Mada u ovogodišnjem popisu ispitanici nisu obavezni da odgovore na pitanja o nacionalnoj i verskoj pripadnosti, već sada se nagađa da je Hrvatska izgubila između 200 i 300 hiljada svog ranijeg stanovništva

      Blizu četiri i po miliona stanovnika Hrvatske našlo se poslednjih dana na velikim mukama. Užurbano su proveravali da li u kućama i stanovima gde žive imaju odgovarajuća kupatila i kakav je vodokotlić u NJC-u. Kad su izbrojali prostorije u domaćinstvu, prešlo se na živinu, pčele, povrće, cveće i ukrasno bilje. One ambicioznije čekali su i dodatni poslovi. Brojanje puževa, kunića, fazana i činčila... Kome ni to nije bilo dovoljno, prebrojavao je ribu ulovljenu od aprila prošle do poslednjeg dana marta ove godine. U ovom poslu učestvovalo je blizu trideset hiljada ljudi, a svaka greška plaćala se od 25 do 125 nemačkih maraka. Radi se, naravno, o prvom popisu stanovništva u samostalnoj Republici Hrvatskoj koji državu košta 142 miliona kuna (1 DEM približno 4 HRK), a treba da utvrdi kolike je gubitke "u ljudskom faktoru" zemlja pretrpela u ratno doba.
      
       Strah od izjašnjavanja
       Jedna od najvećih, ali i najgrotesknijih novina ovogodišnje inventure nacije je mogućnost da građani popisivačima uskrate odgovor na pitanje o svojoj nacionalnoj i verskoj pripadnosti. Da nije tragično, ovo bi zaista bilo komično. Pre deset godina odgovori na ovakva pitanja prethodili su atavističkom progonu ljudi koji su izabrali "pogrešnu opciju". Najmanje pola državne teritorije današnje Republike Hrvatske pretvorilo se u poprište istrebljivačkog rata. Tamo gde su Hrvati bili u većini, Srbi nisu imali šta da traže, a tamo gde je Srba bilo dovoljno da organizuju "državu u državi", Hrvatima život nije bio moguć. Interpretacija poslednjeg rata kao međunacionalnog i međukonfesionalnog obračuna između žitelja samostalne Hrvatske daleko je od poželjne i još dalje od prihvaćene verzije. Upravo zato Državni zavod za statistiku gotovo svakodnevno upozorava da rezultati sadašnjeg popisa stanovništva neće biti korišćeni u političke svrhe niti će njima moći da se služe pojedina ministarstva sadašnje državne vlasti. Jedina svrha poratnog prebrojavanja stanovništva svodi se, prema zvaničnoj interpretaciji, na golu i prozaičnu statistiku. Hrvati i nehrvati u Hrvatskoj ovim popisom ništa ne gube i ništa ne dobijaju.
       Da nema razloga za strah, upozorila je nadavno i Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen eparhijski odbor i mitropolit zagrebački gospodin Jovan Pavlović. Pravoslavni vernici u Hrvatskoj pozvani su da se slobodno izjasne o svojim verskim i nacionalnim osećanjima i pripadnosti i da "s punim ponosom iskažu pripadnost srpskom narodu i pravoslavnoj veri". Pravoslavna crkva u Hrvatskoj smatra da zemljom sada vlada demokratska vlast koja širi atmosferu tolerancije, pa je pitanje o verskoj i nacionalnoj pripadnosti jedino iz tih razloga prepušteno slobodnoj volji građana.
      
       Bauk demografske smrti
       Srpska zajednica u Hrvatskoj u pogledu popisa stanovništva ipak ne gaji nikakve iluzije. Prema poslednjem popisu iz 1991. godine, Srba je u ukupnom stanovništvu zemlje bilo čak dvanaest odsto, a sada se očekuje drastičan pad. Neki smatraju da se brojka od dve stotine hiljada ljudi manje, koja se predviđa za ovaj popis, odnosi upravo na nekadašnje srpsko stanovništvo u Hrvatskoj.
       Već je prethodni popis stanovništva kategoriju "jugoslavenstva" nastojao da zameni "neopredijeljenim građanima", dok se ove godine nude samo dve mogućnosti. Ispitanik je ili pripadnik većinskog hrvatskog naroda ili pripada nekoj drugoj naciji, pa popisivač treba da upiše kojoj ili da to pitanje jednostavno preskoči.
       Mnogi su u Hrvatskoj gotovo zaboravili da je neka vrsta popisa stanovništva bila planirana još za april 1996. godine. Uvreženo je mišljenje da se radi o prvoj posleratnoj godini kojoj su, osim toga, prethodile vojnopolicijske operacije "Bljesak" i "Oluja" iz maja i avgusta 1995. godine. O popisu se raspravljalo i pisalo veoma kratko, a onda je sve naglo zaustavljeno. Radilo se o političkoj, a ne o statističkoj odluci, a dnevna politika zaključila je da priče o sadašnjim, bivšim i potencijalnim novim stanovnicima Hrvatske još nisu završene. Pravi popis nije sproveden, ali je procenjeno da je Hrvatska 1996. godine imala 4 494 000 stanovnika. U vreme popisa 1991. godine bilo ih je 4 784 265, a 1998. žitelji Hrvatske svedeni su na brojku od jedva četiri i po miliona ljudi. Čak i zvanične procene Instituta za društvene nauke "Ivo Pilar" u Zagrebu navode na zaključak da ovoga trenutka deset odsto hrvatskih građana živi van svoje matične domovine.
       Ovde se, naravno, ne radi samo o Srbima koji su zemlju napustili u vreme vlasti Hrvatske demokratske zajednice pokojnog predsednika dr Franje Tuđmana. Istina je da je Hrvatska, u deset prethodnih godina, ostala bez polovine predratnog srpskog stanovništva, ali i dela stanovništva države koji se otisnuo u pravcu Kanade, Australije, Novog Zelanda. Demografi takođe tvrde da je u protekloj deceniji u Hrvatskoj zabeleženo čak 45 hiljada umrlih više u odnosu na živorođene stanovnike. Ako se tako nastavi, Hrvatsku očekuje veoma skora demografska smrt. Već prilikom sledećeg popisa, ili još ranije, 2010. godine, zemlja će spasti na jedva tri i po miliona stanovnika, koliko ima svaka veća evropska prestonica. Trenutno najnaseljeniji gradovi u Hrvatskoj danas su Zagreb i Knin. Uprkos silnim useljavanjima u glavni grad, hrvatska metropola još nije prešla brojku od milion stanovnika, ali Knin zato beleži neočekivan prirodni priraštaj, budući da u gradu gotovo da i nema porodice sa manje od troje dece. Druga strana priče govori da se radi o doseljeničkim porodicama iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova koje ovde nisu našle ono što im je ranija vlast obećavala. Mada su uglavnom Hrvati i katolici, ovi ljudi se u Hrvatskoj danas ne osećaju prijatno. Stanuju u kućama Srba koji, s dokazima o vlasništvu, polako počinju da obilaze nekadašnja prebivališta, i uglavnom su nezaposleni pa se hrane u dobrotvornoj kuhinji franjevačkog reda Katoličke crkve.
      
       Zbrka oko grkokatolika
       Za razliku od ranije proklamovane politike etničkog čišćenja koja se vodila pod parolom "svako svojima", promena vlasti je u većini država bivše Jugoslavije dovela do suprotne parole "a sad, svako svojoj kući!" To znači da niko ne može da bude popisan dva puta, ili istovremeno u dve različite države. Posledica ovog pravila je da se oni koji duže od godinu dana ne borave u Hrvatskoj neće smatrati njenim stanovnicima. Računa se da će zemlja tako ostati bez gotovo tri stotine hiljada ljudi koji su ranije bili smatrani građanima Hrvatske.
       Međutim, to ne znači da su oni koje država i dalje takvima smatra svi odreda Hrvati i katolici. Kao svojevrstan kuriozitet prilikom ovog popisa pojavila se formulacija "grkokatolik". Reč je o dobro poznatoj grupaciji stanovnika Hrvatske koji su po nacionalnosti najčešće Rusini ili Ukrajinci, ali je među njima i mnogo Hrvata koji naseljavaju područje severozapadne Hrvatske oko Žumberka.
       Formulari za sadašnji popis stanovništva sadrže čak 64 pitanja, od kojih se dvadesetak odnosi na uslove stanovanja i oblik domaćinstva. Ne zna se šta je od toga veća napast, kako za popisivače, tako i za ispitanike. Ne samo zato što Srbi možda ne bi želeli da kažu da su Srbi, a grkokatolici se boje da bi njihovi susedi mogli da pomisle da su oni zapravo pravoslavci. Penzioneri se boje da će popisivači otkriti kako, osim penzije, žive i od davanja časova nemarnim đacima, invalidi strahuju da im relativna pokretljivost ne smanji invalidnine, a studentkinje strepe da će im majke saznati kako u mestu studija stanuju zajedno s dečkom. Kad se saberu komične, tragikomične i tragične posledice života u Hrvatskoj za poslednjih deset godina, jasno je da je u prvom poratnom popisu stanovništva daleko lakše izbrojati masline, pčele i činčile, nego ljude koji danas žive u državno osamostaljenoj Republici Hrvatskoj.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ