Tužba koju je poslednja hadezeovska vlada u Zagrebu naručila protiv zvaničnog Beograda očajnički je pokušaj da Tuđmanova administracija izbegne odgovornost za rat, ali i neprijatno nasleđe za novu vlast u Hrvatskoj

      Dok nova vlada u Beogradu radi na uvođenju dvojnog - jugoslovenskog i hrvatskog - državljanstva, nova vlada u Zagrebu još se bori sa definicijom proteklog hrvatsko-srpskog rata. Za razliku od mnogih Beograđana koji se raduju što bi uskoro možda bez viza mogli da putuju u Zagreb, Zagrepčani i dalje osećaju posledice sukoba koji se u Hrvatskoj zove Domovinski rat. Zvanično, on je počeo 30. maja 1990. godine, a završio se 30. juna 1996. godine. Mada u prvim ratnim danima Hrvatska još nije bila punopravna članica Ujedinjenih nacija, javno mnjenje zemlje jednodušno je podržavalo stav tadašnje vlasti - Hrvatska je bila napadnuta a Jugoslavija je odgovorna za masakr i genocid njenog stanovništva. Strašne brojke obilazile su domaće medije. Više od tri hiljade Hrvata ubijeno je u naletu etničkog čišćenja teritorija koje su tada bile pod srpskom kontrolom, živote je izgubilo tri stotine dece, porušeno je sedamdesetak hiljada kuća i stanova, a materijalna šteta, prema grubim procenama iznosila je tridesetak milijardi dolara. Kad se hrvatska zastava konačno podigla pred zgradom UN na Ist Riveru, četiri i po miliona stanovnika ratom razorene zemlje doživelo je prvo veliko razočarenje.
      
       Fantomski advokat
       Mada su svakodnevno grmeli protiv "srbočetničkih agresorskih zločina", predstavnici bivše vlasti nisu učinili ništa da pred svetom odbrane "mladu hrvatsku demokraciju" i naplate ratnu štetu. Godine su prolazile. Domaća diplomatija dobro se čuvala da ne poteže ovo osetljivo pitanje. Bilo je jasno da se između Hrvatske i Jugoslavije zapravo vodio neobjavljeni rat te je isterivanje neke ekskluzivne nacionalne istine moglo da dovede do prave katastrofe. Pogotovo zato što je Hrvatska u vreme najtežih ratnih razaranja formalno još bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i međunarodno pravo nije bilo sklono da menja političku kartu Evrope. Prilika za takav pokušaj ukazala se tek mnogo godina kasnije, kada je NATO u proleće 1999. godine počeo da bombarduje Beograd i ostale gradove u Srbiji i na Kosovu i Metohiji. Tadašnji ministar pravde u vladi bivšeg premijera Zlatka Mateše, dr Zvonimir Šeparović, naručio je od američkog advokata Davida Rivkinda da sastavi tužbu protiv zvaničnog Beograda i optuži jugoslovensku vladu za genocid i agresiju na Hrvatsku.
       Pošto se radilo o poslednjoj hadezeovskoj vladi, bio je to očajnički pokušaj Tuđmanove administracije da izbegne svaku odgovornost za rat koji je deset godina pustošio zemljama bivše Jugoslavije i današnjeg "zapadnog Balkana". Mnogi hrvatski generali već tada su znali da ih čekaju karte za Hag a optužbe za ratne zločine protezale su se sve do pokojnog predsednika države. Od odgovornosti za rat i izgubljene živote nedužnih civila Tuđmana je, kažu, spasila samo uznapredovala maligna bolest i smrt u decembru 1999. godine. Hrvatski predstavnik u Ujedinjenim nacijama dr Ivan Šimonović još tada je tražio od Franje Tuđmana da povuče tužbu protiv Jugoslavije. Ne samo zato što je procenio da ona ne bi imala nikakvog efekta nego i zato što je uvek postojala mogućnost da prevrtljiva međunarodna zajednica obnovi svoje simpatije prema nekadašnjoj Jugoslaviji. Hrvatska bi u tom slučaju bila optužena za separatistički rat i licitiranje ratnom odštetom moglo je da poprimi groteskne obrte.
       Tužba ipak nije povučena pa je nova vlada premijera Ivice Račana nasledila neprijatnu dužnost da najkasnije do sredine marta preda Međunarodnom sudu pravde sve ono što je hrvatska strana prikupila kako bi Jugoslaviju optužila za genocid. U međuvremenu je u Zagrebu izbio nezapamćen skandal zbog angažovanja advokata Davida Rivkinda koji je, za potrebe Hrvatske demokratske zajednice, stajao na raspolaganju haškim optuženicima hrvatske nacionalnosti. Ishod njegovog pravnog zastupanja na svojoj koži je najbolje osetio zapovednik Hrvatskog vijeća obrane iz doba hrvatsko-muslimanskog rata u proleće 1993. godine, general Tihomir Blaškić. Mada su ga uz Rivkinda savetovali i branili i mnogi drugi ugledni pravnici iz Hrvatske i inostranstva, Blaškić je zbog ratnih zločina osuđen na 45 godina zatvora. David Rivkind tada je tajanstveno nestao zajedno sa torbama novca koji su, na ime njegovog honorara, dali domaći porezni obveznici.
      
       Zamke arogancije
       Ugledni pravnik dr Zvonimir Šeparović, koji je formalno pokrenuo tužbu protiv Jugoslavije, u domaćim političkim krugovima slovi za nepomirljivog protivnika politike bivšeg jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića, ali i svega ostalog što dolazi iz Beograda. Mada je izvesno vreme proveo i kao ministar spoljnih poslova Hrvatske, brzo se razišao sa tadašnjom zvaničnom politikom Zagreba koja je Miloševićevu politiku javno prokazivala a tajno protežirala svaki njegov potez. Jedan od spektakularnijih poteza stručnjaka za prava žrtava bio je njegovo istupanje u vreme održavanja balkanskog samita u Zagrebu u novembru prošle godine. Tada se pojavio s guskom u ruci kako bi podržao demonstrante kojima se nije svidelo što je nova vlast pristala da ugosti političare iz Jugoslavije i srpskih delova Bosne i Hercegovine koji su do juče generalno nazivani ratnim zločincima. Guska u ruci viktimologa svetskog glasa simbolično je trebalo da podseti na vreme iz decembra 1918. godine kad su Hrvati, "kao guske u magli", kako je tada rekao seljački vođa Stjepan Radić, otišli u Beograd da potpišu Akt o ujedinjenju sa Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca. Profesor dr Zvonimir Šeparović zbog ovog eksperimenta dobio je sarkastičan naziv "guskonosac" a njegovo ponašanje predsednik Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan nazvali su "harlekinskim".
       Neprijatnosti koje bi mogla da izazove tužba Međunarodnom sudu pravde protiv Jugoslavije tek slede. Već je balkanski samit, zvanično nazvan "Zagrebački sastanak na vrhu", pokazao da evropski i svetski političari nemaju nimalo volje da se bave internim istragama o agresorima i žrtvama na kojima toliko insistira hrvatska strana. Hrvatskoj je, kao i ostalim zemljama u regionu, savetovano da se okrene bilateralnoj saradnji sa susedima i građenju novih modela saradnje koji isključuju rat, mržnju i ksenofobiju. U vreme kad Jugoslavija i dalje troši moralni kredit koji je dobila posle smene vlasti početkom oktobra prošle godine, tužba za agresiju i genocid koja stiže iz Zagreba jednaka je političkom samoubistvu nove vlasti u Banskim dvorima. Vlada Ivice Račana koja je, prema namerama nove politike predsednika dr Vojislava Koštunice i premijera dr Zorana Đinđića, uvek bila mnogo sumnjičavija od kabineta predsednika Stjepana Mesića, sada se našla u zamci bivše hadezeovske vlasti, ali i sopstvene arogancije. Premijer Račan i šef domaće diplomatije Tonino Picula i dalje nastoje da umanje promene koje su se dogodile u Beogradu, a zemlja čiji je to glavni grad u njihovom političkom rečniku jednostavno ne postoji. Ako se baš mora nešto reći o dalekom i nepoznatom pejzažu, do koga se inače stiže za šest sati vožnje međunarodnim vozom, Ivica Račan koristi termin "nova Srbija", a njegov ministar spoljnih poslova ostaje veran izlizanoj floskuli o stanovnicima zemlje iza "jugoistočnih granica Hrvatske".
      
       Prepravljanje tužbe
       Kako će onda izgledati bilateralni odnosi zemalja od kojih jedna formalno ima a druga neformalno nema mesta u vokabularu šefa domaće diplomatije, velika je i opasna nepoznanica. U svemu je najneprijatnije što nova vlada u Zagrebu više nema mogućnosti da povuče tužbu protiv Jugoslavije za koju je, inače, spremila više od tri hiljade stranica dokumenata koji treba da dokažu da su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima. Zabrinuti savetnici u Banskim dvorima i u kuloarima domaćeg Ministarstva inostranih poslova na Zrinjevcu upozoravaju da čim tužba fantomskog Davida Rivkinda i bivšeg ministra pravde dr Zvonimira Šeparovića stigne pred Međunarodni sud pravde, može da se očekuje ista ili slična tužba koju će Jugoslavija podneti protiv Hrvatske. Da se i ne govori o ionako lošem rejtingu koji Hrvatska u međunarodnim pravnim krugovima ima posle zaoštravanja odnosa sa Haškim tribunalom. Glavni tužitelj Tribunala Karla del Ponte nije se izjašnjavala o hrvatskoj tužbi, ali se iznenadila nad obimnom dokumentacijom koja je prikupljena protiv Jugoslavije. Iznenađenje je objasnila podatkom da od bivše, ali i aktuelne vlasti u Zagrebu još nije uspela da izvuče nijedan značajniji dokumenat koji bi pomogao da se bivši jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević optuži i za ratne zločine u Hrvatskoj.
       Mada zvuči groteskno, ovde se ne radi o slučajnosti. Ni bivša ni sadašnja vlast u Zagrebu ne pokazuje preveliku radost zbog beogradskih najava o mogućem hapšenju Slobodana Miloševića. Čovek koji je deset godina bio oličenje svih zala koja su se sručila nad Hrvatsku odjednom je postao "unutrašnja stvar naših jugoistočnih susjeda". Domaći pravnici čak su prepravili i deo originalne hadezeovske tužbe koju je advokat David Rivkind sastavio protiv Jugoslavije. U tužbi je ostalo da se zemlja tereti za genocid na hrvatskim stanovništvom od 1991. do 1995. godine, ali više nema dela koji govori da je Jugoslavija izvršila genocid i nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj u vreme operacija "Bljesak" i "Oluja".
       Kakav god epilog da dobije aktuelni pokušaj politizacije prava i borbe za konačnu definiciju hrvatsko-srpskog rata, izvesno je da od njega neće biti nikakve koristi. Prema protokolu Međunarodnog suda pravde, tužba bi mogla da se reši tek za desetak godina. Iz Haga je zato stigla preporuka da bi Zagrebu bilo daleko pametnije da ovo vreme iskoristi kako bi dokazao da je Hrvatska bila poprište ratnih zločina za koje treba da odgovara bivši predsednik Jugoslavije Slobodan Milošević. Kao što je moglo i da se očekuje, činjenica da krivci tuđih nesreća odjednom počinju da dobijaju stvarna imena i prezimena, znatno je umanjila i želju za pravdom i volju za istinu.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ