NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Umorni ratnici, beskućnici

Više od 13 000 oficira bivše JNA, posle raspada SFRJ i prohujalih ratova, našlo se u SR Jugoslaviji, a većina još čeka na obećane stanove

      Na dnu Deligradske ulice, šćućurene između zgrada Kliničkog centra Srbije, nalaze se jedna neugledna zgrada i jedna baraka. Ispred barake suše se brižljivo oprane najlon kese ispod kojih čuče dva prijateljski raspoložena psa lutalačke provenijencije.
       U dugačkom slabo osvetljenom hodniku istaknuta je tabla na kojoj se nalazi obaveštenje za stanare o pravilima ponašanja. S leve strane table nalazi se zajedničko kupatilo a s desne zajednički klozet. Dva čučavca namenjena su ženama, jedan muškarcima. Duž hodnika nanizani su vojnički ormari iz kojih vire zimnica i raznorazne kućne potrepštine. Reč je o vojnom objektu u kojem je "privremeno" smešteno oko 50 porodica. Osim aktivnih vojnih lica i vojnih penzionera, tu stanuju i civilna lica na službi u Vojsci Jugoslavije. Najviše je onih koji su u Srbiju došli iz otcepljenih republika bivše Jugoslavije.
       Porodica Šapić iz Biograda na moru ovde je došla 1. septembra 1993. godine. Tada još baraka nije imala ni struju, ni stakla na prozorima. Gospodin Šapić je zastavnik u penziji. Penzionisan je nedavno, posle 46 godina rada (staža) u vojsci. Ni slutio nije da će ovde provesti osam godina očekujući da mu vojska reši stambeno pitanje. Šapići su po dolasku bili peti na rang-listi a onda je ona počela dramatično da se menja - padali su sve niže, na 105. pa na 300. i neko mesto. Ova godina uliva nadu. Nalaze se na 20. mestu.
      
       NJC šolja
       "Da bismo se okupali, na red ponekad čekamo i tri sata. Moja deca od jedanaeste godine ne znaju šta je NJC šolja", ogorčena je zastavnikova supruga pedesettrogodišnja Mira Šapić. Ona je 22 godine u Biogradu radila kao pravnica, ali još nije uspela da sredi papire za penziju. "Ovde sam čistila javne vecee, prodavala na buvljacima, radila sam sve i svašta samo da mi djeca ne budu gladna", priča sitna, mršava, ispijena žena. NJen mlađi dvadesetdvogodišnji sin nalazi se na odsluženju vojnog roka a godinu dana stariji radi u iznajmljenoj trafici. Mira konačno može da odahne i posveti se domaćim poslovima.
       Sve što su Šapići stekli ostalo je u Biogradu. U sobici od 24 kvadrata, gde smo ugošćeni, samo neophodne stvari. Sto, rasparene stolice, izvezen stolnjak. Iznad kreveta uramljena je reprodukcija Renoarove "Kupačice". Tu je poster kalendar Koka kole i kalendar na kojem je naslikan manastir Gračanica. Između je veliki Iskrin sat plave boje, odavno stao na 15.30 sati. Mira je očajna: "Raspodjela stanova nije pravedna. Ni vojska ni država prema nama beskućnicima ne pokazuju solidarnost. Na početku, ponudili su nam ono što su imali i to je u redu. Ali, što je bilo stanova sve je 'ošlo ispod ruke. Rijetko koji beskućnik je riješio stan. Nas je oko 13 000 beskućnika a oni dijele stanove onima koji su juče došli u vojsku a da ni udovice još nisu zbrinute." Gospođa Šapić najviše je ljuta na generala Momčila Perišića. On je, kako kaže, još 1994. godine obećao da će rešiti problem beskućnika. Međutim, "kad se uselio u vilu, više nas nije gledao".
       Mnogi su zbog života u sličnim uslovima izgubili strpljenje. Godinama su se obraćali nadležnima u VJ ali bez uspeha. Smatrali su da nije dobro da obaveste javnost o svom bednom položaju, da to neće biti dobro za VJ. Sada su se, od straha da neće ni doživeti da dobiju stanove, odlučili i na taj korak.
      
       Nebriga
       Posle 1991. godine u našu zemlju je došlo oko 13 000 pripadnika JNA iz otcepljenih republika sa oko 50 000 članova porodica koji za razliku od drugih, nemaju status izbeglih lica. Vojska Jugoslavije je delimično zbrinula oko 3 000 oficira i podoficira (sa oko 10 000 članova porodica) smeštajući ih u kasarne, prostorije kućnih saveta, vojne objekte, poslovne prostore, hotele... U "apelu očajnih i obespravljenih" penzionisanih vojnih lica (potpisnika je 31; među njima je široj javnosti poznat general u penziji Vlado Trifunović) ističe se podatak da je Vojska od 1991. godine poslala u penziju oko 2 000 starešina i civilnih lica "bez obezbeđenog nužnog smeštaja".
       Pukovnik Branimir Bajić (65) bio je pomoćnik komandanta Kninskog korpusa. Posle povlačenja JNA iz Hrvatske on je sa suprugom i dve ćerke, sa još stotinak sličnih porodica, smešten u hotel "Bristol" u Beogradu. U jednokrevetnoj sobi od 14,5 kvadrata živelo je njih četvoro. Tu se kuvalo, jelo i spavalo na podu. Posle dve godine nezamislivo stešnjenog života, pukovniku je dodeljena još jedna prostorija.
       Nepodeljeno je mišljenje da su stanari hotela "Bristol" još najbolje prošli. Mnogo je onih koje VJ nikako nije uspela da zbrine, koji žive kao podstanari. U "Bristolu" hotelska soba sa kupatilom za dvoje košta 2 010 dinara, a kad je u toj istoj sobi i dvoje dece cena je
       3 015 dinara. Savezno ministarstvo odbrane tužilo je sudu oko 400 ljudi zato što nisu mogli da plate ovako skupu stanarinu.
       Pukovnik Bajić kaže da je uglavnom reč o ljudima između 55 i 70 godina, pretežno poreklom iz Srbije i Crne Gore koji su dugo službovali u drugim republikama, najčešće u nacionalno mešovitim brakovima. NJihove porodice naišle su na velike teškoće prilikom zapošljavanja ili nastavka školovanja. "Naše porodice su u suštini izbegličke, ali nemaju takav status pa se o nama niko i ne brine."
      
       Slobodni pad
       Naš sagovornik ističe da je većina premeštenih '91. i '92. godine dobila kakav-takav smeštaj, naročito oni koji su prvi došli. "Oni što poslednji dođoše '92, i kasnije, morali su sami da se snalaze. Oni su i na listama za stan poslednji. Ozakonjen je princip - duže u ratu, niže na stambenoj listi."
       I to je ono što potpisnike apela najviše boli. Kažu da je prirodno i zakonsko pravo svih koji se premeštaju po potrebi službe da u novom mestu službovanja imaju prvenstvo pri dodeli stana ako su imali stan i predali ga zbog premeštaja. Taj stečeni prioritet važio je decenijama pa i u vreme kada su naši sagovornici premešteni iz bivših republika. Međutim, 1994. godine VJ donela je novi pravilnik kojim se pravo prvenstva poništava. Stavljeni su u istu ravan sa onima koji prvi put ostvaruju pravo na stan. Tako su stariji ljudi vraćani na početak. Pravilnik se u međuvremenu više puta menjao, ali bolni član nije menjan.
       Petar DŽepina (61), zastavnik prve klase, penzionisan je u Sarajevu pre početka rata. Učestvovao je u ratu u Hrvatskoj zajedno sa sinom. U "Bristolu" sa ženom i dvoje odrasle dece stanuje od 1995. godine. "Predao sam molbu za stan i čekam na red. Ne znam koji sam na listi. Nekad sam bio 177. a sada... Svi peru ruke od ratova, beže od bivše JNA kao đavo od krsta. Kao da i oni nisu radili u JNA i bili naše kolege. To me boli više od drugih stvari... Više od svega što sam imao a izgubio."
       Pukovnik Nikola Marić penzionisan je kao komandant divizije u Bjelovaru kad je napunio 60 godina. On ima 47 godina radnog staža a njegova supruga Verica 35, takođe u vojsci. Bila je medicinska sestra u bjelovarskoj kasarni. Oboje su bili učesnici poslednjeg rata.
      
       Klečanje
       "Došao sam ovde 1992. godine sa dve vojničke torbe bez ičega. Sledeće godine Hrvati su me u odsustvu osudili na 15 godina zatvora i proglasili me ratnim zločincem. Pre četiri godine bio sam 31. a sada sam dogurao do 160. mesta na stambenoj rang-listi. Po ovom pravilniku, stan pre smrti ne mogu dobiti... Teško mi je da u mojim godinama u jednoj sobi jedem, spavam, pušim, idem u toalet, kupam se"... Verica kaže da je drži samo još pomisao na unuke. Poverava šta joj najteže pada: "To što su balavice u mini suknjama dobile stanove iako nisu bile na ratištu. Ja sam bolesna od angine pektoris tamo provela tri meseca. Do pre godinu dana prala sam veš u tuš kabini klečeći na kolenima. Sada smo kupili mašinu ali morali smo da premestimo vrata od kupatila. Lekarke koje su odbile da idu na ratište dobile su stanove."
       Naši sagovornici ističu da ih boli javašluk koji je očigledan prilikom dodele stanova, nepoštovanje prioriteta i to što su po pravima izjednačeni sa mladim ljudima koji su tek završili vojnu akademiju. Oni traže od Vlade SRJ i Ministarstva odbrane da odmah stave van snage pravilnik o dodeli stanova i da se ponište podele stanova. Traže da se donesu novi pravilnici i da se poštuje pravo stečenog prioriteta.
       General-potpukovnik Gradimir Živanović načelnik je Uprave za stambene poslove Generalštaba VJ. Posle oktobarske revolucije došao je na ovo mesto: "Možda je surovo, ali VJ mora da bude okrenuta mladima koji dolaze, koji obezbeđuju život našoj instituciji. To nismo mi koji idemo u penziju. Tvrdim da mi ravnopravno i pravedno delimo raspoloživ broj stanova. Naše penzionere mogu da potisnu samo oni koji su 10 godina u službi VJ a smatraju se izuzetno zaslužnima. Trenutno u VJ i Saveznom ministarstvu odbrane čeka 16 500 ljudi bez ikakvog stana. Zar tu činjenicu možemo ignorisati?"
       U Upravi za stambene poslove GŠVJ ističu da trenutno 72 generala, odnosno admirala čekaju na stan. U stvari, njih petnaestorica su bez stana (osmoro je penzionisano) a 27 koristi stan manje strukture od pripadajuće. Zbog sveukupno loše situacije, vojni statističari beleže da svaki deseti mladi stručnjak odlazi iz vojske. Samo u periodu od januara 1994. do 23. septembra 1995. godine iz Vojske je na lični zahtev (dakle, bez prava na penziju) otišlo 2 990 vojnih i civilnih stručnjaka. Upućeni kažu da se situacija zaključno sa ovom godinom, samo pogoršala.
       U nekadašnjoj JNA najbrže se dolazilo do stana. Čekalo se u proseku dve do tri godine. U deceniji pred nama vreme čekanja za one bez stana dostići će čak 48 godina, kažu upućeni uz napomenu da i taj period je neizvesan. Očigledno je da bez pomoći države Vojska ne može da reši pitanje svojih beskućnika.
      
       Obećanja
       Tragom vesti za koju nismo dobili potvrdu da VJ traži kupca za srušenu zgradu Generalštaba u Ulici kneza Miloša u Beogradu od čijeg bi novca Vojska gradila stanove za beskućnike, saznajemo da je još 1994. godine objekat u Ulici svetog Save gde je bila smeštena Komanda odbrane grada Beograda, razmenjen za 60 stanova sa Skupštinom grada kao i zgrada Beogradskog korpusa u Nemanjinoj za 820 stanova. Vojska do dana današnjeg nije dobila te stanove.
       Zanimljivo je da je u Hrvatskoj ostalo
       35 000 vojnih stanova, u Sloveniji oko 8 000, u Bosni oko 7 000. Sudbina tih stanova zavisiće od toga kakvo će biti rešenje sukcesije prethodne države.
       Prema predlogu budžeta za ovu godinu, četiri milijarde dinara izdvojiće za završetak 4 000 započetih vojnih stanova, a sedam milijardi dinara za pribavljanje pet hiljada novih stanova. Iako se, kako nam tvrde u Upravi za stambene poslove, na prste jedne ruke mogu izbrojati generali VJ koji su dobili vile u rezidencijalnim kvartovima, naš izvor, visoki oficir VJ, koji je zahtevao da ostane anoniman, tvrdi da je situacija vezana za stambene malverzacije u VJ "loša, da lošija ne može biti".
      
       MARIJANA
      
       MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu