Stanko Cerović: U kandžama humanista (4)

      Hoćemo li ispiti čašu žuči do kraja? Odlagao sam ovu temu koliko je bilo moguće. Imamo li hrabrosti da govorimo o optužbi za ratne zločine protiv Slobodana Miloševića? Na kraju krajeva, on je dželat moga svijeta, ne vjerujem da je uništio drugima više nego nekolicini Jugoslovena, naročito onima koji su mu se odupirali, koji su se borili protiv njega, toliko dugo i uzaludno ga mrzjeli da im je bez ostatka zagorčao bar jednu deceniju života.
       Ja sam radio za TPI kao izvještač dva mjeseca kad su počela suđenja prvim Srbima. To je jedinstveno iskustvo, jedno od najpotresnijih u ratu. Sud koji bi se nekako izdigao iznad država, pred kojim bi odgovarale i vlade država, stari je san mnogih, ali za opozicionare iz komunizma on je nekako predstavljao kulminaciju onoga što su nekad zvali "borba za ljudska prava" (tu sintagmu više ne upotrebljavamo bez stida) i što je davalo smisao ideološkoj borbi protiv komunizma.
       U jugoslovenskim ratovima, ta ideja je meni i mojim prijateljima izgledala kao spasonosni izlaz iz kruga nasilja. Na suđenjima kojima sam prisustvovao vidio sam kako zaista dobro vođen proces može da smiri život, vrati ga u prirodne tokove. Sjećam se da mi se tada učinilo da nijedan izum civilizacije nije tako veliki kao izum i uređenje sudnice: svetilište gdje prestaje sva buka života, gdje se sve zaustavlja, gdje se vraćamo na zločine i greške, gdje vrijeme nikoga ne pritiskuje, gdje čekamo pojavu istine i morala. Kroz sudnicu oni pristaju ponovo da uđu u svijet. I možete osjetiti dok se odvijaju politički procesi kako otpadaju laži i lažni zanosi, kako se tiho, u dostojanstvenim gestovima, pojavljuje veličanstvo poniženih i odbačenih anđela, kako se zločinac suočava sam sa sobom, kako se žrtva vraća samoj sebi, kako se oboje preobražavaju. Ja nijesam vjernik, pa poređenje ne vrijedi, ali nikad ni u jednoj crkvi nijesam ni naslutio duhovnost koja vlada u sudnici gdje se ispituju veliki zločini, upravo oni koji su više nego individualni.
       Čini mi se, sasvim bez obzira na pojedine konflikte i zločince, da u ideji Suda za ratne zločine ima nešto veliko, jedna mogućnost primicanja istini mnogo važnija od samog suđenja pojedincima. Zbog prirode ratnog zločina, koji je uvijek više kolektivan nego individualan, iako mu ne može kao takvom biti suđeno, depersonalizovana, vanistorijska atmosfera sudnice posjeduje nešto što sa njim može da izađe na kraj. Istina je u tom sudu važnija od pravde.
       Na proljeće 1988. godine, u Rimu je održano zasijedanje u prisustvu delegacija svih zemalja svijeta, na kome je trebalo da se donese odluka o osnivanju Stalnog suda za ratne zločine. NJegovo osnivanje blokirale su Sjedinjene Države. Amerikanci su pristali da se Sud osnuje, ali pod uslovom da ne važi za američke građane. Pošto je u pitanju najveća demokratija svijeta, opet je izvršena medijska varka: objavljeno je da je Sud osnovan (to se i sada tvrdi), a američka delegacija je u Vašingtonu saopštila da taj sud ne postoji, jer ga Amerika ne priznaje.
       Sud za ratne zločine bio bi velika institucija kad bismo mi bili drukčiji nego što smo. Valjda zato što se desila dok Amerika konsoliduje svoju vlast u Evropi, i zato što je bila glupa greška koja je sve dovela u pitanje, intervencija NATO-a u Jugoslaviji uništila je sve čega se dotakla: i zapadni prestiž, i institucije, i medije, ako se ne varam i ostatke velike demokratije.
       Poslije te intervencije, ako nema dogovora da se lažemo, mora se reći da nema nijedne nezavisne međunarodne institucije u svijetu: sve su u funkciji američkih interesa. Pravo, običaji, moral prestaju na granicama Amerike, Amerika je van zakona. Američki zakoni važe u Americi, ali ne važe za ona djela koja Amerikanci počine van Amerike, kao što se vidjelo sa suđenjem pilotu koji je iz zabave napravio krvoproliće u Italiji. Zločin van Amerike za Amerikance je neka vrsta greške u lovu u divljini, ne treba to raditi, ali ako se desi, bože moj. Takođe i međunarodne institucije: mogu da rade po zakonu sve dok nijesu američki interesi u pitanju, ali ako su ti interesi u pitanju, onda prestaje da važi zakon i sve ulazi u funkciju višeg interesa.
       Vrhunac ovog procesa koji je za Ameriku još tragičniji nego za svijet bila je zloupotreba Haškog tribunala u toku rata NATO-a u Jugoslaviji.
       Taj tribunal je napravljen za zločine počinjene na teritoriji Jugoslavije. Pošto niko nije mislio da će NATO tamo ratovati, naročito ne ovako, niko se nije sjetio da kaže, prilikom osnivanja Suda, da je Sud samo za zločine koje su počinili Jugosloveni. Nego - na teritoriji Jugoslavije. Htjeli ne htjeli, to se odnosi i na zapadne armije.
       Sud je oformljen pred kraj bosanskog rata da bi se odgovorilo na pritisak javnog mnjenja koje je tražilo da se zaustave zločini u Bosni. Pošto to velikim silama tada nije odgovaralo, napravljen je sud, kao obećanje da se neće tek tako preći preko ratnih zločina, garancija da se zločin ne isplati.
       Inspiratori i organizatori rata, najodgovorniji za cio rat i za zločine u njemu, ljudi na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, nijesu optuživani.
       Često je postavljano pitanje zašto Slobodan Milošević nije optužen. U Sudu su se žalili da države koje posjeduju materijal koji može poslužiti za optužbu protiv Miloševića odbijaju da sarađuju. Ovo se odnosilo u prvom redu na Sjedinjene Države, zatim na Francusku i Englesku. Nezvanično se političari nijesu libili da daju objašnjenje: Milošević je neophodan za stabilnost Balkana, naročito otkada je potpisao Dejtonski sporazum. Nije se ni pokušalo sa hvatanjem Karadžića i Mladića koji su bili najodgovorniji za zločine u samoj Bosni i mogli su da svjedoče protiv Miloševića. Sudu je ostalo da spasava moral na malim operativcima. Nijesu podignute ni optužbe protiv notornih zločinaca koji su dolazili iz Srbije i koji su najodgovorniji za početak rata u Bosni, kad je ratnu mašinu trebalo staviti u pokret. Ovdje je u prvom redu riječ o Arkanu, visokom službeniku srpske policije, koji je takođe mogao da svjedoči o naredbodavcima. Holbruk je primijetio da Milošević nije reagovao tako kruto i oprezno ni na jednu drugu sugestiju kao na onu o eventualnoj optužbi protiv Arkana. Izgleda da je dio pogodbe u Dejtonu bio da se ne diraju u Srbiji ljudi koji bi režim doveli u nezgodnu poziciju. U Sudu, koliko sam ja mogao saznati, vrlo malo se radilo na Arkanovom dosijeu. Tvrdilo se takođe da protiv njega nema dokaza.
       Konačno, ovo oklijevanje pravde i morala trijumfalno je prestalo 26. maja 1999. godine.
       Tog istorijskog dana, kako je rečeno i zapisano bezbroj puta od tada u zapadnim medijima, "prava čovjeka su trijumfovala nad pravom država". Bilo je u istoriji previše zla i nepravde, naročito u dvadesetom vijeku, treći milenijum će biti milenijum morala i pravde. Savjest demokratskih naroda se probudila, pod vođstvom Klintona, Blera, Šredera i Širaka svijet je izvršio najveću revoluciju u istoriji: politika je ustupila mjesto moralu. Bezbrojni intelektualci, vraćajući se u analizama na istoriju i velike argumente filozofije, uz mnogo stručnih termina stavili su ovaj događaj na jedinstveno mjesto u istoriji. Izmučena savjest modernog čovjeka dočekala je ovaj preokret kao melem na strašne rane, nikad toliko velikih naroda, u svim slojevima stanovništva, nije bilo ujedinjeno u srećnom osjećanju da je konačno učinjen odlučujući korak, da su oni sami nosioci neuporedive hrabrosti, akteri moralnog preporoda čovječanstva.
       Kako je tek trebalo da trijumfujemo mi Jugosloveni koji smo se godinama borili protiv jednog zločinačkog režima! Kojima je Milošević dolazio u snove da im zagorča najdublje uglove duše!
       Konačno su se otvorila vrata pravdi, mogao se predvidjeti put obnove, i ljudi i društva i kulture i države, svega onoga nemjerljivog, vidljivog i nevidljivog, što sa sobom odnese javni život kad se pretvori u kolektivni zločin. Gledano iz ličnog ugla, bila je to vijest koju sam čekao deset godina, prva dobra vijest u poslednjih deset godina.
       Podignuta je optužnica protiv Slobodana Miloševića za ratne zločine počinjene na Kosovu. Prvi put u istoriji podignuta je optužnica protiv jednog predsjednika na dužnosti. Gotovo je sa bezbjednim terorom tirana. Od sada ih čeka optužba iza koje stoje najmoćnije demokratije svijeta, čvrsto odlučne da stave u službu pravde i morala svoju politiku i svoje oružane snage.
       Govorio sam o onoj tački na koju se skuplja istina u velikom nasilju i u poplavi laži, u kojoj se tako teško bilo održati još u Beogradu, jer treba postati vrlo mali i tanak da bi se u njoj održali, vjeran nečemu što možda više ne postoji, što možda nikad nije postojalo, i vrlo sujevjeran, jer je taj mali trag bića koji vam je preostao već van svijeta.
       Kad je podignuta optužba protiv Miloševića bio sam u Parizu. Ima uvijek gore od najgoreg. Ništa nije bila ona klopka u Jugoslaviji, između Miloševića i NATO-a, između smrti i neživota, prema osjećanju totalnog poraza i nemoći koje je za sobom ostavljala Luiz Arbur uključujući se u konkurs laži na način da odmah izbije na prvo i najvažnije mjesto.
       Kako ti to izgleda? Čekaš godinama optužbu protiv jednog ozloglašenog zločinca, koji je uz to počinio zločine nad tvojim svijetom, nad svim što si znao i volio, i kad dođe ta optužba osjećaš se gore nego ikad, kao da je zločinac trijumfovao nad ostacima nevinosti koje silom nije mogao doseći. Osjećaš kako se pod tobom smanjuje ona tačka istine na kojoj si stajao: ili ćeš zaplivati u laži, ili ćeš braniti zločinca. Kako su se to, na samom dnu, razveli moral i istina? Kako to, ni na samom dnu, vođama velikog demokratskog svijeta nije pošlo za rukom da poštede bar snove o mogućoj pravdi? Jesu li i snovi smetali "stabilnosti i efikasnosti"?
      
       U času kad se topio u trijumfu morala, demokratski svijet je dosegao dno nihilizma. Kad se gleda ova realnost, ipak se vidi da se moral i istina i nijesu razveli. Dno nihilizma i mora da ima tu najgoru od svih slika: čistotu morala, inače laž ne bi bila potpuna. A istina u takvom času mora zahtijevati najveći od svih napora: protiv ovakvog društva i ovakvih ljudi - ako hoćete da budete vjerni ne principima, jer ih nema, ni moralu, jer ga nema, nego nejasnom sjećanju na tragove duhovnog života - treba stajati usred besmisla i treba moći zaštititi zločinca. Gdje je istina, tu je i moral. Ako ih nema, onda su skupa nestali.
       Najgoreg zločinca? Najgoreg. Vašeg ličnog neprijatelja? Najgoreg. Zašto? Zato što nije riječ o njemu, niti je riječ o društvu i demokratiji, ni o velikim i malim državama, ni o civilizaciji i varvarstvu, nijedna od tih riječi odavno nema smisla, nego je riječ o pokušaju da se kaže istina, u bilo kakvim uslovima da se kaže istina, i ako ona mora proći kroz zločine i osloniti se na zločince, onda ćemo proći kroz zločine i osloniti se na zločince.
       Haški tribunal je zloupotrijebljen već na početku rata. Tada sam bio u Beogradu i osjetili smo šok, ali mali, nešto kao još jednu neukusnu šalu u grotesknoj parodiji morala. U prvoj sedmici, dok su se još očajnički tražila opravdanja za intervenciju, jer egzodus Albanaca nije bio dovoljno masovan, podignuta je optužnica protiv Arkana. Pojavila se Luiz Arbur na ekranima, da se strogim jezikom tužioca i ozbiljnim licem časnog sudije uključi u moralni preporod čovječanstva. Objasnila je da postoji odavno optužnica protiv Arkana, ali je Sud sad odlučio da je obznani.
       Što baš sad, mnogopoštovani čuvaru Pravde?
       Zar nije moglo prije ovoga rata, ili posije ovoga rata?
       Zašto baš kad je NATO započeo svoj rat i kad na sve strane traži naknadna opravdanja za taj rat?
       Arkan je notorni zločinac. NJegovo ime je poznato širom svijeta, sinonim je zločina u Jugoslaviji. Odmah poslije početka rata NATO je lansirao glasine da je Arkan u Prištini i da sije strah i trepet. Za to nije bilo nijednog dokaza. Nema ih ni sad, i po mom mišljenju on nije ni bio u Prištini, u svakom slučaju iz svjedočenja Albanaca se ne zna ništa o njegovom teroru tamo. Kanadski novinar koji je bio u Prištini u toku cijelog rata nije ga vidio, a Arkana je teško ne vidjeti.
       Priča je bila suviše klimava da bi Sud mogao već tada optužiti Arkana za ratne zločine na Kosovu, mada bi to bilo zgodno za izazivanje užasa u javnom mnjenju, propraćeno raznim detaljima iz Arkanove biografije. Tema bi mogla da hrani medije danima. Hranila ih je i ovako. Iako se moralo reći da se optužnica odnosi na zločine u Bosni, to je prošlo kao sitna vijest, glavno je da se Arkanovo ime nađe u prvom planu, njegova monstruoznost kao dokazi protiv srpskog režima i zločinačke prirode srpskog naroda.
       Ali, opet, zašto bi Sud obznanio tu optužnicu baš sada? Da pomogne intervenciju NATO-a? Je li Haški tribunal dio NATO-a? Ili ogranak Stejt departmenta? Ili CIA-e? NJega su osnovale Ujedinjene nacije, ali je nezavisan i u odnosu na njih.
       Pa zašto se uključio u rat NATO-a?
       Da spriječi zločine koji su se očigledno dešavali na Kosovu? Ali niko nije znao šta se dešava na Kosovu, najmanje od svih je mogao Sud da prihvata glasine kao dokaze, Sud sve provjerava mnogo detaljnije nego obični ljudi.
       Pitanja su bila neprijatna, Arbur je nastupala kao agitator za NATO, ali je na kraju krajeva debakl demokratskih vlada i medija bio spektakularniji. Optužba protiv Arkana bila je detalj. Neprijatan ukus laži iz institucije za koju bismo voljeli da bude zaštićena od laži. Ali Arkan je zločinac, politika je umjetnost mogućeg, vlade djeluju kad to odgovara njihovim interesima, pa tako i sada: Vašington je malo gurnuo Tribunal da doda svoju priču o monstruoznoj prirodi srpskog naroda, i ovaj je to uradio kad je to Vašingtonu odgovaralo. Nije nepravda ako je optužnica postojala, mada se o pravdi i moralu, ako se ne varam, ne može govoriti. Uzmite ovakav primjer: znate za nekog čovjeka da je počinio zločin, ali nećete da ga optužite jer vam je potreban za uspješno obavljanje nekog posla. Prolaze godine, vaš posao propada, nalazite se u krizi, optužuju vas sa raznih strana za sitne pronevjere. Onda se vi sjetite onoga zločinca i izručite ga pravdi, da biste pokazali da je poštujete. Hoće li ljudi hvaliti vaše moralno osjećanje? Ja mislim da će biti zadovoljni što su se dokopali zločinca, ali ne vjerujem da će neko imati visoko mišljenje o vašem moralu. Još se malo pogoršava stvar ako se pokaže da je i Sud znao sve vrijeme za te zločine, ali je u dogovoru sa vama čekao da podigne tužbu kad vam odgovara.
       Luiz Arbur je i poslije bila vrlo aktivna u osuđivanju Srba zbog kršenja ljudskih prava na Kosovu. Držala je konferencije za štampu, sastajala se, po sopstvenom priznanju, sa svim šefovima vlada zapadnih zemalja koje su učestvovale u ratu.
       Na početku rata se pominjala mogućnost podizanja optužnice protiv Miloševića, ali je Vašington od toga odustao. Razlog je bio što se stalno računalo na pregovore sa njim, svakodnevno su mu upućivani pozivi, "samo da okrene telefon", samo da prihvati uslove NATO-a, samo da napravi jedan gest.
       I tako, konačno, na Si-En-Enu je "procurila" vijest 25. maja da će optužnica biti podignuta. Arbur se pojavila na konferenciji za štampu sljedećeg dana da obznani optužnicu, čvrstim glasom nepokolebivog tužioca koji radi svoj posao uprkos bezbrojnim preprekama.
       Zašto baš sad? Nezavisni sud, objasnila je Arbur, ne vodi računa o okolnostima, pravda slijedi svoj put i njeno računanje vremena ne zavisi ni od čijih političkih interesa. Nekome je uvijek prerano, nekome prekasno, rekla je uzdižući Pravdu do neslućene čistote, ali sud računa vrijeme na svoj način, kad je zločin tu, kad je zločinac otkriven. Sud ide naprijed, niko i ništa ga ne može zaustaviti.
       U istoriji zloupotrebe prava za očuvanje interesa pojedinaca, vlada ili slojeva ovaj primjer zauzima jedinstveno mjesto. U njemu ima nešto što prevazilazi montirane procese u Sovjetskom Savezu tridesetih godina. Na isti način na koji intervencija NATO-a otkriva neke mane zapadnih demokratija koje su opasnije od onih u starim totalitarnim sistemima. Mislim na oduševljenje i odobravanje ogromne većine ljudi koji prate manipulacije cijelim narodima. U starim totalitarizmima, kako je rekao Haksli, bilo je nužno uotrijebiti nasilje. O, šta bi ljudi govorili u komunizmu o lažima i podvalama vlasti da nije bila glava u pitanju! Na Zapadu nije bilo ništa u pitanju, sloboda je bila potpuna. U potpunoj slobodi, zato što "svi misle isto u isto vrijeme" jer žive u demokratiji koja prelazi u Novi vrli svijet, većina je oduševljeno pozdravljala očigledne podvale. U potpunoj slobodi je nedostajala samo jedna mala sloboda koja kvari sreću u najboljem od mogućih svjetova: sloboda misli.
       U komunizmu su uloženi veliki napori uz neuporedivo nasilje da se ljudi natjeraju da vide crno kao bijelo a bijelo kao crno kad se o tome donese odluka na vrhu. U zapadnim demokratijama je to postignuto uslovljavanjem generacija preko medija i šou-biznisa. I preko sugestije da oportunizam garantuje efikasnost društva. Ovdje su elita i masa naroda reagovali kao kad bi u Rusiji tridesetih godina, ali u potpunoj slobodi, svi ljudi zaključili da su montirani procesi ne samo pravedni, jer su zločini dokazani kad tako Visinski kaže, nego su ti procesi novi dokazi o nezavisnosti sudstva, jer se na njima sudi ljudima koji su bili na vlasti, koji su bili moćni! Sudu dakle ne mogu izmaći ni najmoćniji, ni predsjednici na dužnosti! Doduše, tačno je da su sad ti ljudi protivnici onih koji odlučuju, kao što je Milošević sad protivnik zapadnih vlada, ali to je detalj koji ne smije da pokvari opštu sliku o trijumfu otvorenog društva.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Hakslijev "Vrli novi svet" (inače, upravo ponovo štampan kod nas) valjalo bi preporučiti kao priručnik pred put u "svetlu budućnost", a možda i besplatno deliti svakom pismenom građaninu. Dotad, naša javnost bi mogla pokazati više interesovanja za knjige poput ove Stanka Cerovića "U kandžama humanista" (Samizdat Free B-92, Beograd, 2000). Ta svojevrsna anatomija civilizacijske destruktivnosti obrađuje tužni slučaj bombardovanja Jugoslavije od pre dve godine.        Knjiga se krajem januara pojavila u Francuskoj. Naslov bukvalno preveden: "Dans les griffes des humanistes", izdavač "Climats". Knjiga ima više uspeha nego u Beogradu.        Pred čitaocima NIN-a je deo ove uzbudljive ispovesti. Možda onaj najdramatičniji. Feljton je priredio Slobodan Reljić.