Polovina domaćih osmoškolaca i srednjoškolaca misli da je pokojni Franjo Tuđman bio samo običan ražalovani partizanski general, ali ostali veruju da se radilo o beskompromisnom vođi nacije koji je Hrvate izbavio od "pasmine slavenoserbske"

      Dnevna politika u Hrvatskoj još jednom je pretekla udžbenike istorije. Kad su se domaći istoričari složili da je prerano da se ličnost pokojnog predsednika dr Franje Tuđmana uvrsti među nacionalne besmrtnike, osmoškolci u hrvatskim školama već su naučili da je to bio čovek koji je ostvario snove svih Hrvata. Kad su akademici stidljivo napomenuli da to baš i nije "znanstveni uvid u povijest", školarci su već deklamovali rečenice poput "svesrpska svijest i velikosrpska ekspanzionistička i agresivna politika nadahnjuju se srednjovjekovnim svetosavljem". U ovom slučaju radi se o udžbeniku istorije iz koga hrvatski maturanti uče kakav su život živeli u proteklih deset godina i ko je za to kriv. Kad je saborska zastupnica, sociolog dr Vesna Pusić u državnom parlamentu izjavila da je Hrvatska demokratska zajednica pokojnog Franje Tuđmana vodila agresorski rat u susednoj Bosni i Hercegovini, đaci su već naučili da to nije istina. Čak ni nedavni pokušaj lidera hercegovačkih Hrvata Ante Jelavića da obnovi nacionalnu paradržavu u BiH, nije ih pokolebao u naučenoj lekciji koja kaže da su zajednički neprijatelji Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini bili isključivo Srbi.
      
       Etnocentrizam i ksenofobija
       Tu je i već maksimalno zloupotrebljavani hrvatski pravaš Ante Starčević koji pominje "pasminu slavenoserbsku". Autori udžbenika za treći razred srednje škole ovde napominju da "pasmina" kod Starčevića nipošto nije isto što i nacija. Upravo suprotno. Reč je, uče đaci u Hrvatskoj, o ljudima "bez ikakvih ideala i bez kičme koji su spremni služiti svakome tko ih bolje plati". Mada se letimičan izbor citata iz domaćih srednjoškolskih udžbenika, kao i onih koji obrazuju đake završnih razreda osnovne škole, na prvi pogled čini gomilom komičnih besmislica, ne treba zaboraviti da su vaspitali već nekoliko generacija mladih građana Hrvatske. Kad se početkom prošle godine promenila vlast u zemlji domaća intelektualna elita s lakoćom je zaključila da su školske knjige u Hrvatskoj opterećene nacionalno-romantičarskim preterivanjem, etnocentrizmom i ksenofobijom. Uskoro se pokazalo da popravni ispit hrvatskog školstva neće biti nimalo jednostavan. Ne samo zato što je nekadašnja ministarka prosvete s ponosom izjavljivala da potiče iz kraja u kome žene obavezno ustaju kad muškarci ulaze u prostoriju, nego i zato što su sada demodirani "hadezeovi" političari samo ustupili mesto pripadnicima nove političke nomenklature. U đačke knjige već su uskočili i premijer Ivica Račan i predsednik Stjepan Mesić, a njihove slike veličinom su jednake slici pokojnog Tuđmana.
       To, nažalost, nije jedini izvor zbrke u glavama mladih Hrvata. Istoriju svoje zemlje oni uče iz nekoliko udžbenika čiji autori otvoreno zastupaju programe različitih političkih stranaka, a na profesorima je da se odluče kome će dati prednost. Pošto su na snazi dva oprečna udžbenika istorije moglo bi se reći da, od svih osmoškolaca u Hrvatskoj, polovina smatra da je prvi predsednik državno nezavisne Hrvatske bio samo ražalovani partizanski general, dok ostali veruju da se radi o "ocu domovine" i beskompromisnom vođi nacije. Što se Račana i Mesića tiče, za neke su oni demokratski izabrani prvi ljudi Hrvatske, a za druge samo političari koji su vešto iskoristili neke slabosti sada poražene Hrvatske demokratske zajednice pokojnog dr Franje Tuđmana.
       U udžbeniku istorije izdavačke kuće "Profil" može, recimo, da se pročita kako je Ivica Račan od 1989. godine bio na čelu hrvatskih komunista koji su, baš zbog njega, mirno predali vlast posle izbora 1990. godine, a svoju stranku su iz Saveza komunista Hrvatske preimenovali u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Na vlast su ponovo došli kada su "na izborima u siječnju 2000. godine u koaliciji sa Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom izvojevali pobjedu, a predsjednik SDP-a Ivica Račan postao je hrvatski premijer". Što se HDZ-a tiče, autori udžbenika tvrde da je sklonost pokojnog Franje Tuđmana autokratskom vladanju izazivala veliko nezadovoljstvo u narodu, pa je njegova stranka izgubila vlast.
      
       Pesnici i generali
       Od ostalih slabosti "hadezeovskog" režima pominju se "velika nezaposlenost, gospodarska kriza, nedostatak demokratije i nedovoljno poštovanje ljudskih prava koji su prouzročili nezadovoljstvo hrvatskih građana i udaljavali Hrvatsku od Europe".
       Poznati, a nekad i ugledni zagrebački izdavač "Školska knjiga", čiji je vlasnik sada jedan hercegovački "tajkun", nudi sasvim drugačije viđenje nedavne istorije nacije. Autori njihovog udžbenika ubeđeni su da je "HDZ pod vodstvom dr Franje Tuđmana imao najpotpuniji i za većinu Hrvata najprihvatljiviji program, zauzimao se za samostalnu državu, slobodno gospodarsko poduzetništvo, ravnopravno privatno, dioničko i državno vlasništvo, za višestranačku demokraciju, za izmirenje svih Hrvata, za vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava te za što čvršće i trajno uklapanje Hrvatske u zapadnoeuropski civilizacijski krug. To je bila sinteza hrvatske državotvorne misli te suvremenih potreba i želja hrvatskog naroda", misli autor knjige, dr Ivo Perić. NJegovo viđenje Hrvatske u Tuđmanovoj eri ne pominje ni ekonomsku krizu u zemlji, ni otvoreno kršenje ljudskih prava, a izostavljena je čak i notorna činjenica da se 2000. godine promenila politička i državna vlast u Hrvatskoj. Izbeglice i prognanici u ratu koji je pustošio Hrvatskom takođe su predmet politikantskih manipulacija. U udžbeniku izdavačke kuće "Profil" kaže se da se proces njihovog povratka odvija veoma sporo i mučno i da ga prate brojni problemi. Udžbenik "Školske knjige" kaže jedino da je država u doba vlasti Hrvatske demokratske zajednice i Franje Tuđmana iskreno želela da se svi ti ljudi vrate u svoj zavičaj...
       Čim je novi ministar prosvete Vladimir Strugar pokušao da dezideologizuje nastavu nacionalne istorije i književnosti, tvorci citiranih udžbenika počeli su da govore o novom "jugounitarizmu u Hrvatskoj", o nasilnoj detuđmanizaciji zemlje, o dekroatizaciji nacionalnog jezika i književnosti. Rezultat ovako ostrašćenih rasprava među domaćim profesorima i političarima sveo se zato na svega nekoliko zahvata nove vlasti u školsko gradivo u Hrvatskoj. Iz čitanki književnosti nestali su, recimo, miljenici bivše vlasti poput nekadašnjeg zamenika ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Pošto se radi o čoveku koji je istovremeno bio i književnik, Mile Budak je u vreme "hadezeove vlasti" postao obavezna školska lektira i deo repertoara Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a njegovim imenom nazvane su i mnoge ulice i trgovi u Hrvatskoj. Nekadašnji službenik političke uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Ivan Tolj koji je u slobodno vreme pisao ljubavnu i patriotsku poeziju, a uz pomoć niza potvrda postao i general Hrvatske vojske, u školskoj lektiri predstavljen je kao zaneseni rodoljub. Preciznije, bio je to "angažirani pjesnik i tumač života pojedinca, naroda i svijeta, zabrinut za vlastitu kob, kob hrvatskoga naroda i za kob cijeloga svijeta..."
      
       "Slađana" i "Lovorka"
       Otkako generala Tolja više nema u Ministarstvu odbrane, nestao je i iz čitanki književnosti, a poneki njegov stih može da se pročita još jedino u časopisu "Hrvatsko slovo" poznatom po otvorenom rasizmu i ksenofobiji.
       Povod za ozbiljno razmišljanje daju i neka poglavlja iz udžbenika istorije iz kojih mladi ljudi mogu da nauče mnogo o sopstvenoj naciji, ali veoma malo o ostatku sveta. Svetska istorija uglavnom je predstavljena samo onoliko koliko se uklapa u kontinuitet nacionalne istorije, pa se tako događa da je Drugom svetskom ratu u knjizi za drugi razred srednje škole posvećeno svega četiri strane. Nezavisna Država Hrvatska poglavnika Ante Pavelića predstavljena je na pet strana i to kao međunarodno priznata tvorevina za koju autor knjige, dr Ivan Vujičić, tvrdi da je bila veoma uspešna u kulturi, nauci i izdavačkoj delatnosti. Što se ustaških logora tiče, pominju se u jednoj jedinoj rečenici, a Srbi kao njihove najbrojnije žrtve stradali su "zbog osvete poradi ranije velikosrpske politike".
       Zanimljiva je i uobičajena ovdašnja praksa prevođenja poznatih imena svetske istorije i književnosti na hrvatski jezik. Retki gimnazijalci koji se odluče da pomno pročitaju opsežan srednjovekovni roman Španca Miguela Servantesa zaključuju da je slavni Don Kihot bio zaljubljen u sasvim prozaičnu devojku kakva može da se sretne uvek i svuda pošto joj je ime Slađana. Dulčineja nije jedina fatalna žena književnih klasika romantizma i renesanse koja je dobila hrvatsko ime. Dante Aligijeri, recimo, nije strasno voleo dobro poznatu Beatriče, nego "prekrasnu Blaženku", a Frančesko Petrarka svoju zbirku soneta "Kanconjer" nije posvetio lepoj Lauri, nego "samo jednoj ženi - Lovorki". Ako izvorna imena slavnih žena evropske ljubavne poezije mladim građanima Hrvatske deluju isuviše egzotično, budući maturanti svakako treba da zapamte, za izgovor prilično komplikovana, imena arapskih istoričara koji su prvi primetili postojanje Hrvata. Radi se o Ibn Kurdabhibihu, Ibn Rustihu i Muslim Al-Đarmiju, koji su Hrvate otkrili početkom osmog veka nove ere....
       Đaci kojima se fond znanja iz domaće književnosti, a naročito iz nacionalne istorije ipak učini premalen, očito spadaju u "one koji žele znati više". A takvima se i dalje preporučuje dodatna literatura; knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti" ili "Povijesna sudba naroda", dr Franje Tuđmana.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ