NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Lukašenko protiv OEBS-a

Uprkos sličnostima u ponašanju između Lukašenka i Miloševića, svojevremeno izražavanim i kroz političku bliskost, "jugoslovenski scenario" u Belorusiji teško da bi mogao da bude puka kopija. Promene u Belorusiji mnogo bi više zadirale u politički i ekonomski život Rusije od promena u Srbiji

      Belorusije nema mnogo u svetskim vestima. Ali kad je ima, analitičari je najčešće porede sa Jugoslavijom pod Miloševićem. Dmitrij Rogozin, predsednik Spoljnopolitičkog odbora Dume, upozorio je da Rusija u odnosima sa Belorusijom mora da "izbegne grešku koju je napravila u slučaju SR Jugoslavije". Rusija je, objasnio je on, godinama održavala veze samo sa Slobodanom Miloševićem i njegovom Socijalističkom partijom, a ne i sa strankama demokratske opozicije. Istovremeno, beloruska opozicija proriče Lukašenku da će ga, zbog gušenja demokratije, snaći Miloševićeva sudbina. Da bude još čudnije, i sam Lukašenko se posredno uporedio sa Miloševićem: upozorio je Zapad da "neće nikome dopustiti da jugoslovenski scenario primeni u Belorusiji".
       Sličnost nije slučajna. Mnogi od Lukašenkovih poteza u poslednje vreme liče na nekadašnje Miloševićeve poteze. Američki ambasador Majkl Kozak, koji je u Minsk doputovao 20. oktobra prošle godine, ni dosad nije uspeo da preda akreditive predsedniku Lukašenku, jer ovaj odbija da ga primi zbog njegovih kritičkih izjava o gušenju slobode medija i ljudskih prava u Belorusiji. Istina, ambasador je, bez mnogo diplomatskog takta i obzira, izjavio za Televiziju Belorusije da SAD i Evropa ocenjuju da ni parlamentarni izbori u oktobru prošle godine ni referendum za ponovni izbor predsednika, to jest samog Lukašenka, 1996. godine, "nisu bili u skladu sa procedurom i demokratskim standardima" koje određuje OEBS. Drugim rečima, doveo je u pitanje legitimitet i parlamenta i šefa države.
       Gnevni Lukašenko je zabranio da se taj intervju emituje. Ali se ni prkosni ambasador nije dao: objavio je tekst intervjua preko Interneta na sajtu američke ambasade u Minsku. Onda je Lukašenko stavio ambasadora u položaj Pepeljuge: nije ga pozvao na bal koji je za beloruske zvaničnike i diplomatski kor priredio uoči pravoslavne Nove godine. Ambasador je na to izjavio da, prema ženevskoj konvenciji, ipak nije persona non grata, jer je kopiju akreditiva predao šefu beloruske diplomatije. Lukašenko je potom uputio najbolje želje predsedniku Bušu povodom stupanja na dužnost, ali je i dalje ignorisao američkog ambasadora.
       (Izgleda da je ambasador Voren Zimerman svojevremeno bolje prošao u Beogradu: čekao je "samo" šest meseci da bude primljen kod Miloševića, ali drugih neprilika nije imao). Pogoršanje odnosa sa SAD izgleda da je bilo uvod u otvoreniji sukob predsednika Lukašenka sa OEBS-om. Liči na sukob koji je Milošević imao sa OEBS-om posle prevare na izborima 1996, ali je po mnogo čemu žešći jer je nastao uoči nove predizborne kampanje, a ne posle izbora, kakav je slučaj bio kod nas. Naime, OEBS ne veruje da će predsednički izbori u Belorusiji, planirani za jesen, biti pošteni pa je najavio da će eventualne mahinacije i prevare osujetiti angažovanjem između 14 000 i 18 000 međunarodnih posmatrača.
       Da američki ambasador ne bi jedini čamio u nemilosti, predsednik Lukašenko je optužio Konsultativno-posmatračku misiju u Minsku za "zloupotrebu ovlašćenja" i "mešanje u unutrašnje stvari" njegove zemlje. Rekao je da Misija "vrbuje špijune" i "pothranjuje opoziciju" (kod nas se govorilo o "janičarima" i "stranim plaćenicima"). Zapretio je da neće dozvoliti da se iz zajedničkog budžeta OEBS-a, u kome i Belorusija ima svoj udeo, finansira opozicija koja želi da ga svrgne uz pomoć sa strane, čak možda i oružanim putem.
       Ambasador OEBS-a u Minsku, dr Hans Georg Vik uzvratio je na to da nema mešanja u unutrašnje poslove. Takođe nema ni traga od špijuna i podsticanja opozicije na oružanu pobunu. Radi se naprosto o mandatu OEBS-a, usvojenom na prošlogodišnjem samitu u Istanbulu, po kojem su misije ove organizacije dužne da "pomažu izgradnju demokratskih institucija, u skladu sa dogovorenim standardima", pa shodno tome i da sarađuju sa demokratskim partijama, bile na vlasti ili u opoziciji. Belorusija se tada složila sa proširenjem mandata OEBS-a.
       Uprkos sličnostima u ponašanju između Lukašenka i Miloševića, izražavanim svojevremeno i kroz političku bliskost, "jugoslovenski scenario" u Belorusiji teško da bi mogao da bude puka kopija. Promene u Belorusiji mnogo bi više zadirale u politički i ekonomski život Rusije od promena u Srbiji.
       Upozorenje Dmitrija Rogozina - da Rusija ne ponovi grešku u Belorusiji oslanjanjem na Lukašenkov režim, kao nekad na Miloševićev - zapravo je samo poželjniji deo u rešavanju vrlo složenog problema. Za Rusiju je, sa strateškog stanovišta, Lukašenkova Belorusija veća brana prodoru NATO-a na Istok nego što bi to bila neka prozapadno orijentisana Belorusija ili nego što bi to mogla da bude Jugoslavija pod Miloševićem. Ako se čini da Lukašenko nastoji da što više pridobije Putina za svog političkog zaštitnika i saveznika (kao što su to sa manje prava od Jeljcina očekivali Milošević i Šešelj s utrpavanjem Jugoslavije u rusko-beloruski savez), mora se imati u vidu da Rusiju i Belorusiju uzajamno vezuje veoma jak ekonomski interes. Sa devet milijardi dolara robne razmene, Rusija je Belorusiji prvi, a Belorusija Rusiji treći po značaju trgovinski partner. Putin se čak opredelio za stvaranje trgovinske unije sa Belorusijom na duži rok.
       Razume se da Moskva želi demokratsku Belorusiju. Ali malo je verovatno da će Rusija biti ravnodušna ako se put ka demokratiji u Belorusiji izmakne kontroli, osobito takvoj u kojoj ona sama ne bi bila važan činilac.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu