in memoriam Fabijan Šovagović (1932-2001)
Odavno je Fabijan Šovagović rekao da su mu se sva očekivanja ispunila. "Ostaje mi čekanje i moje parče zemlje u Slavoniji"

      Povodi za razgovore s njim, kažu novinari, bili su samo deo novinarske predstave, "informativna maska" iza koje se krila želja da se sačuvaju "lucidne misli" koje je umeo da kaže onako kako ih je zapisivao, onako kako ih je i glumio.
       Tek zakoračivši u novi vek, u Zagrebu je umro Fabijan Šovagović, posle dugogodišnje bolesti, pred svoj 69. rođendan. U četiri zagrebačka teatra (Zagrebačko dramsko kazalište, HNK, Teatar u gostima i Dramsko kazalište "Gavela") igrao je Bartola Finka u Matkovićevoj "Ranjenoj ptici", Estragona u Beketovom "Godou", Aleksu Žunića u Nušićevom " Sumnjivom licu", Molijerove Tartifa i Tvrdicu, Držićevog Dunda Maroja i brojne Šekspirove i Krležine likove. Ostaće zapamćen po pozorišnim i televizijskim ulogama "slavonskog seljaka", kakav je Đuka Begović iz istoimene drame Josipa Kozarca ili Šimo iz njegove sopstvene drame "Sokol ga nije volio". I sam Slavonac, često je govorio o svojoj zemlji:
       "Znate li zašto se moje selo zove Ladimirevci? Priča kaže da je tamo nekad živio bogati grof koji se zaljubio u običnu seljančicu Evcu. LJubav se tragično završila, a bogati grof je naredio da se mjesto tako nazove jer kad raščlanite ime ono znači - 'lad i mir Evci. I tako taj 'lad i mir ostade po njoj, a i svima nama koji kasnije dođosmo."
       Na filmu se prvi put pojavljuje 1957. Uloga u Papićevom filmu "Lisice" i serija Ive Štivičića "Kuda idu divlje svinje" donose mu popularnost. Godine 1991. dobio je nagradu za životno delo "Vladimir Nazor". Tumačio je glavnu ulogu u seriji "Vukovar se vraća kući" za koju je scenario napisao Pavao Pavličić, u režiji Branka Šmita.
       Pored drame "Sokol ga nije volio", po kojoj je kasnije snimljen i film u kojem je igrao , Fabijan Šovagović je napisao i knjigu ogleda o pozorištu, "Glumčevi zapisi", koja je doživela dva izdanja. Smatrao je da se dovoljno govorilo o glumačkoj koncentraciji i kako je neophodno pozabaviti se i koncentracijom publike, koja i te kako zna biti rasuta (voleo je da "razbuđuje" engleske turiste u Dubrovniku koji su dolazili na "Hamleta" posle "vucaranja po zidinama" i dremali u prvim redovima na Dubrovačkim ljetnim igrama)."Svako veče srećem se sa publikom koju moram da ukrotim jer publika je jedna zvijer koju svaki dan treba iznova osvojiti i svaki dan iznova ja se pitam koji su to ljudi."
       Pozorište je doživljavao kao "okrutnu zajednicu darovitih koja je nemilosrdna prema mediokritetima":
       "Ko ne ume da na pozornici lomi svoje i tuđe suprotnosti, ko nema šta da kaže, ko se nema s čime boriti, ko ne ume da uspostavi dijalog, taj propada. Pozorište je dijalog, a to znači sudar ideja, sukobe emocija, šokove."
       Kada su ga amateri iz Mikanovaca, sela u Slavoniji, pitali koliko im traži na ime autorskog honorara za izvođenje drame "Sokol ga nije volio", Fabijan im je rekao da će dva litra rakije biti sasvim dovoljno. "I zaista, ubrzo stiže režiser predstave, kuca na vrata, bane ovdje i odmah odmotava flaše. 'Evo', kaže,'tu je rakija'. Ni dobar dan, odmah vadi rakiju, ha,ha... ma što ću amaterima naplaćivati."
       Želja mu je bila da njegova deca, ćerka i sin, "budu čestiti, vredni ljudi". Oboje su postali glumci, a Filip i dramski pisac. Mada je Fabijan glumu poistovećivao sa oranjem, nije mu teško palo što su mu oba deteta "zaorala".
       "Ima jedna rečenica u mojoj drami u kojoj glavni junak kaže da ako neko doživi 18 godina a ne zna šta će sa sobom, onda nije trebalo ni da se rodi." Šovagović je imao sreću da su Anja i Filip znali, i da su postali ljudi.
       Odavno je Fabijan Šovagović rekao da su mu se sva očekivanja ispunila. "Ostaje mi čekanje i moje parče zemlje u Slavoniji. Kakvo je to smirenje otići u Ladimirevce posle usijanog i bučnog Zagreba! Ne samo zbog ravnih polja, mirisa plodne zemlje, prostodušnih ljudi, već i zato što me svaki odlazak tamo vraća u mladost, kad sam jurio po livadama, timario konje, rastao uz pšenicu. Ja sam, u stvari, seljak i to mi je drago. Mene su otrgli od moje prave, istinske prirode."
       Ovdašnja publika ga je zapamtila, pre svega, po ulozi iz Štivičićeve serije "Kuda idu divlje svinje" koja je nedavno reprizirana. Kada je gostovao u Beogradu sa "Balkanskim špijunom" postavljalo se samo jedno pitanje: "Ko je bolji, Bata ili Šovo". Tada je govorio: "Beograd je lep grad. Više me ne pitajte". Mnogo godina kasnije izjavljivao je štošta ružno i na račun Beograda i na račun nekih ovdašnjih kolega. Bile su to godine rata koje je proveo u svom rodnom Ladimirevcu igrajući u vreme najžešćih okršaja. Kažu da je to bio njegov doprinos očuvanju borbenog morala hrvatskih vojnika.
      
       ZORA LATINOVIĆ