NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

"Ruski samovar"

Navršilo se 28. januara tačno pet godina od smrti pisca, dobitnika Nobelove nagrade, Josifa Brodskog. Tim povodom u Rusiji je upravo izišla knjiga "Brodski: Osja, Josif, DŽozef" (izdavač "Nezavisimaja gazeta") pesnikove prijateljice i književnice LJudmile Štern, koja se družila sa Brodskim skoro četrdeset godina i imala retku priliku da prati njegov život od rane mladosti u Lenjigradu (današnjem Petrogradu) do poslednjih dana u NJujorku. U memoarskoj knjizi "Brodski: Osja, Josif, DŽozef" iznosi dragoceni materijal ne samo o Brodskom već i o krugu ljudi oko njega koji do sada nismo imali prilike da pročitamo, i tako opisuje epohu i atmosferu u kojoj je Brodski živeo i stvarao. NIN ekskluzivno objavljujem odlomke iz te knjige, u izboru i prevodu Nede Nikolić Bobić

      U "prošlom životu" Roman je takođe bio istoričar umetnosti. Za tu profesiju poseduje srećan spoj neophodnih kvaliteta - erudiciju, umetnički senzibilitet i besprekoran ukus. Uz to, engleskim vlada kao maternjim.
       Ali pokazalo se da je njegova prava sklonost restoran. Rođenim gostioničarom čine ga šarm, komunikativnost i bezgranično gostoprimstvo...
       U biografijama Brodskog i Kaplana postoji jedna zajednička crta: početkom 60-ih obojicu je sovjetska vlast okarakterisala kao insekte. Josif je bio "vanknjiževni trut" a Roman "buba-balegar". Gnev kagebeovaca bio je izazvan druženjem Romana sa strancima, a kao neposredni povod za hajku poslužilo je njegovo prijateljstvo sa američkim kompozitorom i dirigentom Leonardom Bernštajnom, koji je bio na gostovanju u Lenjingradu. U članku "Buba-balegar" slikovito je opisan Romanov zločin: Bernštajn je, odlazeći kući, preko okeana, poklonio Kaplanu za uspomenu srebrni dolar sa rupom u sredini. Roman je bio tronut i rekao da će prodenuti vrpcu kroz rupu i da će ga nositi na grudima kao amajliju koja će ga čuvati od naprijatnosti i uroka. I zamislite, sačuvala ga je!..
       I tako je Roman Kaplan čovek na svom mestu, a "Ruski samovar"- praznik za telo i dušu. Hrana ukusna, enterijer elegantan (u centru sale je beli klavir, poklon Miše Barišnjikova), muzika za svačiji ukus, a pijanisti - prva klasa. Mogu se čuti i Mocart, i Šopen, i stare romanse, i Cigani, i pesme o Staljinu.
       Ali glavno u "Samovaru" je atmosfera. Upravo atmosfera - ni usiljena ni razularena već neformalna i ležerna - čini "Samovar" ruskom oazom u angloameričkom svetu.
       Smešten je na divnom mestu u srcu pozorišnog kvarta. Neko večera pre predstave, neko posle, neko umesto. Narod dolazi tamo znatiželjan, jer je spisak slavnih imena takav da bi se mogao sačiniti telefonski imenik. Tu su i svetske zvezde: Žerar Depardje, Robert de Niro, Miloš Forman. Jednom je svratila Lajza Mineli. Ispila čašu koka-kole, uzela mikrofon i malo zapevala.
       Za goste iz Rusije "Samovar" je takođe odušak za dušu, u njemu možete sresti sve koje želite da sretnete. A onaj ko dođe više puta postaje stalni gost: Temirkanov, Bela Ahmadulina, Galina Volček, Kazakov, Hvorostovski. Nikita Mihalkov je u "Samovaru" slavio svog Oskara...
       Jednom je posle predstave u "Metropolitenu" u "Samovar" svratilo društvo, njih osam. Među njima Atlantov, Lajferkus i svetska operska diva Sesilija Bartoli.
       Jedan sat posle ponoći, restoran gotovo prazan, zauzeta samo dva stola. Gosti-pevači su pili, jeli, pevušili nešto sebi u bradu. Odjednom Sesilija Bartoli i Lajferkusov pratilac Semjon Skikin priđu klaviru i pevačica je čitavih pola sata pevala za goste ta dva stola.
       Jedan od njih, strašno uzbuđen, priđe Romanu i kaže: "Nedavno je u Londonu, u 'Kovent-gardenu' bio koncert Bartolijeve i karte su bile nezamislivo skupe, dvesta funti. Bio sam spreman da platim, ali nisam uspeo da ih dobijem... A evo sada Sesilija Bartoli peva za mene i moje prijatelje besplatno. Ovaj dan neću zaboraviti dok sam živ..."
       U "Samovaru" nisu isključeni ni neočekivani susreti. Jednom mi je Roman saopštio da ima za mene kartu za mjuzikl "DŽeli". Dvadeset minuta pre početka uđem u restoran i vidim ovakvu scenu: za barom sedi usamljen i zanemaren Jevtušenko. Pred njim na zidu ogledalo i on vidi šta se događa u sali. A u sali u kaputu sa beretkom stoji Brodski sa paketima punim "samovarske" hrane i živo razgovara sa Romanom, odnosno priča viceve. Piroške sa mesom prete da se odmrznu, pihtije da omekšaju, ali pesnik ne odlazi i time produžava Kaplanovu muku. Roman ne može da ode od njega i pokloni pažnju Jevtuhu, a da ih spoji - ne dolazi u obzir. Brodski primećuje poniženje pesničkog sabrata, treći put ponavlja da mu je auto nepropisno parkiran, da će ga kazniti ili čak odneti, ali nastavlja da stoji kao ukopan. Nesrećni Roman je pred infarktom. Motre ga, sa nemim ukorom, Jevtušenkova leđa.
       Najzad se Josif sažali: "Do viđenja, LJudka, do viđenja, Romka" - i konačno ode.
       Predstava je počinjala za nekoliko minuta, trebalo je pretrčati ulicu: "Daj brzo kartu, - kažem Romanu - "Karte su kod Ženje, idete zajedno."
       Izlazim sa mračnim Jevtušenkom na ulicu, a kod prilaza, na parkingu, stoji... Šta mislite ko? DŽozefov "škorpion" i čeka da vidi ko s kim ide u pozorište. Video je, mahnuo rukom i krenuo...
       Jevtušenko je strašno želeo da uspostavi sa Brodskim civilizovane odnose i molio je Romana da posreduje. Jednom je, spominjući za njega ponižavajuću epizodu u "Samovaru", rekao Romanu: "Čak i Jevreji razgovaraju sa Arapima. Zašto se Josif i ja ne bismo sreli kod tebe, popili i malo porazgovarali?" Roman je to preneo Brodskom i dobio ljubazan odgovor: "The messenger gets killed first". ("Prvo ubijaju glasonošu.")
       ... Roman Kaplan je postao vlasnik "Samovara" 1986. godine. Nekada je to bio italijanski restoran "DŽili", koji je Frenk Sinatra kupio za svog prijatelja. U stanu na prvom spratu iznad restorana Sinatra je odsedao kada je boravio u NJujorku. "DŽili" je procvetao, ljude je privlačila i sama mogućnost da vide legendarnog Sinatru.
       Krajem 70-ih Sinatra je otišao, vlasnici su se promenili i 1978. "DŽili" se pretvorio u "DŽoni", skromni glumački restoran. Radio je negde oko sedam godina i isto tako bio zatvoren. Godine 1986. tamo je bila samo pusta sala sa ostacima zastarele restoranske opreme.
       Roman je našao nekoliko partnera i osnovao "Ruski samovar".
       Sve je u toj kući bilo staro i zapušteno - krov, podovi, grejanje, električne instalacije. Sve je trebalo zameniti ili popraviti, ali gde naći novac? Partneri, uključujući i Romana, bili su ne baš tako bogati ljudi. Uz to, niko od njih nije bio profesionalac i nije znao finese restoranskog posla.
       Uspeti i procvetati u srcu pozorišnog kvarta na Menhetnu praktično je bilo nemoguće ako u restoran nisu uloženi milioni. Konkurencija je neverovatna: na 52-oj ulici kafei i restorani se nalaze u svakoj zgradi. Dve godine "Samovar" se jedva grejao, prekidao rad zbog poplava, požara, ili puknutih ventilacionih cevi. Krvavo zarađenim dolarima trebalo je zapušavati rupe koje su se svakodnevnio javljale.
       Situacija je dostigla kritičnu tačku. Suvlasnici su počeli da ropću i da traže povraćaj svog uloženog novca. Trebalo je brzo "otkupiti" restoran.
       Mada je Brodski bio prijatelj sa Romanom i njegovom ženom Larisom, pojma nije imao kakvi su se nad "Samovarom" nadvili oblaci. A delikatnim Kaplanima nije ni na kraj pameti bilo da zamole DŽozefa za pomoć. A i teže je tražiti za sebe nego za druge. Ono što se nisu osmelili delikatni Roman i Larisa učinila je malo grublja priroda, LJuda Štern.
       Brodski je nedavno bio dobio Nobelovu nagradu i postojala je nada da još nije uspeo da potroši sav novac. Štern je osvetlila pesniku "samovarnu" situaciju i pozvala ga u pomoć. On ne samo da je sam uložio novac, već je ubedio i Barišnjikova, koji je posedovao veću finansijsku moć, da stupi u akciju. Ulozi nezadovoljnih partnera su bili otkupljeni, tinjajući "Samovar" je zasijao punim sjajem.
       Brodski je veoma često dolazio u "Samovar", njegov "kafanski" život se ograničavao na kineske restorane, kafe "Redžio" i "Samovar".
       Omiljen meni je bio usoljena haringa sa krompirom, pihtije i piroške s mesom. Roman je izumeo i desetak recepata za votku - omiljene vrste Brodskog bile su "hrenovaja" i "koriandrovaja".
       Pošto bi popio dve do tri čašice, Brodski je hvatao mikrofon, nalaktio bi se na beli "Barišnjikovljev" klavir i pevao. Oko njega bi se lagano sakupljali gosti. Još od mladosti, po rečima jedne zajedničke prijateljice, Brodski se "srodio s vokalom". Kad mu je bilo dvadeset godina pevao je nalakćen na naš crni klavir. Mladi Osja obožavao je američke pesme i majstorski je - promuklo i basom - oponašao Luja Armstronga. A u Americi repertoar Nobelovog laureata su činile, osim pesama "Lili Marlen" i "Crvene bulke", obavezno i "Što stojiš, njišući se", "Oči čornije", "Na sidrištu noćnom" i druge. Naravno da je taj repertoar bio odraz čitavog klupka protivrečnih osećanja: nostalgije, gorde ironije, ljubavi, prezira i tuge...
       A sada - malo odstupanje od "Ruskog samovara".
       Godine 1991. Brodskom su ponudili zvanje američkog pesnika-laureata u Kongresnoj biblioteci - prvi slučaj kad je to zvanje dodeljeno strancu. To je počasna ali dosta zamorna i slabo plaćena funkcija... On ga je prihvatio da bi organizovao masovna izdanja pesničkih zbirki kako bi bile dostupne svakom čoveku. Brodski je maštao o duhovnom i intelektualnom preobražaju Amerikanaca putem ubacivanja u njihove pragmatične glave remek-dela svetske poezije. Da u svakoj samoposluzi, pored bulevarskih časopisa koji svake nedelje prognoziraju ili propast sveta ili dolazak vanzemaljaca, budu zbirčice Odna, Frosta, čak i Dantea. "Ruski romantičar" - kako ga je nazvao jedan prosečan američki pesnik - se nadao da se ljudska podlost, vulgarnost, zaostalost, kukavičluk i pohlepa mogu lečiti "besmrtnim stihovima".
       Nažalost, stihovi još nisu postali neodvojivi deo američke pop-kulture. Ali snovi o popularizaciji ruske klasike počeli su da se ostvaruju.
       Jednom sam putovala vozom iz Bostona u NJujork. Uđem u kupe i vidim da je na svako sedište stavljena knjižica, džepnog formata: Nikolaj Gogolj "Šinjel" i "Nos". Uzela sam nekoliko primeraka i jedan poklonila Brodskom sa posvetom: "Ura! Došlo je vreme da mužik Belinskog i Gogolja nosi kući sa pijace."
       Vraćam se "Ruskom samovaru"... Godine 1997. Kaplani su odlučili da se prošire i da pretvore prazan stan iznad "Samovara" u "Klub za pušače". Mislili su da će gosti posle ručka (ili umesto ručka) tamo sedeti ispruživši dugačke noge, poput lordova u engleskim klubovima, i uživati u cigaretama i konjaku.
       Projekat i dizajn su radili istaknuti umetnici Jurij Kuper i Lav Zbarski. Ceo enterijer - podovi, nameštaj, lampe, bar, gama boja - sve je bilo urađeno po njihovim skicama sa besprekornim ukusom. Dobio se elegantan i oplemenjen prostor.
       Ali sama zamisao se pokazala neuspelom. Ruski čovek - bilo da je emigrant ili pridošlica, novoruski biznismen ili prosto Rus - i pored najboljeg konjaka na svetu i cigareta daće prednost čašici votke i repu usoljene haringe.
       Klub za pušače, u koji je bio uložen ogroman novac, godina i po dana života i nervni sistemi šestoro ljudi, pokazao se, nažalost, neupotrebljiv: bio je uvek prazan. Narod se penjao gore kao u muzej, da se divi i da sa uživanjem razgleda enterijer.
       I tada Roman odluči, sećajući se kako je Brodski maštao da populariše poeziju, da pretvori Klub za pušače u literarni kabare, u klub literata i intelektualaca.
       Josifu bi bilo veoma drago kada bi znao da se sada na prvom spratu njegovog omiljenog "Samovara" svakog četvrtka organizuju književne večeri. I ne nastupaju tamo samo ruski pesnici i književnici već i američki intelektualci... Tako literatura nastavlja svoj život.
      
       (Nastaviće se)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu