NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Svečanosti i poneka briga

Kulturna mapa Banjaluke otkriva svoje svetle tačke i mesta neotporna na nemaštinu

      Mladen Ivanić odnedavno je premijer Republike Srpske. Još, štono se kaže, hvata konce. U neformalnom razgovoru krajem januara, upitan da li će se poboljšati situacija u Narodnom pozorištu Republike Srpske, odgovara da će se to moći ako se preusmere sredstva za kulturu. Željko Stjepanović, upravnik pozorišta, kaže da su poslednjih šest meseci teži nego prethodne dve godine. Zaposleni nisu primili platu od oktobra. A i kad je prime, biće gotovo upola manja nego što je bila 1999, kada je stizala redovno. Glumci, u gorkoj šali, primećuju da njih u pozorištu možda najviše pogađa to što se iz opticaja povlače metalne novčanice (nemačke marke) da bi ustupile mesto evru. "Gvozdenjaci su jedino što nam je ostalo", kaže stariji glumac. Plate od oktobra, ako je za utehu, ne dobijaju ni zaposleni u prosveti, ni drugde u kulturi. "U pitanju je egzistencija i skoro da čovek o nečem drugom i ne može da razmišlja", dodaje Stjepanović koji je glumac i igra, pa tako deli sudbinu svojih kolega. Pozorište, uprkos svemu, pokušava da održi privid normalnog: od početka sezone izvedene su tri premijere, za polovinu februara najavljena je četvrta, Simovićevo "Čudo u Šarganu".
      
       Kulturni centar i sustanari
       Ali, da počnemo od lepšeg povoda. Januar se u Banjaluci, već devetu godinu, završava Danima svetosavlja kojima je kruna Svetosavska akademija. Svečanosti organizuju grad, Srpska pravoslavna crkva i Kulturni centar Banski dvor. Dodeljene su nagrade za najbolja književna dela u 2000, otvorena prigodna izložba, predstavljen glumac Mihailo Janketić, koncert su održala braća Teofilović. Besedu na akademiji, što se smatra posebnom počašću, ove godine imao je gost iz Beograda, dr Miodrag Maticki. (Besednici su do sada, između ostalih, bili Matija Bećković, Dejan Medaković, Svetlana Velmar Janković.) Sve se, osim izložbe, zbivalo u Banskom dvoru, nekadašnjem sedištu bana Vrbaske banovine, Svetislava-Tise Milosavljevića, za čijeg su vremena, njegovim ličnim zalaganjem, podignute neke od najlepših zgrada u centru Banjaluke, pa i pozorište. U jednom periodu banovo ime gotovo da se nije smelo pominjati, danas se u Banjaluci spremaju da mu podignu spomenik, pred hotelom "Bosna", u ulici koja se već zove po njemu.
       Banski dvor formalno pripada Kulturnom centru, ali u njemu su smešteni i kabineti predsednika i potpredsednika Republike, rektora i, nažalost, Radio-televizije Republike Srpske. Ovo "nažalost" dodaje Vidosava Grandić, direktorka Centra, objašnjavajući da zgrada nimalo nije pogodna za televiziju, "i bićemo srećni, i oni i mi, kada se isele". Kulturni centar je duša kulture grada, a gospođa Grandić, Beograđanka, istoričarka umetnosti, koja je u Banjaluku stigla pre trideset pet godina, duša je Centra. Pitamo da li bi znali šta da rade kada bi dobili svih 6 500 kvadratnih metara Banskog dvora. Naravno da bi znali. Pre svega, vratili bi najveći deo prostora mladima, a to znači nekadašnje ateljee, slikarske, vajarske, tkački, keramički. Centar je svojevremeno priređivao velike izložbe, otkada je u sustanarskom odnosu izložbi nema, ali ima odličnih koncerata, reprezentativnih književnih i drugih programa. Paradoksalno je ali je tako: grad svoju jedinu profesionalnu kulturnu instituciju pomaže maltene simbolično. "Delom živimo od zakupa", kaže gospođa Grandić, "iako bi se moglo reći da sredstva pribavljamo na skoro virtuelan način."
       Milan Balaban, u poslednje tri godine potpredsednik gradske vlade zadužen za društvene delatnosti, slaže se da grad za kulturu, pa i za Centar, daje nedovoljno. Lane je to, za sve, bilo oko 400 000 maraka. Ali, ako nisu u mogućnosti da pripomognu velika preduzeća, koja su u svojim problemima, pomoć dolazi od uspešnih privatnika koji su, recimo, najvećim delom finansirali tronedeljne prošlogodišnje Banjalučke letnje igre. "Imamo šta da ponudimo i to će svako dobronameran primetiti", kaže Balaban, pominjući, uz Kulturni centar i nacionalni teatar, agilno Dječje pozorište, Galeriju likovnih umjetnosti, majski Teatar fest, Akademiju umjetnosti. U priču ulazi i obnovljena književna nagrada "Skender Kulenović" koja je prošle godine dodeljena LJubomiru Simoviću. Ali, na plaketi koju je pesnik primio stoji drugo ime: Kozara. Balaban uverava da zvanično naziv priznanja nije promenjen (?), s tim što smatra da je "Kozara i Ćopićeva, i Skenderova, i Oljačina, svih Krajišnika i svih Srba". Čuli smo i drugačija mišljenja. Vidosavu Grandić čudi što na promenu imena nagrade niko nije reagovao, pa ni sam dobitnik. Nezvanično, saznajemo da su u Prijedoru spremni da nagradu vrate pod okrilje imena Skendera Kulenovića.
      
       Fama o velikim honorarima
       Dotičemo još jednu temu: gostovanja umetnika iz Srbije, prvenstveno iz Beograda. "Ne znam ko je i kada proneo glas da je ovo pogodan teren za dobru zaradu", pita se gospođa Grandić. "Odista bih volela da saznam ko su umetnici koji su dobili te velike pare." Stjepanović dodaje: "Svi koji su iz Beograda dolazili u naše pozorište krvavo su zaradili svoje pare." Milan Balaban dopušta da su "u poratnim godinama, kad smo mi relativno dobro živeli, honorari umetnicima iz Srbije mogli izgledati veliki" "Sramota me je da kažem, ali za male pare dobijali smo tada vrhunske umetnike." Vidosava Grandić ne poriče da ima i "tezgi", ali one idu drugim kanalima, uglavnom posredovanjem novokomponovanih bogataša koji žele da promovišu sebe preko popularnih ličnosti.
       Kakva je saradnja sa kulturnim ustanovama u Federaciji BiH? Za sada sasvim sporadična, uglavnom još u naznakama. "Sve zavisi od pojedinaca, od upornosti na obema stranama, da bismo počeli jedni drugima ponovo da dolazimo", kaže gospođa Grandić. Gostovao je Kamerni orkestar sarajevske Muzičke akademije, dogovoreno je gostovanje sarajevskog Kamernog teatra, gradonačelnik Sarajeva, prilikom nedavne posete Banjaluci, ponudio je kulturnu saradnju. "Ne možemo se zatvarati u svoj tor", veli Stjepanović. "Saradnje će biti, samo treba da krene." Za to, očigledno, treba još vremena.
      
       FELIKS PAŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu