NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Strateška realnost

Pristupanje SR Jugoslavije programu Partnerstvo za mir zahtevalo bi promenu Ustava SR Jugoslavije, čime bi se ostvario i parlamentarni nadzor nad oružanim snagama

      Bez obzira na pojmovne i suštinske razlike između blokovskog svrstavanja i partnerstva, program Partnerstvo za mir može se smatrati svojevrsnim savezništvom sa labavijim i fleksibilnijim obavezama zemalja članica.
       Kakve su posledice pristupanja SR Jugoslavije Partnerstvu za mir?
       Na osnovu raspoloživih saznanja, neke od očekivanih pogodnosti od opšteg značaja za SR Jugoslaviju, ukoliko pristupi Partnerstvu za mir, mogle bi da budu: 1) neutralisanje ili bar ublažavanje mnogih negativnih efekata koje su ispoljavali ili još ispoljavaju neki veliki centri moći; 2) brži povratak zemlje na međunarodnu scenu i integracija u političke, ekonomske, monetarne i druge asocijacije; 3) uključivanje (i uvažavanje) u procese odlučivanja u oblasti sistema kolektivne bezbednosti u Evropi; 4) poboljšanje odnosa sa susednim zemljama; 5) sprečavanje nekih destruktivnih procesa u zemlji, posebno secesije; 6) sigurnija ekonomska obnova i razvoj zemlje; 7) lakše korišćenje dostignuća nauke, tehnike i tehnologije, itd.
       Neke od mogućih nepogodnosti za SR Jugoslaviju, ukoliko pristupi programu Partnerstvo za mir, mogle bi da budu: 1) nesporazumi na unutrašnjem planu, pod uticajem još svežih utisaka o agresiji NATO-a; 2) unutrašnji antagonizmi o poimanju nacionalnog identiteta; 3) stepen garantovane bezbednosti nije uvek pouzdan; 4) postoji mogućnost da se sopstvene oružane snage marginalizuju a vojna industrija zapostavi; 5) nedovoljnost i neredovnost obećane ekonomske pomoći, itd.
       Uzdržavanje SR Jugoslavije od programa Partnerstvo za mir moglo bi da prouzrokuje neke od sledećih posledica: 1) usporavanje, pa i onemogućavanje povratka u svetske i regionalne integracije i povratka ugleda u međunarodnoj zajednici; 2) dalje zadržavanje politike sa pozicije sile i raznih oblika sankcija, pretnji i sile prema našoj zemlji; 3) lišenje mogućnosti odlučivanja o bezbednosnoj arhitekturi Evrope i Balkana; 4) onemogućavanje ili ograničenje saradnje na ekonomskom i vojnim planom; 5) intenzivno psihološko-propagandno delovanje; 6) stalno mešanje u unutrašnje poslove zemlje pod vidom zaštite ljudskih prava i demokratskih sloboda; 7) stalno izazivanje i generisanje sukoba i kriza sa susedima, itd.
       Za procenu, iz strogo vojnog ugla, posledica eventualnog pristupanja SR Jugoslavije programu Partnerstvo za mir, neophodno je poći od odredbi Okvirnog dokumenta tog programa.
       Podsećanja radi, u tom aktu predviđeno je, a konkretizovano na našu poziciju, između ostalog: 1) jasna podela nadležnosti između predsednika države i savezne vlade, koja se reguliše Ustavom i Zakonom o vojsci; 2) parlamentarni nadzor nad oružanim snagama putem kontrole vojnog budžeta, te jasno određena uloga parlamenta u strategijskom razvoju oružanih snaga, vanrednim situacijama i ratu, i 3) mirnodopska kontrola Generalštaba koju bi obavljala vlada, što podrazumeva pripremu vojnog budžeta, pristup radu obaveštajnih službi, učešće u strategijskom planiranju, definisanju organizacione strukture oružanih snaga, njihovo opremanje, itd.
       Kako je postojećim ustavnim i zakonskim rešenjima regulisano da se načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije nalazi na neposrednoj vezi sa predsednikom Republike, ta šema komandovanja, neminovno, zahtevala bi promene. Načelnik Generalštaba bio bi u neposrednoj vezi sa ministrom odbrane, a time, posredno, i sa predsednikom vlade.
       Odluke o upotrebi Vojske Jugoslavije donosio bi savezni parlament, čime bi se ostvario i parlamentarni nadzor nad oružanim snagama. Konačno, civilna kontrola nad Generalštabom Vojske Jugoslavije ostvarivala bi se preko Saveznog ministarstva za odbranu.
       Dakle, evidentno je da bi pristupanje SR Jugoslavije programu Partnerstvo za mir zahtevalo promenu Ustava SR Jugoslavije, Zakona o Vojsci Jugoslavije, Zakona o odbrani te Vojne doktrine SR Jugoslavije.
       Sagledavajući opšti cilj, sadržaje i manifestacije sprovođenja Partnerstva za mir, eventualno pristupanje tom programu odrazilo bi se na još neke aspekte delovanja Vojske Jugoslavije, od kojih ističem samo neke:
       1) Potreba za reorganizacijom Vojske Jugoslavije i povećana materijalna izdvajanja za naoružanje i vojnu opremu.
       Reorganizacija Vojske Jugoslavije podrazumevala bi formiranje komandi i jedinica po standardima NATO-a, kao i uvođenje novih sredstava ratne tehnike u naoružanje, što bi zahtevalo velike finansijske izdatke, bar u početku. Svakako, uporedo sa reorganizacijom i uvođenjem novih tehničkih sredstava, morala bi se izvršiti obuka, odnosno preobuka ljudstva u upotrebi i održavanju tih sredstava i to, najverovatnije, u centrima za obuku na Zapadu ili slanjem instruktora NATO-a u jedinice naše vojske, što bi takođe iziskivalo dodatna finansijska izdvajanja. Pored toga, uvođenje novih sredstava ratne tehnike u operativnu upotrebu neminovno bi zahtevalo i promenu najvećeg broja pravila za borbenu upotrebu komandi i jedinica Vojske Jugoslavije.
       Svakako, posebno pitanje predstavlja budućnost naše vojne industrije koja bi morala da se, u velikoj meri, preorijentiše na proizvodnju i remont sredstava ratne tehnike po zapadnim standardima, što je, takođe, povezano sa finansijskim, tehnološkim, ali i kadrovskim problemima. Posebno ukoliko se ima u vidu da deo naše vojne industrije uopšte neće moći da se preorijentiše.
       2) U organizacijskom smislu nameće se potreba za formiranjem i osposobljavanjem jedinica - manjih sastava, potpuno autonomnih za realizaciju određenih specijalizovanih zadataka u sastavu međunarodnih snaga koje bi se angažovale za održavanje mira, traganje i spasavanje, humanitarne operacije i dr. Formiranje i osposobljavanje tako univerzalnih sastava moralo bi da se izvodi po standardima NATO-a.
       3) U sastav jedinica Vojske Jugoslavije, a posebno onih koje se angažuju na zajedničkim zadacima u okviru Partnerstva za mir, moralo bi da bude znatno više profesionalnih pripadnika Vojske. Pri tom, želim da istaknem da mi i sada imamo visok procenat profesionalaca - oficira, podoficira i vojnika po ugovoru. Intenzivnija profesionalizacija Vojske Jugoslavije, i pored svih pozitivnih iskustava, zahtevala bi mnogo veća materijalna ulaganja nego što je to do sada bio slučaj.
       4) U strukturi borbene obuke moralo bi da dođe do znatnih izmena po sadržajima, ciljevima i subjektima obučavanja. Ciljevi obučavanja su širi, što je u neposrednoj vezi sa potrebom za osposobljenošću jedinica za učešće u humanitarnim i mirovnim operacijama. No, treba reći da je naša vojska, učestvujući u mirovnim misijama UN na Sinaju, u Namibiji, Iraku, itd., stekla vredna iskustva za učešće u takvim vrstama operacija. U sadržajima obučavanja težište bi moralo da bude stavljeno na vojnostručnu obuku i moralno vaspitanje, a što se subjekata obučavanja tiče, na obuku starešina i komandi. Ovo je uzrokovano određenim manifestacijama sprovođenja obaveza koje se prihvataju pristupanjem Partnerstvu za mir, pre svega izvođenjem zajedničkih vežbi, školovanjem oficirskog kadra u zapadnim zemljama, zajedničkim učešćem u mirovnim operacijama i slično.
       Učenje stranih jezika, posebno engleskog, moralo bi naći novo mesto ne samo u Vojsci Jugoslavije već i u celokupnom obrazovnom sistemu zemlje.
       5) Sa stanovišta morala vojske, posebnu pažnju bi trebalo posvetiti prevazilaženju još svežih utisaka o agresiji NATO-a na našu zemlju, pojačati rad na moralno-psihološkim pripremama ljudstva za izvršavanje zadataka, ne samo među pripadnicima Vojske Jugoslavije već i u društvu kako bi se izbegli nesporazumi na unutrašnjem planu, itd.
       6) U slučaju članstva SR Jugoslavije u Partnerstvu za mir, relativizuju se, pa i menjaju mnoge klasične obaveštajne funkcije i zadaci, počev od stalnog praćenja i poznavanja vojne politike, doktrine i stanja u oružanim snagama potencijalnih agresora, preko praćenja vežbovnih aktivnosti, organizacijsko-formacijskih promena i tehničke opremljenosti, pa do praćenja kvaliteta popune i morala potencijalnih protivnika, odnosno borbene gotovosti u celini. Sličnu sudbinu ne mogu izbeći ni sve ili bar većina klasičnih bezbednosnih funkcija i zadataka.
       U svakom slučaju, teško je očekivati da SR Jugoslavija, pristupanjem Partnerstvu za mir, kao što to nije uspelo ni sadašnjim članicama tog programa, može izbeći "uvlačenje" u obaveštajno-bezbednosni "kišobran" NATO-a. Sama ta pretpostavka može SR Jugoslaviji, s jedne strane, obezbediti znatno veći stepen sigurnosti od ugrožavanja njene bezbednosti spolja, ali će joj, s druge, ujedno, suziti mogućnosti da samostalno kontroliše ključne poluge i mehanizme unutrašnje stabilnosti.
       Proceni o potrebi pristupanja SR Jugoslavije programu Partnerstvo za mir treba pristupiti nepristrasno uvažavajući, pri tome, prvenstveno, vitalne nacionalne i državne interese naše zemlje. To pitanje je višeslojno i višeznačno, što, uostalom, pokazuju i primeri nekih susednih zemalja koje su ishitreno donele odluku o pristupanju Programu a, zauzvrat, dobile su mnogo manje od onoga što su očekivale.
       Međutim, Partnerstvo za mir je strateška realnost savremenog sveta i SR Jugoslavija ima mnogo razloga za pristupanje tom programu, kao i poteškoća da to i ostvari.
      
       DR BRANISLAV ĐORĐEVIĆ
      
       (Autor je pukovnik docent na Institutu ratne veštine)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu