NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

A slikar, srećan k'o prasac

Dobitnica nagrade iz Fonda "Ivan Tabaković" govori o deceniji koja je u slikaru probudila političkog aktivistu i u kojoj su "umetnici političarima služili samo za pokazivanje"

      Potcenjen i zanemaren kolaž je bio, i ponovo je, onaj likovni jezik koji je Jeleni Trpković, đaku Stojana Ćelića - najbliži. Odriče ga se - pre deset godina, u Dubrovniku gde je živela - kad je ostala bez životnog saputnika Milana Milišića. Dani rata! "Kad mi je muž poginuo prestala sam da radim kolaže i počinjem da slikam Lokrum koji se video s mog prozora. Taj ciklus je bio odraz mog stanja - bez svetla, bez vazduha". Još će reći: "Bila sam sasvim druga osoba, Milan je poginuo, izgubila sam zemlju, bila sam ranjena, ali sam znala da moram da počnem da radim."
       Tako započinje (protekla) decenija - između Dubrovnika i Beograda... U teranju na rad, u sređivanju rukopisa, zaostavštine svog supruga. U novom radnom zamahu kad, tokom protekle dve godine, nastaje serija kolaža koja Jeleni Trpković krajem decembra prošle godine donosi izuzetno značajno priznanje, nagradu iz Fonda "Ivan Tabaković" (dodeljuje se svake druge godine od 1984).
       Žiri je u kolažima Jelene Trpković našao intelektualni i politički angažman, ironiju i visoke estetske vrednosti koje su na tragu kolaža velikog Ivana Tabakovića. U njima su istoričari umetnosti prepoznali kako se "raspon oblasti intimnog i javnog provlači unutar pitanja rezignacije, nemirenja, suprotstavlja ustaljenom poimanju slobode, seksualnosti i diskriminacije i (kako) jednako ukazuje na fenomen ispoljene moći i činjenice sveopšte bespomoćnosti..."
      
       Primajući nagradu rekli ste da vam imponuje što je to priznanje dobio i Koraksić. To mora da ima određen značaj u vašem vrednovanju nagrade iz Fonda "Ivan Tabaković"?
       - Kada su mi iz Srpske akademije nauka javili da sam dobila ovo priznanje, stvarno sam se štrecnula. Nisam znala kako da reagujem i prva misao mi je bila da je odbijem. Naime, SANU i ono što ona predstavlja poslednjih desetak godina stvarno čoveku nalažu da bude oprezan kad ima neke veze sa tom institucijom.
      
       Prva asocijacija u vezi s nagradom imala je negativne konotacije?
       - Da. Prvo mi je na pamet pao Memorandum, a onda Ćosić. Međutim, Ivan Tabaković je stariji od svega što se dešavalo poslednjih deset godina. Bio je vrhunski intelektualac, ponosan na svoje poreklo, ali i borac protiv nacionalizma. Bio je minhenski đak, bečki, predavao je u Zagrebu... i sve te prostore je osećao kao svoje. Konačno i SANU je starija od Memoranduma i poslednje dekade. Pre mene nagradu su dobili Mileta Prodanović, Mrđan Bajić, Milica Stevanović, Koraks... sve ljudi koji su poslednjih deset godina u opoziciji. Videla sam da tu slučajnosti nema. Nagrada pod pokroviteljstvom SANU predstavlja, dakle, udar unutar Akademije, znači ima ljudi koji u toj instituciji drugačije misle i - prihvatila sam je.
      
       Institucija i nagrada su kontrapunkt koji ste u protekloj deceniji i u životu osetili?
       - Malo je reći osetila. Prošla sam kroz sve to ali i danas vodim bitku, i sa svojim najbližima, u nastojanju da ukažem da Srbi nisu to što misle da jesu.
      
       Zar ne mislite da su se Srbi promenili?
       - Ja lično u to ne verujem. Mislim da je većina Srba skinula Miloševića ne zato što je vodio ratove, nego što ih je izgubio. Ovde ljudima, i to u svim medijima, bukvalno mora biti pokazano šta su Srbi radili u Hrvatskoj. Žestoko je prećutano ono loše što su Srbi radili po Hrvatskoj. Bez suočavanja sa tim, pa ma kako to bilo neprijatno, stvarne promene nema. Kako da ljudi ovde znaju da je pola Hrvatske bilo srušeno, kad je donedavno zvanična politika imala svoju priču a oni koji su tamo ratovali o tome ćute ili su se vratili u sanducima.
      
       Zar nije 5. oktobar indikativan kad je reč o promenama kod ljudi ili mislite da je na delu kliše - Koštunica je dobar, demokrata je i legalista pa su i Srbi koji su ga izabrali, u očima svetske javnosti, dobri i demokratski orijentisani?
       - Rekla bih da ste precizno odredili stanje pominjući kliše. Uz promenu zvanične politike bitno je još pokazati šta se zaista događalo na ratištima u Hrvatskoj, to ne zastareva. Tek od te tačke počinju promene. Dakle, da bi se stvari iznutra promenile mora da prođe dosta vremena. Do promena morala ne dolazi kroz deset dana ni kroz dva meseca. Sve što nam se dešavalo u poslednjih deset godina direktna je posledica ratne politike, direktna je posledica težnje da se napravi velika Srbija.
      
       Proteklih deset godina vi niste ćutali, sve vreme bili ste kritični kroz svoje likovno delo?
       - Najmanje sam bila kritična kroz svoje likovno delo. Proteklu deceniju sam po pola godine živela u Dubrovniku a pola u Beogradu. U takvim okolnostima bilo je teško raditi. U Dubrovniku sam slikala i te slike još nisam izlagala. Taj grad je značio i u bukvalnom smislu spasavanje od ludila, spasavanje od toga da se ne poludi. U Beogradu sam bila više angažovana na nekim drugim poljima. Tamo nisam mogla da budem angažovana, tamo sam morala da ćutim. Nisam imala pravo glasa...
      
       A bili ste Dubrovčanka 20 godina. Zašto niste imali pravo glasa?
       - Zato što sam neko ko je govorio ekavicom. Što pripadam narodu koji je naneo dosta zla u Hrvatskoj.
      
       Ovde ste mogli u to vreme da govorite?
       - Da, mogla sam. Grupa mojih prijatelja i ja smo u to vreme puno toga i uradili. U ovom potkrovlju, ovde na Dorćolu, još 1992. formiran je Civilni pokret otpora. Ko se toga danas još seća? Godinu dana kasnije poveli smo značajnu akciju, zvala se "Crni flor". Za sve poginule u Sarajevu napravljen je crni flor, a na ulice Beograda je izašlo sto hiljada ljudi. Prvi put je izašao onaj pravi gradski, urbani svet. Uradili smo i deklaraciju o dvojnom državljanstvu. To je bio začetak ideje koja će sada, na sreću, izgleda biti realizovana. Očigledno se, međutim, zaboravlja na sve akcije koje smo svojevremeno mi započeli.
      
       Vaš antiratni angažman i borba protiv ovdašnjeg licemerja tamo vam nisu obezbedili reputaciju čoveka od poverenja, ispravnog čoveka, pacifiste?
       - Bila sam često šokirana neprijatnostima koje sam doživljavala. Baš jedan intervju u NIN-u (autor LJubiša Stavrić) u Dubrovniku je loše protumačen. Zamerili su mi što sam se uopšte i oglasila.
      
       I na tom intimnom planu suočili ste se sa krizom prijateljstva?
       - Kako da ne. Najbliži kućni prijatelji u Dubrovniku jednostavno se nikada nisu pojavili.
      
       A da li su ovde neki bili suzdržani?
       - U Beogradu ne. U to vreme su se ovde otvarala nova prijateljstva i novi vidici, prostori. Beograd je grad gde možete naći prijatelje, to je veliki grad. Dubrovnik je mali. U malom gradu zlo se dugo zadržava, zlo se dugo pamti.
      
       Da li je to razlog što ste, poput mnogih drugih, napustili Dubrovnik?
       - To je jedan od razloga. Ali, zapravo ja sam svoj Dubrovnik potrošila. Moja velika satisfakcija je što iz Dubrovnika nisam otišla onda kad se to očekivalo i kad su svi odlazili, već kad sam ja to odlučila. Uradila sam to u trenutku kad sam osetila da više ne mogu da živim u dva grada, da tamo ne mogu da izlažem, da tamo nemam nikakve egzistencije. Dogodilo se nekoliko stvari koje su me dosta povredile, o kojima se i ne govori. Pakovala sam se celo leto a da niko od mojih prijatelja to nije znao i tiho, tiho otišla. Još prethodno veče sam se s nekim ljudima dogovarala da se vidimo sutra, a ja sam zapravo sutradan sedala u kamion i preko Stoca došla u Beograd, na bombardovanje.
      
       U Beogradu ste imali tri zapažene izložbe. Počelo je sa sumornim ostrvima u galeriji Haos?
       - To je bilo slikanje na silu, bukvalno. Da bih preživela. Govorila sam sebi: Moram sada da radim inače ću poludeti, kako ću inače preživeti sve ovo što se događa. Dubrovnik je poslednji put bio bombardovan kada je Knin pao 1995, ili 1996, dole je stvarno stalno bio rat.
      
       To znači da se polako iz politike vraćate radu, umetnosti?
       - Kolaži koji su nagrađeni su nastali u Beogradu. Čeznem za vremenom kada ću sa svojim prijateljima moći ponovo da pričam o umetnosti, ali mislim da to vreme još nije došlo. Član sam Socijaldemokratske unije i mislila sam, posle 5. oktobra kad je sve ovo završeno, da se ispišem. Glavni cilj svega je bio da se Milošević skine sa vlasti, sad ovo ostalo neka rade profesionalci.
      
       Nemate li osećaj da je kod nove vlasti već počela borba oko stolica, ambasadorskih mesta?
       - Ne. Duboko sam ubeđena da se oni ne bore ni za kakve stolice nego da imaju gomilu problema i da je teže i ozbiljnije nego što su i pomišljali. Sigurna sam da većina njih neće lako uprljati svoj obraz. U DOS-u ima bar četvoro - petoro ljudi koji su sjajni.
      
       Da li je to dovoljno?
       - Kako da ne. Dobro su raspoređeni.
      
       Onda spokojno možete ostaviti stranku i vratiti se radu?
       - Stranka je Juga u malom, to su sve sjajni ljudi. Možda još neću izaći iz stranke.
      
       Mislite li, kad već spominjete Jugu, da je prostor bivše Jugoslavije i dalje jedinstven kulturni prostor?
       - Zaista taj prostor osećam kao jedinstven. Možda sam i živela u dva grada da bih hodala tamo-amo po prostoru koji osećam kao svoj. To mi je bilo jako važno - da sebi i drugima načinom života pokažem - to je moj prostor. Uprkos svemu to i dalje osećam kao svoj prostor i mislim da je to bila jedna sjajna pozicija, ta Jugoslavija sa puno grešaka i mana. Trebalo je da je popravljamo a ne da je rasturamo. Druga Jugoslavija je bila sjajno polazište za jednu prekrasnu državu.
      
       Vi ste jugonostalgičar?
       - Što da ne budem? Ali, nisam. Čovek sam koji se i dalje kreće tim prostorima, izlaže u Skoplju, Sarajevu. Nije reč o nostalgiji nego o realnom osećanju i dijagnozi.
      
       Mislite li da na ovom nadrealističnom terenu uopšte postoji mogućnost za realna predviđanja?
       - Možda i ne. Leta 1991. Milan i ja smo se kao i obično, kupali na plaži hotela Argentina i čitali novine. Sećam se naslova "Kukuruzišta puna leševa". Mislili smo kako je to strašno i kako se to nekom drugom dešava, a samo nekoliko meseci kasnije, u oktobru, granate su zasule Dubrovnik.
      
       To ratno okruženje, teskobe i sav jad poslednjih deset godina morali su imati nekog odjeka u umetnosti na ovim prostorima?
       - Ne vidim da se išta relevantno dogodilo. Kao što je sve bilo ugušeno i likovna scena je bila ugušena. Bilo je to puko preživljavanje. Ništa se i nije moglo desiti. Sve je ličilo na onu sobu za potpunu izolaciju sa konstantnim svetlom u koju se smešta duševno teško poremećen bolesnik da ne bi naškodio ni drugom ni sebi. Tako doživljavam ove naše prostore u protekloj dekadi. U takvoj situaciji se nije moglo govoriti o kreativnosti. Bilo je primera da zasvetluca tu i tamo po neko, ali pojedinac ništa sam ne može da uradi. Umetnost mora biti povezana sa životom, sa svim njegovim delovima i sa muzikom, poezijom, politikom...
      
       Pa ipak, zabeleženi su uspesi umetnika sa ovih prostora na Bijenalu u Veneciji, na primer?
       - Mislite da se radilo o umetnosti? Videla sam tolike izložbe u Skoplju, u Zagrebu, sve je to bilo tako veštački i u maniru ajd'da pokažemo da mi imamo umetnost. Na ovim prostorima sudbina slikara je uvek bila vezana za političare, u službi političara. Kad im je to potrebno, oni izvuku slikara i kažu - izlagaćeš ovde, onde, u Veneciji. Onda je slikar sretan kao prasac i misli da je velik i važan, a pri tom ne zna često gde će slikati, ne zna od čega će živeti, kako izdržavati porodicu. Mi smo stvarno političarima služili samo za pokazivanje.
      
       SAVO POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu