NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Tragovi iščezlog sveta

Naziv izložbe: Martin
Autor: Dragan Martinović
Galerija: Bel arte, Novi Sad

      Đorđe Kadijević
      
       U atmosferi idejno-estetskih previranja karakterističnih za periode kulturne tranzicije u lokalnim sredinama društava koja, poput našeg, egzistiraju na margini civilizacijskog prostora, tipične su pojave paradoksalnih sukoba u kojima izbijaju na videlo iracionalni animoziteti svojstveni stanjima akutne regresije duhovne sfere. Takva regresija ispoljava se u izraženom antagonizmu koji se oseća u odnosu recentnih umetničkih tendencija; primerice, između predstavnika naše "nove" avangarde i njenih aktivista koji zagovaraju ideju uključenja naše umetnosti u program svetske kulturne globalizacije oličene u prihvatanju jezika "nove umetničke prakse", i osvajanju novih ili proširenih umetničkih medija, nasuprot "legitimistima" čija se opozicija ekstremnom avangardizmu reformističke tendencije oslanja na milenijumsku tradiciju klasične umetnosti i na njenu istorijsku eminenciju. "Žrtve" takvih konflikata mogu da budu pojedinci, predstavnici oprečnih tendencija, sa jedne ili sa druge strane.
       U takvom položaju našao se ovih dana slikar Dragan Martinović. Slike koje je izložio u novosadskoj galeriji "Bel arte", za posetioce koji prihvataju dela umetnika koja tematiziraju sadržaje estetskog iskustva i koji nemaju predrasuda kada je reč o razlici između klasičnih i "novih" medija, Martinovićevo delo daje povoda za izvanredan umetnički doživljaj. Za apologete "druge" umetnosti u čijoj praksi su estetski aspekti preferirani sadržajima saznajnog, informatičkog i komunikacijskog značaja, Martinovićeve slike ne samo da nemaju aktuelne vrednosti, već predstavljaju balast prevaziđenog estetizma regresivne, anahroničke svesti. Sud o Martinoviću, dakle, ne donosi se prema tome kakav je on slikar, već se o njemu sudi zbog toga što se uopšte bavi slikarstvom.
       Ovakav nonsens ne samo što otežava put do pravog suda o Martinovićevom delu, već stvara konfuziju u opštoj recepciji vrednosti koje se prezentiraju na našoj otvorenoj umetničkoj sceni. Martinović je, prosto rečeno, čovek koji ima estetski nagon, svojstven više ili manje svakom živom ljudskom biću, i shodno tome traži njegov adekvatan jezički, ili bolje reći umetnički izraz. Taj nagon ne može da suzbije nikakva nova praksa takozvane druge umetnosti koja opet, sa svoje strane, sa punim pravom, traži izraz sadržaja svojih saznanja sredstvima druge vrste i drugom likovnom lingvistikom čija metaumetnička logika ne može da se ospori pozivanjem ni na kakvu umetničku tradiciju ili na neku normu klasične umetnosti.
       Tek kada se prihvati ovakav stav, može se hladne glave potražiti odgovor na pitanje kakav je slikar Dragan Martinović. On je, izvesno, najtipičniji predstavnik "totalnog" slikarstva, onog koje insistira na maksimalnoj iluzionističkoj evokaciji predmeta i predmetnosti, služeći se u tome klasičnim jezikom likovne umetnosti i tradicionalnim slikarskim zanatom. Što se tog zanata tiče, Martinović teško da ima premca među svojim esnafskim savremenicima. NJegovu sposobnost slikarske versifikacije u prikazivanju predmeta u prostoru i dočaravanju njegove materijalnosti profesor Zoran Petrović je, u svoje vreme, ne bez razloga poredio sa onom u holandskog majstora XVII veka Gerharda Terborha.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu