NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pravda za odsečenu šaku

Antji Krog: Komisija za istinu i pomirenje

      Zakon o Komisiji za istinu predsednik Nelson Mandela je potpisao 19. jula 1995.
       Dolaze na doručak - moja dva brata. Smeju se, razgovaraju, jedu i ne pominju prošlu noć, kao da je bila kao i svaka druga normalna noć. Primećujem da su u politici još za umerenu Nacionalnu partiju.
       "Ko je pucao?" pitam. Znam da je Andris jedan od najboljih strelaca u okrugu.
       Objašnjavaju. Svake sedmice pred pun mesec i nedelju dana potom patroliraju farmom. Od izbora održanih 1994. godine uhvatili su više lopova nego celo odeljenje za krađe stoke u krunstadskoj policiji. Andris obično vozi kamionet. Hentrik stoji pozadi sa reflektorom. Onog časa kad ugledaju kradljivce pale svetla.
       "Onda se proderemo: Staan of ons skiet! (Stani ili pucamo!) Ili nešto na sesuto jeziku", kaže Andris. "Ali u tom trenutku si ispunjen mučnim strepnjama. Najviše te je strah da je lopov naoružan i da će iznenada pucati; potom se plašiš i onog trenutka kada će odlučiti da se razdvoje, pa jedan pojuri prema kući a drugi da krade. Kada ih upozoriš, uglavnom se ne zaustavljaju."
       U trpezariji je tiho. "Međutim, onog časa kada pobegnu... tada me obuzima neopisivi hladan bes... Taj koji upada u tuđ posed i krši zakon - time što beži i što me primorava da pucam - prisiljava i mene da pušku uperim na drugo ljudsko biće i da povučem oroz... i zbog toga ga mrzim.
       Najpre pokušam da pucam pored njega, u zemlju. Ukoliko je isuviše blizu kukuruzišta gde neću moći da ga pronađem, pokušavam da ga ranim u noge... sve vreme sleđen od pomisli da bih mogao da ga ubijem i da onda živim s tim, da ostatak prokletog života provedem mučen time..."
       Hentrik dodaje: "A najgore je to što oni ne shvataju da ih Andris namerno promašuje: nekolicina njih su nam rekli da Andris nije mogao da ih pogodi zato što je njihov muti bio isuviše snažan!"
      
       CRNA VIZIJA: U jednom od prvih romana koji je na afrikansu napisao crnac, dvojica crnih skitnica ubiju jevrejskog dućandžiju. Kada neko potkaže ubice, glavni junak osuđuje cinkaroša. Vozim se kako bih intervjuisala pisca.
       "Zašto vaš glavni junak osuđuje doušnika a ne i ubice?"
       "Zato što crnci moraju uvek da se drže jedni uz druge."
       "Ali žena koja je videla belca kako se trkom udaljava od leša Krisa Hanija nije rekla: 'Bio je belac, zato ću ćutati.' Rekla je: 'To je nedelo, zato ću reći.'"
       Gleda me. "Niko ne može da uništi belce - u kostima im je preživljavanje. Ali što se nas tiče, ukoliko se ne budemo držali jedni uz druge, bez obzira na sve, bićemo zbrisani."
       BELA VIZIJA: Hentrik ovlaš dodiruje zglavke prstiju na desnoj šaci. Otekli su. "Da li si ih udario?" neosetljivo ga pitam.
       Hentrik klima glavom. "U jednom trenutku smo shvatili da stalno lovimo iste lopove, pa smo pomislili da moramo da nešto preduzmemo kako bi, ako požele da kradu, odlučili da to rade na bilo kojoj drugoj farmi osim na ovoj."
       Braća mi pričaju da se broj krađa stoke sa farme upetostručio od izbora.
       "Koliko ćeš još moći ovo da izdržiš?" pitam Andrisa.
       Moj brat odmahuje glavom. "Ne znam. Postajem svestan nečega u sebi čega nikada ranije nisam bio..."
       "Čega na primer?"
       "Na primer svakodnevnog osećanja kako moja porodica i ja postajemo grublji... na primer saznanja da sam kadar da nekog ubijem golim rukama... učim da se borim, da ubijam, da mrzim. I da nemamo kome da se obratimo. Pre nekoliko godina mogli smo da podignemo telefonsku slušalicu i da razgovaramo s najvišim organima vlasti u zemlji. Sada mojim rodnim gradom upravlja neki tip čije ime ne umem ni da izgovorim."
       "Ja, ali za milione crnaca bilo je uvek tako."
       "Tačno... Mislio sam da će ono što dolazi za sve biti nova vlast... a ono što sad gledam jeste to da divljačko ponašanje običnih ljudi, ranije ograničeno na naselja, ne nestaje, već se širi i u preostalim delovima zemlje." Zastaje a onda dobacuje: "Kada je Mandela govorio o belom i crnom moralu, kako je belce jedino briga kada umiru belci, trebalo je da doda: crnce nije briga da li belci umiru... ali, što je gore, nije ih briga ni ako umiru crnci."
      
       CRNO-BELI SVET: Moj poslednji slobodan vikend pre nego što će Komisija za istinu započeti sa saslušanjima u Istočnom Kapu. Na putu za Johanesburg Mondli Šabalala me je pokupio sa farme. Mondli je moj kolega iz Es-Ej-Bi-Sija.
       "Mondli, Mošušuovo ime znači Onaj koji ume da krade brzo i tiho kao kad bi nekom odsekao bradu. Kako veština u krađi može biti počasno obeležje? Zašto je Dingane zatražio od Retifa da krađom povrati stoku koju je ukrao Sekonjela? Zašto je Mandela u svojoj biografiji pisao o stoci koju su on i rođak ukrali od strica? Da li mislimo na isto kada govorimo o krađi?"
       Mondli dugo ćuti, a onda kaže: "Ne znam. Ali znam to da sam odrastao sa shvatanjem da ukrasti od belaca zapravo nije krađa. U davna vremena pojam krađe u Afrikanaca nije značio ništa drugo do uzimanje stoke da bi se osporila moć. Ali, onda ste došli vi, belci, i optužili nas da krademo - a istovremeno ste od nas krali sve!"
       Prisećam se kako smo moji roditelji i ja presedeli celu nedelju iza zatvorenih vrata. Kako smo prestajali da razgovaramo kada bi psi zalajali. "Najradije dolaze nedeljom... kada misle da si u crkvi", rekla je majka. Kasnije, kada sam kretala za Johanesburg, osvrnula sam se da im mahnem i videla ih kako stoje pred kućom od peščara iz moje mladosti. A dok smo se mi udaljavali, otac je zaključavao kapiju i puštao pse s lanca.
      
       TRAŽENJE TEMELJA PRAVDE: Komisija za istinu? Davno pre nego što se ta zamisao uobličila u parlamentu o njoj se raspravljalo na dvema konferencijama, a obe je organizovao dr Aleks Borejn. Prva je održana početkom 1994. Veoma skeptična, smestila sam se u dnu dvorane. Jedine slike o pravičnosti koje su mi padale na um bile su one starih Nemaca obolelih od raka na optuženičkim klupama u prekomorskim zemljama. Kakvo bi drugo dejstvo imao prizor P.V. Bote sa lisicama, bez onog njegovog šeširića i podignutog kažiprsta, kako kreće na izdržavanje dugogodišnjeg zatvora, osim čuđenja da bi ma ko ovo mogao smatrati konačnim dokazom pravde?
       Ali, smesta osećam posramljenost. Naravno da zločine protiv čovečnosti treba kažnjavati.
       Čileanskom filozofu i aktivisti Hoseu Salaketu, koji je radio u Komisiji za istinu Čilea, trebalo je tačno sedam i po minuta da me pridobije za tu ideju. Suđenja u Nirnbergu i Tokiju mogla su da se odvijaju onako kako su se odvijala samo zato što su krivci izgubili svoju političku moć i svoje topove. NJihov poraz je bio potpun, a pobednicima je jedino bilo potrebno da se izbore sa vlastitim osećajem za pravdu. Ali u Čileu, kao i u Južnoj Africi, svrgnuti režim je deo nove vlasti i još ima dovoljno moći da ometa istragu zloupotreba ili da započne novi građanski rat.
       Ideološki čistunci, kaže Salaket - a svaka rečenica koju izusti mogla bi poslužiti kao maksima - tvrde da je bolje duže patiti pod tiranijom kada postoji nada za politički čistiji ishod, nego napredovati pomoću prljavih kompromisa.
       Od političara čovek ne može očekivati moralnost; ali ih može obavezati na etiku odgovornosti.
       Politika koja želi da bude drugačija mora da spreči ponavljanje negdašnjih zloupotreba i da, gde god je to moguće, plati obeštećenje za ono što se dešavalo.
       Ponekad će biti neophodno odabrati između istine i pravde. Treba da odaberemo istinu, kaže on. Istina ne vraća mrtve, ali ih oslobađa prećutkivanja.
       Zajednica ne sme da briše deo svoje prošlosti, jer to ostavlja prazninu koju će ispuniti laži i protivrečne, zbunjujuće priče o onome što se zbilo.
       Počinioci bi trebalo da priznaju zlo koje su počinili. Zašto? To stvara zajedničko polazište. Da bi se raskrstilo sa prošlošću, potrebno je uspostaviti moralni svetionik između prošlosti i budućnosti.
       "Najvažnija lekcija koju smo ja i moji prijatelji naučili u borbi jeste ta da niko nije obdaren naročitom hrabrošću. Međutim, hrabrost je drugi naziv za veštinu življenja sa vlastitim strahovima. Sada se, posle osamnaest godina i čileanske komisije za istinu, došlo do nove definicije hrabrosti: to je odvažnost da se ne popusti pred olakom pravdom. Živeti u granicama stvarnosti, ali iz dana u dan tragati za poboljšanjem jedne od najdragocenijih vrednosti. Nemilosrdno. Odgovorno."
       Identitet je uspomena, kaže Salaket. Identiteti iskovani iz napola upamćenih stvari ili lažnih sećanja lako čine prestupe.
       Svi izgledaju uzbuđeni zbog prisustva poljskog filozofa Adama Mihnjika. On citira Jirgena Habermasa: ne postoji kolektivna krivica. Ko god je kriv, moraće da odgovara pojedinačno. Istovremeno postoji i nešto što je kolektivna odgovornost za mentalni i kulturni kontekst koji omogućava zločine protiv čovečnosti. Čovek mora biti svestan činjenice da su tradicije ambivalentne i da mora ostati kritičan prema njima, kao i veoma određen koje bi od njih valjalo čuvati. Postojanje posebnog nepoverenja prema nemačkoj tradiciji i kulturnim kontekstima trebalo bi da bude posledica zločina u Nemačkoj. Kao i Nemačka, Južna Afrika će uvek imati potrebu da preispituje svoj mentalitet, dok zajednice sa snažnijom demokratskom kulturom nemaju potrebu da to čine tako često.
       "Ovde u Južnoj Africi to je pomirenje sa pištoljem prislonjenim uz vašu glavu. Kada odaberete logiku mira, odabrali ste pregovore. Ali onog trenutka kad ustanete od pregovaračkog stola, morate braniti svog negdašnjeg neprijatelja - on vam je sada partner. Postaje vaš politički i moralni teret." Mihnjik upozorava: "Ukoliko tražite žrtvenog jarca, pa ga nađete i od njega napravite đavola... tada sami postajete anđeo..."
       "...a potom se probudite... kao izgubljeni", upitno kaže prevodilac.
       Mihnjik energično klima glavom.
       Kader Asmal citira Aleksandra Solženjicina: "Nesuočavanjem sa kršenjima ljudskih prava u prošlosti ne samo što štitimo trivijalnu starost vinovnika već i novim pokolenjima uništavamo temelje pravde."
      
       NESREĆNA DECA: "Tog jutra sam uradila nešto što nikada dotle nisam činila. Moj muž je još radio za pisaćim stolom na našim poslovnim knjigama. Prišla sam i stala iza njegove stolice. Zavukla sam šake ispod njegovih pazuha i zagolicala ga... izgledao je iznenađen i neočekivano srećan.
       'I šta sad?' upitao je.
       'Skuvaću čaj', odvratila sam.
       Dok sam sipala vodu na kesice sa čajem, začula sam neku užasnu galamu. Šestorica su rupila u radnu sobu i raznela mu glavu. Moja petogodišnja ćerka je bila tamo... Tog Božića na njegovom pisaćem stolu sam pronašla pismo. 'Dragi Božić Bato, molim te da mi doneseš mekanog mecu sa prijateljskim pogledom... Moj tatica je mrtav. Da je on ovde ne bih tebe gnjavila.' Upisala sam je u školu sa internatom. Onog jutra dok smo se vozile u školu pukla nam je guma. 'Vidiš', rekla je, 'tatica ne želi da idem tamo... želi da ostanem s tobom... Gledala sam kako on umire, moram da budem tu kada ti budeš umirala...' Sada je tinejdžerka i dvaput je pokušala samoubistvo."
       "Trebalo bi da svi budemo duboko poniženi zbog onog što smo čuli, ali ovo moramo brzo da okončamo i da doista okrenemo leđa toj užasnoj prošlosti. Moramo reći: 'Život je za žive.'"
      
       NADBISKUP DEZMOND TUTU,
       posle prvog dana svedočenja u Ist Londonu
      
      
       POVRATAK OČINJEG VIDA: Gđa Gobodo-Madikizela: Baba će nam opisati ono što je, kako kaže, delo čoveka koga su prozvali Rambo-Poluostrva. Policajca koji se zove Barnard. Dobro jutro, sada ću ti opisati raspored u ovoj kući. Pred tobom zdesna je cela dvorana, u kojoj je otprilike dvesta do dvesta pedeset ljudi. Ti sad sediš na podijumu. Naši stočići su razmešteni u polukrug. Usred polukruga je nadbiskup Tutu, a pored njega je dr Borejn, ja sam na desnoj strani, na samom kraju polukruga. Sedim naspram tebe, licem u lice. Baba, sada ćemo nas dvoje da popričamo.
       Baba, molim te da nam ispričaš šta se desilo na dan udesa, molim te da nam objasniš.
       G. Sikvepere: ...Približavao se kombi - bio je to beli kombi a vozio ga je Barnard. U prolazu je zatražio da se za pet minuta svi raziđemo. A okupljeni su upitali: "Kako može da traži da se rasturimo kad je ovo vrlo mali skup?" - bilo nas je samo dvadesetoro ili dvadeset petoro.
       Hteo sam da utvrdim kako reaguje ovaj belac. Pošto sam video da se kombi zaustavio, prišao sam mu. Stajao sam mirno dva minuta pored prozora... kada je taj belac otvorio vrata i izvukao pištolj. E sad, ja sam hteo da vidim šta se dešava sa druge strane kola. Pokušao sam da provirim i pogledao sam pravo u njega, pravo u njega. Dok sam još gledao u njega, oni ljudi su ga upitali: 'Kako možete da tražite da se raziđemo?'
       Taj belac je rekao na afrikansu: 'Naposletku ćeš da dobiješ ono što si tražio. Pucaću u tebe.' Bio sam šokiran rečima tog belca. Rekao je na afrikansu: 'Ek gaan jou krdž.' Poželeo sam da čujem zašto mi se tako obraća... Video sam da su ljudi okružili kombi - i začudio sam se. Otkuda su odjednom iznikli ti ljudi oko kombija?
       Posle toga sam začuo jak prasak, kao kad kamen udari u oluk. Ali rešio sam da ne bežim, nego da hodam. Jer sam znao: ako potrčim, pucaće, pa sam odlučio - samo da ja stignem do sigurnog mesta odakle ću moći da uteknem... Kad sam stigao do jednog mesta i pomislio sada sam bezbedan, osetio sam da me je nešto udarilo u obraz. Nisam mogao dalje, tu sam se zadržao tek toliko da vidim da me zaklanja ugao neke kuće. Osetio sam da me svrbe oči, češao sam ih. U tom času nisam bio sasvim siguran šta se desilo s mojim očima. Osetio sam kako mi neko staje na desno rame. I kaže: 'Mislio sam da je ovaj džukac već crko.' Opipao sam oba oka - čekao sam da me ti ljudi odvedu u zatvor."
       Gđa Gobodo-Madikizela: Baba, da li i sada dok pričamo u tebi ima još zrna?
       G. Sikvepere: Da, nekoliko. Neka su ovde, u vratu. A na licu možete i da ih vidite, lice mi je pod prstima vrlo grubo, kao krupna so. Često imam užasne glavobolje.
       Gđa Gobodo-Madikizela: Šta misliš, Baba, o tome što si došao ovde da nam ispričaš tvoju priču?
       G. Sikvepere: Mislim da - da mi je to što sam došao ovde da ispričam priču povratilo očinji vid, moj očinji vid. Smatram da sam stalno bio bolestan zato što nisam bio kadar da ispričam svoju priču. Ali sada - čini mi se da mi je to što sam ovde i što sam vam ispričao priču povratilo vid.
      
       (LUKAS BABA SIKVEPERE)
      
      
       VRATITI ŠAKU: "Kada sam otvorila vrata... ugledala sam svoju najbolju prijateljicu i drugaricu... Stajala je na pragu i vrištala: 'Moje dete, moja mala Nomzamo je još u kući!...' Zapanjeno sam gledala u nju... moju lepu prijateljicu... kosa joj je bila u plamenu i grudi su gorele kao peć... umrla je sutradan. Izvukla sam njenu bebu iz zapaljene kuće... položila sam je na travu... i tek tada sam primetila da je njena koža ostala zalepljena na mojim šakama. Ona je danas ovde sa mnom."
       "Pokušavala sam da vidim svoje dete. Baš u trenutku kada je hteo da otvori stražnja vrata na policijskom kombiju, začula sam neki glas kako viče: 'Ne, ne pokazujte joj ništa - hou die meid daar njeg!" (Držite podalje tu kaffer devojčuru!) Ali, uspelo mi je. Povukla sam zelenu zavesu... i ugledala... moje... dete... kako spava među gumama... na usta mu je bila izbila pena i bio je... skoro mrtav... Onda su ga izvukli i bacili na zemlju... Gledala sam u njega... A on je umirao... a oni mi nisu dozvolili da ga zagrlim..."
       "To što je u meni... vezuje mi jezik. To se ne može... podeliti sa drugim. Uništava... reči. Pre nego što je raznet, odsekli su mu šake kako se ne bi mogli uzeti otisci prstiju... i zato, kako da to kažem? - ovo je grozno... želim da mi vrate njegove šake."
       Brzo učimo. U vestima nema mesta za reči kao što su menstruacija ili penis; rečenice poput "oni su braai(ispekli na roštilju) moje dete" ne dolaze u obzir. Kažu nam da se pisac Rian Malan požalio da ne želi ujutro da meša "doručak sa krvlju". Upravo takvo ohrabrenje nam je potrebno. Pišemo prve retke neprijatnog članka: "Današnjim svedočenjima u Ist Londonu pred Komisijom za istinu dominirala je iščezla šaka aktiviste ANK-a Sisela Mljavulija. Poslednji koji je video Mljavulijevu šaku bio je jedan zatvorenik." A potom snimljeni komentar: "Odsečenu šaku crnog aktiviste video sam u tegli u policijskoj stanici u Port Elizabetu. Policajci su mi rekli da je to pavijanova šaka. Kazali su mi: 'Vidi, u tegli je šaka jednog komuniste.' Al' ja sam znao da su Sisela Mljavulija... sahranili a da mu je falila šaka." Ovo je savršen tonski insert.
      
       BRAT NA BRATA: "Bio je oktobar - 10. oktobar 1985. Išla je na posao, dva mladića su joj prilazila. A onda su bila petorica. Kada su je ugledali, pojurili su je. Da bi se sakrila ušla je u jednu kuću, a oni su je odatle izvukli.
       Svukli su joj radni kombinezon i polili je benzinom. Jedan od njih ju je držao za stopala, a onda su joj zapalili stopala. Tukli su je. Nije bilo nikoga ko bi to mogao da spreči, policajci su je tražili, ali su zalutali i nisu uspeli da je pronađu. Pokušala je (da odvede policiju) do njih... do tih ljudi koji su pokušali da je povrede, ali je nisu... (razumeli) zato što je izgubila glas. Policajci su je odveli u Blumfontejn.
       U Blumfontejnu je ostala tri dana i onda je počela da pominje svakog ko joj je to uradio. Posle toga je umrla. Nisu dozvolili da je sahrane u Kolesbergu, rekli su da je potkazivala. Kazali su da će da spale crkvu ako tu bude pokopana. I tako su je na kraju sahranili kod bolnice Pilonome. Ovde ću na trenutak zastati."
       Advokat Potgiter: Da li je bilo neke istine u toj tvrdnji da je bila impimpi, cinkaroš?
       Gđa Maliti: Zato su je uhvatili, ali je pravi razlog što su je zapalili bio taj što je moj ujak policajac.
       Advokat Ncebeza: Rekli ste da je u vreme ovog događaja bio proglašen bojkot prodavnica. Glavni prestup vaše majke bio je taj što je otišla kod mesara da kupi meso - ukoliko grešim, molim vas da me ispravite... Da li je pokušala da skine ljagu sa svog imena?
       Gđa Maliti: Da, gospodine.
       Advokat Ncebeza: Da li je po povratku u naselje imala utisak da joj je oprošteno?
       Gđa Maliti: Da.
       Advokat Ncebeza: Drugim rečima... ubili su je dok je još bila pod utiskom da je bezbedna, misleći da joj je oprošteno?
       Gđa Maliti: Da, tako je.
       Advokat Ncebeza: Kada je došla policija?
       Gđa Maliti: Stigla je kada je ona već bila u opekotinama. Kada su policajci došli, mogli su... pokušavali su da utvrde gde se nalazi, mada su mogli da čuju njen plač. Ugledali su je na glavnom drumu, ali je već bila u plamenu.
       Advokat Ncebeza: Da li je bežala pošto su je zapalili?
       Gđa Maliti: Ne, nije mogla da trči, hodala je polako, a haljina joj je gorela. Išla je prema mestu gde su bili policajci...
       Advokat Ncebeza: Da li su se ljudi bojali da joj pomognu?
       Gđa Maliti: Drugovi nikome nisu dozvolili da joj pomogne, pa je sama išla prema kombiju.
       Advokat Ncebeza: U odnosu na sve slučajeve koje smo čuli, ovaj je potpuno jedinstven. Slušali smo o slučajevima kada su naš narod ubijale policija i država, ali ovaj je jedinstven jer su istovremeno i naši ljudi ubijali vlastiti narod. Poznajete li pokojničinog muža?
       Gđa Maliti: Da, znam da se zove Dati. O tom danu - on ne zna ništa jer je pobegao. Pobegao je u Krosrouds, a od tog doba... čak ni danas nije dobro.
       Advokat Ncebeza: Da nešto razjasnimo, hoćete da kažete da više nikada nije bio duševno zdrav?
       Gđa Maliti: Da, to kažem.
      
       (TOMZAMA MALITI SVEDOČEĆI O SMRTI NOMBULELO DELATO)
      
      
       LJUDI POLITIČARI: Pada u oči da političari uopšte ne dolaze na saslušanja. Da li je to zato što poštuju nezavisnost Komisije, ili prosto ne žele da saznaju koju su cenu za okončanje aparthejda i novu vlast platili obični ljudi? Mnogi od svedoka su nezaposleni i žive po naseljima beskućnika.
       Sada kad ljudi mogu da ispričaju svoje priče, podignut je poklopac Pandorine kutije; prvi put su ove pojedinačne istine bez ometanja odjeknule u ušima svih Južnoafrikanaca. Crni ljudi u publici retko su uznemireni. NJima je ta istina poznata godinama. Belci su često potreseni: nisu imali predstavu o razmerama zločina, "dubini izopačenosti", kako to naziva Tutu.
       Gde je zapravo istina? Kakve veze ona ima sa pomirenjem i pravdom?
       "Za mene, istina je u činjenici da se sve iznosi na isti sto", kaže moj kolega Mondli. "Istina koja upravlja našim strahovima, delima i snovima izlazi na videlo. Od sada pred sobom ne vidiš samo nasmejanog crnca, već znaš i šta ja nosim u sebi. Ja sam to uvek znao - sada i ti znaš."
       "A pomirenje?"
       "Pomirenje će biti moguće tek kada se crnim ljudima povrati dostojanstvo i kada belci postanu saosećajni. Ne mislim da su pomirenje i amnestija važni. To što ljudi mogu da ispričaju svoje priče - to je važna stvar."
      
       (Nastaviće se)
      
      

U Vašingtonu 4. januara 2001. na tribini Instituta za mir ministar inostranih poslova SRJ Goran Svilanović najavio je "formiranje tzv. komisije za istinu, sastavljene od međunarodnih i domaćih stručnjaka, koji bi razmotrili činjenice o ratnim zločinima počinjenim u poslednjoj deceniji u Hrvatskoj, BiH i na Kosmetu". Savezni ministar pravde Momčilo Grubač potvrdio je osnivanje komisije, ali bez više detalja. Upozorio je da bi bilo dobro da "zavađene države, zavađeni narodi" što pre "formiraju jednu takvu zajedničku komisiju" da se sve ne bi završilo sa tri nepomirljive istine.
       Dosad je u svetu radilo petnaestak komisija za istinu. Najpoznatiji su primeri iz Čilea, Argentine, El Salvadora, Južne Afrike, a slični društveni mehanizmi uspostavljani su za "suočavanje sa prošlošću" u Nemačkoj, Češkoj, Poljskoj. Iza komisije uglavnom stoji država (u Salvadoru su to bile UN), jer ocena mora imati pečat celog društva. Nevladine organizacije koje nužno predstavljaju delove društva nisu pogodne za takve operacije.
       Članovi komisije su u javnosti ugledni i nesporni pojedinci različitih profila, od sveštenika do pravnika. Komisija je neka vrsta ispovedaonice gde i optuženi za zločine i žrtve iznose svoja viđenja događaja. Saslušavanja mogu biti javna ili zatvorena za javnost. Komisija obično, posle unapred određenog relativno kratkog roka, obelodanjuje izveštaj koji se onda naširoko publikuje. Ocene komisije ne nose posledice sudske presude a, u principu, ne isključuju sudske procese. Deo žrtava bude i materijalno obeštećen. Inače, precizno određenog modela komisije za istinu nema i ona se uvek mora organizovati u skladu s konkretnom lokalnom potrebom, tradicijom i dogovorom dotad sukobljenih strana.
       Kao izvori za ovaj NIN-ov feljton služe tri knjige o Komisiji za istinu i pomirenje u Južnoj Africi objavljene prošle godine u izdanju "Samizdat", Free B-92, Beograd, 2000. "Suočavanje s prošlošću" i "Ozdravljenje nacije?" jesu dve rasprave svetskih poznavalaca (Južna Amerika, Istočna Evropa, međunarodne organizacije za ljudska prava) i južnoafričkih eksperata i predstavnika vlasti koje su prethodile osnivanju Komisije. "Zavičaj moje lobanje" je knjiga o samom radu Komisije koju je sa zaraznim optimizmom napisala čuvena južnoafrička novinarka Antji Krog. Ta njena knjiga je osnova za ovaj feljton.
       O radu južnoafričke komisije za istinu NIN će objaviti nekoliko nastavaka. Tekst se bavi i bitnim zbivanjima oko komisije.
       Feljton je priredio
       Slobodan Reljić


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu