Zavera u Slavonskom Brodu

      O prekrajanju Republike Srpske sada, bez Srba, pregovaraju političari koji su, navodno, raskrstili sa Tuđmanom i Izetbegovićem
       Proteklog vikenda, u restoranu pored Slavonskog Broda, u strogoj tajnosti je održan sastanak posvećen kantonizaciji BiH, inicijativi koju je, u ime vladajuće koalicije u Hrvatskoj, početkom mjeseca lansirao Dražen Budiša, a odnosi se na susjednu državu. Domaćini su bili premijer Ivica Račan i ministar vanjskih poslova Tonino Picula, a gosti novi predsjednik ministarskog savjeta BiH (Hrvat) Božidar Matić i ministar vanjskih poslova (Bošnjak) Zlatko Lagumdžija koji mu je istovremeno partijski šef.
       Vijest nameće nekoliko političkih nedoumica. Od toga - zašto je sastanak bio tajan, preko toga - zašto je razgovor o preuređenju jedne države vođen u drugoj, do toga - zašto na sastanak na kome je bila riječ o BiH nisu pozvani i srpski predstavnici u zajedničkim organima u Sarajevu. Za razliku od Republike Srpske, Bošnjačko-hrvatska Federacija već i do sada bila kantonizirana, pa ispada, da su o preuređenju polovine države u kojoj pretežno žive Srbi, sa zvaničnicima iz Hrvatske pregovarali isključivo bošnjački i hrvatski političari iz BiH.
       Što je najgore, pregovore o prekrajanju Republike Srpske, a bez srpskih predstavnika i to po već dobro poznatoj tradiciji "vezanih barjaka šahovnice i polumjeseca", nisu kao uoči rata 90-ih vodili predstavnici HDZ i SDA. Sada su to, evo, neki novi političari iz novih partija, koji su, bar deklarativno raskrstili sa Tuđmanovim i Izetbegovićevim negativnim političkim nasljeđem. Isti oni koji su jedva dočekali demokratske promjene u Srbiji i Jugoslaviji, našli zajednički politički jezik sa Vladom RS Mladena Ivanića i ušli u koalicione aranžmane sa njegovom strankom, te bili svesrdno podržani od međunarodne zajednice.
       Donedavno je izgledalo da je smjena hrvatskog predstavnika u klektivnom šefu države BiH Ante Jelavića potpuno očekivano finale neravnomjernog sukoba lokalnog HDZ-a sa komšijama i međunarodnom zajednicom. Najprije je izaslanik centrale ove stranke Ivić Pašalić naišao na rezervisan prijem kod vrhobosanskog nadbiskupa Vinka Puljića. Zatim su se predsjednik Stipe Mesić, pa i premijer Ivica Račan, u ime Hrvatske, još eksplicitnije distancirali od svojih radikalnih sunarodnika u susjednoj državi. Najveći dojam je ostavila neuobičajeno oštra polarizacija među hrvatskim političarima i javnim radnicima u samoj BiH. Izolovani od Katoličke crkve, od matice Hrvatske i od lokalne nacionalne oporbe koja se uključila u Alijansu za promijene, Jelavić i njegova klapa su zbog svoga agresivnog, isključivog i ultimativnog ponašanja izgubili simpatije i onih koji su imali razumijevanja za inicijalne razloge njihovog nezadovoljstva.
       Poslije toga je, međutim, iznenadno došlo do značajnog preokreta. U rad protestnog zasijedanja Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru uključuju se predstavnici i Katoličke crkve i vlasti i opozicije iz Hrvatske, a istupe Zdravka Tomca i biskupa Perića delegati lokalnih Hrvata s razlogom su doživjeli kao nedvosmislenu podršku svojim zahtjevima da dobiju treći entitet. Da se nešto iza brda valja, nagovijestila je već negativna reakcija Stipe Mesića na sporazum o specijalnim vezama između Republike Srpske i SRJ, s obzirom da je istovjetan sporazum i po istoj proceduri još prije dvije godine potpisala i Hrvatska sa drugim entitetom. No, objašnjenje je stiglo vrlo brzo iz Zagreba u vidu Budišinog projekta kantonizacije oko kojeg je preko noći, tobože naknadno a u stvari prethodno, uspostavljen svehrvatski konsenzus. Bosanski a posebno hercegovački Hrvati, u koordinaciji sa maticom, imali su očigledno od početka dvije nacionalne varijante prekrajanja BiH, pa pošto je ona prva, tvrda, o trećem entitetu izazvala planiranu gužvu, kao kompromis je izvučena ova druga, meka, o kantonizaciji.
       I premda je zagrebačko porijeklo mekše varijante trebalo da bude i diplomatska parada konstruktivnog angažovanja Hrvatske na smirivanju radikalnog raspoloženja sunarodnika u dijaspori, bila je to ipak taktička greška jer je projekat kantonizacije BiH formalno predložen iz druge države. Suštinska greška bila je u tome što i "kantonizacija" ne manje nego i "novi entitet" predstavljaju pokušaj revizije Dejtonskog sporazuma. Ima, naravno, i među bošnjačkim strankama i liderima ne malo onih koji su već svesrdno podržali kantonizaciju kao međufazu na putu ka unitarnoj BiH, kao što i u Republici Srpskoj ima mnogo onih koji ne bi imali ništa protiv uspostavljanja trećeg entiteta. Postoji široki repertoar ideja o preuređenju Bosne i Hercegovine u rasponu od unitarne države do unije država, ali ni o jednoj ne postoji neophodni tronacionalni konsenzus. Izuzev, naravno, o dejtonskom uređenju.
       Bosansko-hercegovački Hrvati su se još na referendumu prije rata opredijelili za BiH kao državu a tokom rata su se vašingtonskim sporazumom opredijelili i za federaciju sa Bošnjacima, da bi na kraju rata sve to i dodatno potvrdili u Dejtonu. Tako su, dakle, čak trostruko konzumirali pravo na nacionalno samoopredjeljenje. Naravno, to ni njima kao ni njihovim komšijama ne oduzima demokratsku mogućnost da sporazumno i dalje tragaju i za boljim rješenjima. Ali, ako predsjednici, premijer, ministri i ostali državni i partijski funkcioneri u BiH nastave da se neprestano i isključivo bave samo tim, zapravo polaznim pitanjem jedne novonastale države, onda ostaje nejasno ko bi trebalo da se bavi ekonomskim razvojem, standardom, zapošljavanjem i ostalim egzistencijalnim problemima građana. Ispada, dakle, da srećom ipak postoji i Dejtonski sporazum i Visoki predstavnik UN da ga autoritativno brani od samih njegovih potpisnika. Jer, potpisnici neodoljivo podsjećaju na ljude koji se od ujutro, kada stignu na posao, pa sve do kraja radnog vremena neprestano i isključivo premišljaju da li im odgovara baš ta i takva firma, veličina kancelarije u kojoj sjede, direktor koga su zatekli, umjesto da se late da nešto i urade.
       Da li visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Volfgang Petrič i američki ambasador u Sarajevu Tomas Miler još očekuju simetrične reakcije iz Banjaluke, odnosno iz Beograda, da bi presjekli dalje komplikovanje situacije u BiH i regionu, te sve direktne i indirektne aktere vratili na Dejtonski sporazum kao optimalno, makar i nesavršeno, rješenje?
       To je još uvijek neizvjesno, ali je sasvim sigurno da će tajna dvonacionalna misija Božidara Matića i Zlatka Lagumdžije u Slavonskom Brodu ozbiljno uzdrmati mukotrpno stvorenu multietničku Alijansu za demokratske promjene BiH.