NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prva spoticanja

Zašto su Latinka Perović i Vojin Dimitrijević napustili Koštuničinu komisiju?

      Kada je u utorak 17. aprila jugoslovenskim vlastima predao pet srpskih talaca što su ih albanski pobunjenici na jugu Srbije 40 dana držali zarobljene, Kfor nije želeo da komentariše tvrdnje dvojice vojnika i tri civila da su ih Albanci mučili i da su im izjave date u zarobljeništvu iznuđene električnim šokovima. Amerikanac Šon Saliven, koji je posredovao u oslobađanju petorice Srba i koji nosi zvanje "šefa ureda NATO-a u Jugoslaviji" (ureda o kojem se kod nas malo priča i još manje zna), ograničio se na to da Rojtersovom izveštaču tajanstveno kaže: "Dobili smo informacije (od pobunjenika) i ispitali smo pojedince... Na Balkanu je istina obično neuhvatljiva" (elusive).
       Istina je kod nas do te mere neuhvatljiva da je Beograd o njenoj (ne)dostižnosti istog dana obavešten na još jedan način. Komisija za istinu i pomirenje, koja je 23. marta ove godine obrazovana na inicijativu predsednika Jugoslavije Vojislava Koštunice, izgubila je tog utorka, 17.aprila, dva ugledna člana: istoričara dr Latinku Perović i profesora međunarodnog prava Vojina Dimitrijevića. Bio je to tek drugi sastanak Komisije koja je u građanima Jugoslavije pobudila nadu u pomirenje, ne samo sa prvim komšijama i sa svetom već i u kući, među sobom, nezavisno od nacionalnih i verskih razlika. I onaj deo građanstva ove zemlje koji nema svest o tome da su komisije za istinu u svetu postale nadasve moderno sredstvo za prelazak iz razdoblja autoritarne vlasti i grubog kršenja ljudskih prava u demokratske zajednice, razumeo je da Komisija predstavlja važan deo onog što je Koštunica narodu obećao kao prelazak u "normalno društvo". Na njegovu reč, opšteprihvaćeno je da suočavanje sa istinom o sebi, ma kako gorka bila, danas predstavlja srpski nacionalni i državni interes prvog reda.
      
       Bezizgledan posao
       Malo će ko, naravno, poverovati Šonu Salivenu da je istina o tome jesu li, ili nisu, srpski vojnici i civili pre samo nekoliko dana mučeni u albanskim rukama baš tako nedohvatljiva. Ostavke Latinke Perović i Vojina Dimitrijevića, međutim, predstavljaju vrlo ubedljiv dokaz da će istina o Srbima, kao i pomirenje među Srbima, biti teški. NJih dvoje zadali su težak udarac Koštuničinom poduhvatu istine i pomirenja, ili su to bar pokušali, u uverenju da je već na početku posao pogrešno postavljen.
       Latinka Perović veruje da "odvajanje Srbije od zločina" nipošto nije dovršen posao: ono "tek predstoji", ali nekadašnji istaknuti partijski rukovodilac iz vremena "srpskog liberalizma" (smenjena početkom sedamdesetih sa visoke funkcije u CK SK Srbije) "ne uspeva sebi da nađe mesto" u državnoj komisiji. Vojin Dimitrijević za NIN kaže da "neće da učestvuje u bezizglednom poslu" jer mu se čini da Koštuničina komisija ne može da uspe "ni u utvrđivanju istine, ni u pomirenju": ima premala ovlašćenja, nema pravo da poziva svedoke pod pretnjom krivičnog gonjenja, ne predviđa javna zasedanja, ne predviđa krivično gonjenje bez kog, po mišljenju ovog pravnog stručnjaka i borca za ljudska prava, nema velike mogućnosti da se uspe. Takođe, središte istraživanja Komisije omeđava se na "stariji istorijski proces", odnosno na period uoči raspada SFRJ, počev od 1980. godine, a u SFRJ su živeli i oni koji danas nisu u sastavu SRJ: Komisija koja je sastavljena isključivo od građana SRJ (u kojoj čak nema nikog iz Crne Gore) neće moći da izgleda nepristrasno ako donosi sudove o događajima van današnje teritorije SRJ. Iz istog razloga, profesor smatra da bi bilo celishodnije da se Komisija ograniči na proučavanje stanja u SRJ od njenog nastanka 1992. godine, i uz to da se Komisiji daje ogromno polje rada "koje nijedno telo takve vrste ne može savladati".
       Letimičan uvid u komisije za istinu koje su proteklih decenija delovale širom sveta (Afrika, Latinska Amerika, Azija, Evropa) pruža mogućnost zanimljivih poređenja sa našom situacijom. Za početak je, na primer, zabavno već i to da predsednik Koštunica, poznat po kritici nekritičnog i pomodarskog prihvatanja svih noviteta koje u međunarodne odnose i unutrašnje poslove drugih zemalja nastoje da unose nevladine organizacije, pribegava modi komisija za istinu. A zaista se može govoriti o modi. Prva komisija za istinu osnovana je u Ugandi 1974. godine, da bi se praksa raširila osamdesetih godina. U poslednjih četvrt veka u svetu je osnovano bar 20 komisija za istinu. U prošloj godini se uz Koštunicu (on je o potrebi formiranja komisije za istinu, zajedno sa Goranom Svilanovićem govorio još u predizbornom periodu, o čemu je "NJujork tajms" prvi put pisao pre petog oktobra), za osnivanje komisije za istinu odlučio i nadasve popularni novi meksički predsednik Vičente Foks, koji želi da se ispita uloga bivšeg režima u korupcionaškim aferama i masakru studenata 1968. godine. Najpoznatija je komisija za istinu koja je delovala u Južnoafričkoj Republici posle ukidanja aparthejda, no odavno je očigledno da svaka država mora sebi da prilagodi i instituciju i njene metode rada, i da se radi o robi koja se ne može konfekcijski kupovati.
      
       Zvanična istina
       Profesor Dimitrijević, na primer, zamera Koštuničinoj komisiji što se nije ugledala na južnoafričku kad su posredi javna saslušanja i pravo pozivanja svedoka, tim pre što je ta komisija, po njegovoj oceni, jedina u svetu bila zaista uspešna. Inače, u toj zemlji neko poput profesora Dimitrijevića po svoj prilici nikad ne bi ni postao član komisije: tamo su članovi birani po principu da ne smeju biti previše politički eksponirani. Na kraju je komisija sastavljena od ljudi s neospornim ugledom u zajednici, ali ti ljudi birani su na konkursu i tokom višesedmičnog ispitivanja kandidata, otprilike kako u Americi biraju porotnike. Razlika između današnje Jugoslavije i ondašnje JAR izvrsno se vidi na ovom primeru iz knjige Antji Krog "Zavičaj moje lobanje": "Potencijalnog člana Komisije pitaju: šta ćete uraditi ukoliko otkrijete informaciju koja se odnosi na ljude na najvišim položajima u novoj vladi? Većina kandidata odgovara da je stabilnost vlade nacionalnog jedinstva važna za opstanak svih. Demokratija je mlada i krhka. Čovek bi sa takvom informacijom postupio obazrivo." U današnjoj Srbiji za mesnu zajednicu ne bi prošao čovek koji bi se usudio reći da bi "obazrivo postupao" sa kakvim kompromitujućim saznanjem o Čedi Jovanoviću, na primer. Inače, u Južnoafričkoj Republici je bilo veoma malo krivičnog gonjenja budući da je Komisija davala amnestiju zločincima: ko god je bio spreman na javno pokajanje, mogao je da se spasi suda i zatvora.
       Stvari slično stoje i sa primedbom Latinke Perović na račun državnog karaktera Koštuničine komisije. Amerikanka Prisila Hejner, koja važi za vodećeg eksperta u ovoj oblasti, kaže da je bilo dosta značajnih nevladinih istraga o kršenju ljudskih prava bivših režima, kao što je na primer tajni projekt Katoličke crkve u Brazilu, kojim je dokazana sistematska tortura nad političkim zatvorenicima. "Ali potraga za istinom ima drugačiju težinu kada se obavlja sa državnim autoritetom u formi zvanične komisije za istinu", kaže ona i ističe da je veoma važno što takve komisije imaju pristup službenim izvorima informacija (DŽU komisija imaće uvid u arhivske fondove i zbirke Arhiva Jugoslavije, Predsedničkog arhiva, Arhiva VJ, Arhiva MUP-a, Arhiva SIP-a i drugih, što predstavlja više hiljada fascikli građe koja po važećim zakonskim propisima istraživačima nije dostupna 30 godina).
       Hajner takođe smatra da je važna karakteristika komisija upravo to što nemaju pravo da krivično istražuju ili kažnjavaju prestupnike i što se na taj način strogo razlikuju od nacionalnih i međunarodnih sudova i tužilaca, kakav je recimo Haški sud. Ona veruje da je "zvanična istina" kakvu proizvode komisije važan korak ka potpunijem nacionalnom pamćenju, ali priznaje da je "istina" retko dovoljna žrtvama represivnih režima. "Istina bez pravde će mnogima biti neprihvatljiva", konstatuje ona.
      
       Neutralisanje Haga
       Tu je, naravno, srž problema. Koštuničina komisija, i pre ove dve ostavke, došla je pod unakrsnu vatru pristalica dva potpuno oprečna poimanja njegovih "skrivenih" namera: onih koji misle da je Koštunica osnovao komisiju za srpske zločine kako bi opravdao bombardovanje, i onih koji veruju da se Koštunica dosetio veštom i Zapadu prihvatljivom načinu istraživanja istine koje u krajnjoj liniji vodi tome da se čak i pojedinačni Srbi "otmu" Haškom sudu. Verovatno nikom nije promaklo da oba člana koji su podneli ostavke spadaju među one srpske intelektualce koji priznaju i prihvataju legitimitet Haškog suda i zalažu se za izručenje optuženih za ratne zločine. Vojin Dimitrijević kaže: "Ako se mislilo da će time da se neutrališe efekat Haškog tribunala i pritisak Haga..." Na pitanje NIN-a da li Srbi, za razliku od komšija od kojih se neki takođe bave mišlju o osnivanju komisija za istinu, imaju teži zadatak budući da moraju ne samo da kažu istinu o onome što su činili i što je njima činjeno već i da odgovore na demonizaciju kojoj su izloženi, Dimitrijević kaže: "Ova mreža, kako je bačena, u nju će da se upeca Genšer a ne Milošević."
       Predsednica Jugoslovenskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Biljana Kovačević-Vučo kaže da se slaže sa svim Dimitrijevićevim primedbama na račun Koštuničine komisije. Štaviše, ona je i oštrija od njega: sve je bilo "i preuranjeno i prekasno", a komisiju je za početak trebalo osnovati na regionalnom principu, za Hrvatsku, Bosnu, Srbiju i Crnu Goru. "Meni se čini da je Koštuničina komisija za istinu telo koje treba da nađe izvinjavajuće okolnosti za srpsku stranu", kaže ona sasvim nedvosmisleno, dodajući da za to "nema čvrste argumente", ali da brzina kojom je formirana obesmišljava njen rad.
       "Meni je bliska politička i ideološka linija koju imaju Latinka Perović i Vojin Dimitrijević", kaže član Komisije advokat Aleksandar Lojpur, koji se od 5. oktobra naovamo u nekoliko navrata oglasio kritikom Haškog tribunala, odnosno njegovog tužioca. "Ja sam savršeno svestan potrebe suočavanja sa prošlošću. No njih dvoje su stavili sumnju da smo i mi ostali u Komisiji na to spremni. Treba pustiti Komisiji da počne da radi." Lojpur na sledeći način vidi njen rad: Polazimo od 1980. godine jer je prethodni sistem SFRJ uzdrman time što nije imao izgrađene institucije za rešavanje najvažnijih sporova i za donošenje najvažnijih odluka. To je sve činio Josip Broz Tito, a kad je on umro, svi su u svom malom dvorištu hteli da budu Josip Broz, a poneko je hteo i da proširi dvorište (Slobodan Milošević, pa i Franjo Tuđman). Mi ćemo prvo izučiti svu postojeću dokumentaciju uključujući i strane izvore, i to tako što ćemo organizovati više istraživačkih timova. Kad utvrdimo uzroke raspada SFRJ, koji su doveli do ratnih sukoba, kad potom utvrdimo faktografiju rata, možda otkrijemo da "srpska krivica" i nije predimenzionirana. Možda otkrijemo da je najveći broj zločina učinjen u ime Srba i od strane Srba. A samim tim što je sazvao ovakvu komisiju, Vojislav Koštunica je unapred pristao i na takav nalaz komisije i tako pokazujući državničku veštinu i širinu. On se obavezao da se ne meša u dalji rad Komisije. Zato njegov gest ne treba potcenjivati.
       Član Komisije Đorđije Vuković slabo krije nestrpljenje zbog "medijske pažnje" koja nameće "suvišne polemike" u času kad Komisija još nije ni počela sa radom, koji će trajati najmanje tri godine. Za ostavke dva člana kaže: "Stiče se utisak da su to pre izgovori nego njihovi pravi razlozi." Insistira da se već iz sastava Komisije vidi da je "predlagač imao u vidu raznolikost a ne ideološke pobude". U razgovoru za NIN Jovo Bakić, asistent na Filozofskom fakultetu BU, takođe smatra da "ljude koji su izabrani treba pustiti da rade svoj posao i da formiraju stručne timove koji će istraživati šta se stvarno zbilo", mada je "prilično uznemiren zbog toga što su istupili ljudi od integriteta, i to ljudi koji su imali kritičan stav prema, uslovno uzevši, 'našoj' strani. To su takođe ljudi koji uživaju solidnu reputaciju na Zapadu, a nama su odnosi sa Zapadom danas veoma važni. Kao Srbina, mene najviše zanima ko je u moje ime vršio zločine jer ja ne mogu da odobrim nijedan zločin u moje ime."
      
       Žrtve i lovci
       Reagovanja običnih građana, prikupljena metodom slučajnog uzorka na ulicama Beograda u razgovoru sa više desetina naših sugrađana, pokazuju da samo polovina njih zna o postojanju Komisije, a da oni koji znaju za Komisiju odobravaju njeno postojanje i ne brinu previše zbog ostavki važnih članova, pri čemu bezrezervno poverenje u rad Komisije pravdaju činjenicom da ju je osnovao predsednik Koštunica ("ne vidim da su Perovićeva i Dimitrijević nezamenjivi, iako verovatno zaslužuju da budu u njoj čim su pozvani", "više cenim Koštunicu nego Vojina Dimitrijevića"). Na pitanje NIN-a šta iz spora oko Komisije da zaključi srpska javnost, koju mora da obeshrabri to što se čini da ni unutar svesrpske komisije intelektualaca nije moguće doći ni do istine ni do pomirenja, Dimitrijević je inače slegao ramenima: "Neka zaključi da je sve urađeno naprečac." On kaže da mu se nikad u životu nije desilo da mu se toliko ljudi javi kao kad je prihvatio da ide na ono što je u javnosti doživljeno kao prvi sastanak Komisije, a što Dimitrijević sada zove "preliminarnim sastankom potencijalnih članova Komisije".
       Komisije za istinu po pravilu razočaraju one koji pre svega žele da kazne krivce. Međunarodni stručnjak Južnoafrikanac Aleks Borejn, koji je ove sedmice u "NJujork tajmsu" pružio snažnu podršku Koštuničinim naporima, podseća da ove komisije po pravilu stavljaju naglasak na žrtvu. (Jedan član južnoafričke komisije još prilikom ispitivanja kandidata kazao je: A ukoliko se rad ove komisije pretvori u lov na veštice, hoću unapred da vas upozorim - loš sam lovac.)
       Komisije se formiraju tamo gde je tek potrebno formirati konsenzus, u duboko podeljenim društvima. U Čileu je posle Pinočea, na primer, istinu o nestalima za vreme Pinočeove diktature utvrđivala komisija u kojoj je pola članova verovalo da je Pinočeov državni udar 1973. bio neophodan kako bi se država spasila građanskog rata. Rad komisije je pozitivno ocenjen. Niko u Čileu više ne osporava da je Pinočeov režim vršio teror. Komisije za istinu se ne osnivaju u društvima u kojima postoji jasan politički ili vojni pobednik. Pobednici jednostavno izvode protivnike pred sud. U današnjoj Jugoslaviji Milošević više nije nikakav politički protivnik DOS-u, ali zato unutar DOS-a, unutar srpske elite i unutar srpskog bića još postoji konflikt u kojem nema jasnog i nedvosmislenog pobednika. Neka se taj dijalog odvija mirnim putem, sa ili bez ostavki, sa komisijama ili bez njih.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ
      
       ANA OTAŠEVIĆ
      
      
Članovi Komisije za istinu i pomirenje

Teolog Radovan Bigović, sociolog Mirjana Vasović, pravnik Tibor Varadi, književnica Svetlana Velmar Janković, istoričar Mihajlo Vojvodić, profesor književnosti Đorđije Vuković, vladika Sava, istoričar LJubodrag Dimić, publicista Slavoljub Đukić, pravnik Aleksandar Lojpur, ekonomista Boško Mijatović, sociolog Radmila Nakarada, patolog Zoran Stanković, filozof Svetozar Stojanović, profesor orijentalistike Darko Tanasković i psiholog Sulejman Hrnjica. Ostavke na članstvo u Komisiji podneli su Vojin Dimitrijević i Latinka Perović.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu