NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

"Kupovina mira"

Albanci tvrde da su ih prethodne beogradske vlasti ekonomski zanemarivale da bi ubrzale iseljavanje s juga Srbije. Lokalni Srbi kažu da su najveće žrtve Miloševića i pokazuju na najnerazvijeniju Medveđu u kojoj su većinsko stanovništvo

      Pridošlica iz Vranja s vrata pita: "Pa, kako je u Bujanovac?" "Primirje", suzdržan je poslovođa u prodavnici obuće u gradskoj pešačkoj zoni. "I?" pita prvi. "Kraj će, kažu", odgovara prodavac, i u tišini nastavlja da slaže letnje ženske papuče u izlog.
       Nekih 30 metara dalje, u ulici u kojoj se smenjuju zaključane i otvorene albanske radnje, u "prvom butiku u Bujanovcu" koji je njegov otac sagradio od cigle 1980. godine i kasnije otkupio, Medžid Abibi sedi na rashodovanom kauču sa svojim posetiocima - stalnim dobavljačem robe Srđanom Stanojkovićem, kratko ošišanim i sa upečatljivim zlatnim lancem oko vrata i rođakom Mustafom Abibijem, nekadašnjim radnikom "Megala" lokalne fabrike metalne galanterije, i sadašnjim uzgajivačem duvana.
       "Kad je Milošević pao s vlasti, ja sam odmah hteo da srušim ovaj donji deo radnje, da proširim posao, a na spratu da dozidam odeljenje za venčanice. Ali sad sam stao. U poslednja četiri meseca narod iz sela slabo silazi u grad. Evo ti, danas je ponedeljak, pijačni dan, pazarili smo za 500 dinara, a robe ima za 30 000 dinara", kaže Medžid Abibi.
       U njegovu novu kuću u Lučanu uselili su se srpski policajci, žena mu je u Preševu, deca u Gnjilanu, a on spava na već pomenutom kauču ili kod rođaka.
       "Juče mi je baš bila jedna 'vaša tetka' da promeni konac za heklanje. Kaže mi: 'Vi ste Albanci bolji, hoćete da vratite pare, a oni naši neće', objašnjava Medžid. To je, izgleda, izuzetak jer vlasnici albanskih radnji u Kosovskoj ulici koja vodi ka Velikom Trnovcu, gde je po najsvežijim glasinama smešten glavni štab naoružanih Albanaca, tvrde da su komšije Srbi prestali da dolaze.
       U krugu od 500 metara, ali na drugoj strani, prema Gnjilanu, jedan sitan, u licu spečen 60-godišnji Albanac stoji pred kapijom Duvanske industrije Bujanovac. "Ti po pare?", pita portir, a ovaj bezglasno klima glavom. "Sutra", kaže kratko vlast sa šapkom. Albanac se okreće, uzdiše i savija cigaretu.
       "Odgovorno tvrdim da svim proizvođačima novac isplaćujemo na vreme, a premije su dobre. Imali smo mali zaostatak i on će biti rešen sutra" (prošla sreda, prim.aut.), kaže novi direktor Duvanske industrije u Bujanovcu (DIB) Bogoljub Tomić. DIB je uz "Hebu" jedna od dve najbolje fabrike u Bujanovcu. U prvoj je prosek plata u prva dva meseca ove godine bio 7 000 dinara, a u "Hebi" 8 500. Oko 70 odsto proizvodnje duvana skoncentrisano je u tri sela - Velikom Trnovcu, Lučanu u kojima su na jednoj strani jugoslovenske snage, a na drugoj naoružani Albanci, i u Turiji. "Imamo kancelariju u Velikom Trnovcu u kojoj su naravno zaposleni Albanci i oni rade koliko mogu. Delimo rasadni materijal, i jedni i drugi čekamo šta će biti", kaže Tomić.
      
       Da li je bilo zlostavljanja
       U ostalim fabrikama šareno ratno mirnodopsko stanje: u dvorištu tehničkog održavanja "Hebe", ujutro u osam, postrojava se vojska, u "Jumku" koji je nedavno ponovo počeo da radi, pola su krojačice, pola zelene uniforme. U Žbevcu, rodnom selu Dragana Tomića, bivšeg potpredsednika srpske vlade, nedavno je trebalo da bude otvoren pogon "Simpa" i da se tom prilikom pojavi i Tomić. "Sad čujem da će i tamo da se useli vojska", kaže jedna meštanka.
       Prema mišljenju Šaipa Kamberija, predsednika Odbora za ljudska prava u Bujanovcu, srpske vlasti su u poslednjih deset godina vodile intenzivnu ekonomsku diskriminaciju Albanaca i Roma i to je jedan od glavnih faktora koji su doveli do sadašnje političke krize.
      
       Po njegovom mišljenju, prvi talas ekonomski uslovljenog iseljavanja Albanaca dogodio se 60-ih godina, kada je veliki broj ljudi otišao na rad u Švajcarsku, Nemačku i druge zapadnoevropske zemlje.
       Mirosinka Dinkić, direktor Odeljenja za socijalnu politiku G17 Instituta, navodi da je 1965. godine u bivšoj Jugoslaviji zabeležen u istoriji zemlje najveći broj otpuštanja radnika svih nacionalnosti. Otpuštanje tadašnjih tehnoloških viškova izvedeno je u skladu sa odlukom vlasti da se sprovede sveobuhvatna privredna reforma.
       Tokom 60-ih i 70-ih evidentirana je i migracija srpskog stanovništva. Deo je otišao na rad u Nemačku, drugi su se preselili u bogatije delove Srbije. Iz tog vremena su "kolonije" Srba sa juga Srbije u selima Markovac, i Surčin i Leštane u blizini Beograda.
       Po tvrđenju Kamberija, drugi talas izbacivanja Albanaca sa radnih mesta i iz administracije, zdravstva i prosvete dogodio se u periodu od '90. do '93. godine.
       Ista pojava zabeležena je i na Kosovu ali se albanski i jugoslovenski izvori ne slažu oko toga da li je napuštanje radnih mesta bio deo albanske taktike za politički bojkot vlasti u Beogradu, ili je otpuštanje usledilo pod pritiskom Beograda.
       Taj događaj koincidira sa odlukom Albanaca sa juga Srbije da raspišu referendum na kojem je albansko stanovništvo trebalo da odgovori na pitanje "Da li ste za političko teritorijalnu autonomiju s pravom priključenja Kosovu". "Za" je odgovorilo 91 odsto glasača.
       Mustafa Abibi otpušten je 1994. godine."Do tada sam radio u 'Megalu'; najbolji radnik, tvrdim. A onda dođe direktor i nas sto otpusti. U mom selu bila su pored mene još četvorica Albanaca koji su radili u društvenim preduzećima, dva u 'Simpu', dva u 'Svetlosti'. Svi smo istovremeno ostali bez posla. Sad gajimo duvan, zaradiš dve-tri hiljade maraka u sezoni, ali ne može da se razvuče na godinu dana." Turija, selo u kojem živi, ima 80 kuća, nema vodovod i kanalizaciju. "Vlast nije htela ni da čuje da nam pomogne nego smo sakupili po 1 000 maraka po kući i napravili školu." U susednom Velikom Trnovcu, mestu sa deset hiljada stanovnika, vodovod je izgrađen 1983. godine, ali vode nema.
      
       Otpuštanje
       Treći talas odlaska Albanaca sa mesta u državnoj upravi i preduzećima dogodio se tokom eskalacije krize na Kosovu i NATO bombardovanja kada je veliki broj njih emigrirao na Kosovo. U to vreme u preduzećima na teritoriji Srbije bila je uvedena radna obaveza i svako kršenje radne obaveze, bez obzira na nacionalnost radnika, bilo je sankcionisano otpuštanjem.
       U tom periodu je prema podacima Rize Halimija, predsednika opštine Preševo, i lidera Partije za demokratski preporod iz Preševa, izbeglo oko 20 000 Albanaca, a veliki broj izbegao je i iz Medveđe.
       Prema rečima Kamberija, srpski direktori u preduzećima u Bujanovcu nisu pokazali nimalo želje da prime radnike Albance na posao, kada su se ovi vratili iz izbeglištva.
       Prema rečima dr Stojanča Arsića, predsednika opštine Bujanovac iz redova JUL-a, samo je manji deo srpskih direktora pokazao politički sluh da Albance vrati na posao. Arsić koji je volonterski radio kao v.d. direktora Doma zdravlja u Bujanovcu, vratio je posle bombardovanja kolege Albance na radna mesta koja su ranije zauzimali. Neki Albanci započeli su sudske procese protiv svojih preduzeća tražeći da ih vrate na posao.
       Direktor Duvanske industrije Bujanovac (DIB) Bogoljub Tomić tvrdi da u DIB-u nije bilo otpuštanja albanske radne snage. Tokom bombardovanja iz fabrike je otišlo tri Albanca od kojih se dvojica nikada nisu vratila u Bujanovac. Od 150 radnika oko 30 su Albanci i 35 Romi.
       Jedan pogled u tabelu sa osnovnim pokazateljima standarda sugeriše da je u Bujanovcu koji je dva puta manji od susednog Vranja, broj zaposlenih u društvenom sektoru skoro pet puta manji. U nešto manjem Preševu ima sedam puta manje zaposlenih, a u najsiromašnijoj Medveđi koja ima šest puta manje stanovnika od Vranja, broj zaposlenih je gotovo 11 puta manji.
       Prema rečima Nasera Azirija, predsednika Izvršnog odbora opštine Preševo i visokog funkcionera PDD, Albanci na jugu Srbije nisu imali problema sa lokalnim Srbima već isključivo sa bivšom vlašću u Beogradu. Ne samo da se osećala diskriminacija Albanaca nego i lokalnih Srba. Na primer, u pogonima fabrika "Jumko" i "Simpo" iz Vranja na čijem čelu su bili visoki funkcioneri SPS-a i predstavnici Vlade Srbije, koji su otvarani u Preševu, nije zapošljavano lokalno stanovništvo bilo albansko ili srpsko, već radnici koji su bili tehnološki viškovi tih fabrika, a na posao u Preševo su dolazili iz Bujanovca i Vranja, navodi Aziri.
      
       Mi smo budale
       Slobodan Drašković, predsednik opštine Medveđa koja se nalazi na 111. mestu od 115 opština u Srbiji prema razvijenosti, a čije je većinsko stanovništvo srpsko, smatra da je u ovoj opštini zabeležena najveća migracija stanovništva zbog loših ekonomskih uslova života. Drašković isključuje mogućnost da je to činjeno na nacionalnoj osnovi.
       "Mi smo ti Srbi, budale, uhvatili smo se za mesta u upravi, a Albanci su razvijali privatni biznis. Pogledaj bilo koju srpsku kuću, svaka je skromnija od albanske. Pogledaj ko vozi skupa kola - Albanci bez greške", kaže jedan Srbin i nastavlja: "Kad dođu izbori, biraš našeg makar znao i da je lopov, jer nemaš druge. Neki od njih u tri mandata nisu otvorili usta da kažu nešto o jugu Srbije. Drugi su iz Bujanovca vukli u Vranje. Ovo ti je mesto kakvog nema u svetu - 15 hiljada ljudi, a dve autobuske stanice jedna do druge, jednu je napravio Niš ekspres, a drugu Vranjanci kad su hteli da dokažu da sad oni vode politiku."
       "Obogatili su se samo oni Albanci koji su radili sa srpskim direktorima", kaže Abibi. Kamberi kaže da je takvih albanskih preduzeća koja su se bavila trgovinom na veliko bilo možda desetak. "Poslovna saradnja između njih bila je dobra sve do 21. novembra", kaže Kamberi. Tada su u napadu naoružanih Albanaca kod Končulja, nastradala četiri srpska policajca.
       Jug Srbije ne može se porediti sa Kosovom, ni u ekonomskom smislu (tamošnji Albanci su znatno bogatiji), ni u smislu političkih tenzija jer izuzev ovog najnovijeg zaoštravanja, u poslednjih 30 godina nije bilo ozbiljnijih incidenata. Ne može se porediti ni sa Sandžakom, jer je ovde sve sitna trgovina i šverc, a nema velikih privatnih ulaganja. Ovdašnji Albanci paradiraju sa 'mercedesima" kakvima su se nekad dičili beogradski taksisti.
      
       Da li je ekonomija dovoljna
       Iako svi sagovornici, bez izuzetka, koriste uljudan ton, i klone se bilo kakvih reči koje bi mogle da govore o međunacionalnoj netoleranciji, političke tenzije su tokom bombardovanja znatno povećane, a u poslednja četiri meseca, uprkos potpunoj promeni političkog pristupa Beograda, nestala je podela na umerene i ekstremiste.
       Lokalni Srbi će reći da je to zato što su "Albanci uvek želeli samo jedno - da se pripoje Kosovu i Albaniji". Naoružani Albanci uživaju veliku popularnost, predstavljaju lokalne heroje, a za mlade ljude je stvar prestiža da im se pridruže.
       "To je realnost", kaže Kamberi "ali i oni su svesni da ne mogu do kraja veka da drže oružje".
       "Albansko stanovništvo je uprlo oči u njih, ali mislim da bi se ipak radije vratilo normalnom životu. A i ovi koji su pod oružjem, pomalo su se, izgleda, umorili od toga", kaže Arsić. "Možda je ljudima u Končulju, Velikom Trnovcu i Lučanu, iako su Albanci, najteže, baš zbog toga što su na jednoj strani njihovi naoružani sunarodnici, a na drugoj pripadnici združenih snaga jugoslovenske vojske i policije", kaže on.
       Američki izvori kažu da su počeli da odobravaju ulaganja u izgradnju infrastrukture kako bi Albancima pokazali da će im se lojalnost novim srpskim vlastima isplatiti. Prema nekim procenama, američki Kongres mogao bi do kraja godine da odobri oko 15 miliona dolara pomoći za jug Srbije.
       "Prvi put kad je dolazio USAID, došli su predstavnici svih albanskih i srpskih sela. Niko ne bi pogodio ko je koje nacionalnosti, svi su se slagali oko prioriteta za izgradnju kanalizacije, vodovoda, ambulanti i puteva", kaže jedan sagovornik NIN-a koji je bio na tom sastanku.
       "Poboljšanje ekonomske situacije moglo bi da pomogne smirivanju tenzija, ali samo ako bude praćeno odgovarajućim političkim rešenjima. Za sada obećano novca još nema, ali je retorika novih jugoslovenskih vlasti zaista drugačija od njihovih prethodnika," ocenjuju Kamberi i Azizi.
      
       Suzdržani optimizam
       Prema jugoslovenskom planu za rešavanje krize na jugu Srbije predviđena su znatna ulaganja u ovaj kraj. U trogodišnjem periodu u svaku od tri opštine trebalo bi da bude uloženo po 120 miliona maraka. "USAID je već potpisao neke ugovore u Preševu, Evropska komisija obećala je 900 000 evra, a norveška vlada milion evra", kaže LJajić i napominje da ima i drugih vlada koje su zainteresovane da ulažu.
       Jugoslovenske vlasti, međutim, pokušavaju da ubede donatore da pomoć za jug Srbije bude "upakovana" u opšti program za pomoć Srbiji jer se boje da bi i druge sredine u kojima postoje međunacionalne napetosti, a jednako su nerazvijene kao ove tri, mogle da dođu na ideju da se oružane borbe isplate.
       Zvanični suzdržani optimizam, nezvanično je praćen, takođe, suzdržanim pesimizmom. "Da je ovde još samo kratko na vlasti ostao Milošević, jug Srbije bi bio jednako izgubljen koliko i Kosovo", kaže jedan sagovornik NIN-a. Ekonomska pomoć može delimično da pomogne, ali netrpeljivost je tako velika da bi pod najboljim okolnostima trebalo nekoliko godina da se ovde obezbedi podnošljiva situacija, ocenjuju američki i jugoslovenski sagovornici NIN-a.
       Naoružani Albanci poručili su svojim sunarodnicima da slobodu ne treba prodati ni za kakav novac.
       "Možemo sad da popijemo sok, izađemo na ulicu i da iznenada počne rat, a možda može i drugačije", rekao je prošle nedelje jedan član Koordinacionog tela novinarima, objašnjavajući kako stoje stvari na jugu Srbije.
       Tog istog popodneva, kasirka u najluksuznijoj samoposluzi u centru Bujanovca popravljala je kosu ofarbanu crvenom bojom kakvu nose tinejdžerke u Beogradu.
       U šest sati, Albanci su zatvorili svoje radnje, iako na vratima piše da rade do sedam. U pola osam deca su još pikala loptu u pešačkoj zoni. U devet su dve moderno obučene devojčice brzim korakom, zamakle ka kući. Počeo je neobjavljeni policijski čas, sva svetla u kućama u centru Bujanovca bila su pogašena. A ispred opštine gde stalno dežura srpska policija, dva Roma, jedina dva čoveka na ulici, počela su da metlama sirkovačama čiste stoletnu prašinu koja je pala na Bujanovac.
      
       TANJA JAKOBI


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu