-Ena, mogli su da biraju između večere u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela "Interkontinental" koja je koštala hiljadu kuna ili oko 250 maraka i zabave u glamuroznom hotelu "Šeraton" po ceni od 200 maraka.
       Kad se sve sabere, milenijumski adrenalin domaćeg stanovništva bio je prilično slabašan. Mada zarađuju bolje od svih suseda, izuzev Slovenaca i Mađara, građani Hrvatske ipak nemaju dovoljno novca, a mnogi nemaju ni volje da se po svaku cenu vesele dočeku razvikanog "trećeg milenija". Iako se većina stanovništva nada da je najgore ipak iza njih, opšte raspoloženje u Hrvatskoj ovog se ipak kreće nesigurnom putanjom između loše prošlosti i podnošljive budućnosti. Kad se pod 2000. godinu u Hrvatskoj konačno podvukla crta, zaključak se sveo na tragikomičnu narodnu mudrost - "kako smo se nadali, još smo se dobro i udali...
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ