Kako današnja Montenegro-lingvistika ispravlja "pogrešne pretpostavke" izvesnog Vuka Stefanovića i kasnijih srpskih jezikoslovaca

      U ovoj rubrici svojevremeno sam već pisao o "hrvatskom jeziku", ponešto i o "bosanskom jeziku". Verujem da je svakom čitaocu milo kad otkrije da, bez i najmanjeg truda i učenja, savršeno razume i govori dva strana jezika. Evo sada i trećeg, "crnogorskog jezika". O njemu mi čitalac Ratko Stanić šalje nekoliko stranica skinutih sa Interneta.
       Uvodni tekst je, nažalost, na engleskom, pa nismo u mogućnosti da odmah proverimo svoje znanje. U zaglavlju je dat faksimil naslovne strane knjige "Crnogorski jezik" od dr Vojislava Nikčevića, glavnog zagovornika Montenegro-lingvistike. Prevešću nekoliko najvažnijih pouka iz uvodnog teksta:
       "Crnogorci govore i pišu crnogorski. To je u sociolingvističkom, kulturnom i etničkom pogledu poseban jezik. Primera radi, crnogorski jezik ima 33 slova, dok srpski i hrvatski imaju po 30... Pošto su ovaj jezik stvorili Crnogorci, jedini mogući naziv za njega je crnogorski, kao što su i drugi slovenski jezici nazvani po narodima koji ih govore... I u Crnoj Gori i van nje, termin crnogorski se svakodnevno upotrebljava."
       Pominje se NJegoš, a zatim se kritikuje "pogrešna pretpostavka Vuka Stefanovića Karadžića da jezik svih južnih Slovena... pripada istoj jezičkoj grupi - štokavskom. Ta pretpostavka je bila zasnovana na činjenici da oni mogu u većoj ili manjoj meri da se sporazumevaju među sobom." Vuku se oštro zamera što je iz svog jezičkog standarda izostavio "tri glasa koja postoje samo u crnogorskom jeziku (i koja se i danas koriste u govoru)".
       Na jednoj od sledećih strana dat je iscrpan izveštaj o međunarodnom naučnom skupu "Štokavski književni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika", održanom u Podgorici, u organizaciji Crnogorskog PEN centra i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, 24. i 25. novembra - nažalost ne piše koje godine. Među učesnicima, pored Vojislava Nikčevića, navedeno je i nekoliko poznatih lingvista: Dalibor Brozović, Ivo Pranjković, Josip Silić... Začudo, svi su iz Zagreba. Ima tu, doduše, i dosta drugih imena, ali za njih nikada nisam čuo, osim jedne novosadske lingvistkinje za koju nije sasvim jasno kako se tu našla.
       Najzanimljivija i najpoučnija ipak je tabela pod naslovom "ABECEDA" - samo na latinici. Ostaje nejasno da li u "crnogorskom jeziku" uopšte nema ćirilice, ili mi možda čitalac nije sve poslao. U tabeli su, naravno, navedena i tri slova odnosno glasa kojima se doktor Nikčević toliko ponosi. To su meko (palatalno) Š, kao u dijalektalnom "š(j)ekira" (sekira), isto takvo Ž, kao u "iž(j)elica" (izelica), i sliveno DZ, kao u italijanizmu "brondzin" (vrsta lonca ili bakrača).
       Za ove glasove znam iz dijalektoloških studija, ali nikada nisam čuo nijednog živog Crnogorca da ih izgovara. To je moja krivica, jer se nikada nisam penjao u planinska sela. Slušao sam dnevnik crnogorske televizije, ali ni tamo nijednom nisu pomenuli "šjekiru", "ižjelicu" niti "brondzin". A sem te tri reči jedva da bi se našla još koja s pomenutim suglasnicima.
       Mislim da nema razloga da se ne ugledamo na doktora Nikčevića i ne otkrijemo još dosta novih, dosad nepriznatih jezika. Piroćanski jezik, recimo. U njemu se na sasvim drukčiji način nego u srpskom izgovaraju glasovi Ć i Đ, padeža umesto sedam ima samo dva, postoje specifični zamenički oblici kao u "teb' te nisam zvao" ili "daj da gi vidim", što sve nedvosmisleno potvrđuje da je piroćanski poseban jezik.
       Lalinski, pardon, vojvođanski jezik ima otegnute vokale E i O (kao u "niemoj, Suoso, muolim te"), posebne nastavke za treće lice množine glagola ("kažedu", "idedu"), posebnu promenu zamenica ("u tem Somboru") i tako dalje. Ako samouki Vuk, neuki Đura Daničić, Aleksandar Belić i ostali amateri nisu shvatili da je to poseban jezik, sada je krajnje vreme da ispravimo njihovu grešku.
       Kao rođeni Dorćolac, ja sam utvrdio da u dorćolskom govoru postoje dve nenaglašene dužine i jedna suglasnička grupa koje se izgovaraju nešto drukčije nego u ostalim krajevima Beograda. Spremam se da napišem knjigu "Dorćolski jezik". Voleo bih da vidim ko će smeti nešto da kaže protiv tog termina. Kao i drugi slovenski narodi, Dorćolci imaju pravo da svoj jezik nazovu svojim imenom.