NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Protiv "nove kulturne politike"

Nije svaka knjiga za oslobađanje od poreza, kaže ministar. Koja nije? Nadam se da će se Crnjanski ovog puta nekako provući

      Sada, kad smo ih sve strpali u zatvor, valjalo bi više pažnje posvetiti raznim problemima - kako je to nekadašnja samoupravna "Borba" volela da istakne u naslov.
       Na prvom mestu, razume se, biće kultura. To ima da procveta. Resorni ministar je, u više navrata, već najavio ustoličenje "nove kulturne politike" koja će zdušno poraditi na našem duhovnom "vertikalnom usponu" (njegov izraz). Brigu o "horizontalnom padu" vodiće, valjda, ministar policije. Neki poslenici kulture, poput reditelja Gorčina Stojanovića (inače upravnika JDP-a), otvoreno kažu da ne znaju šta bi to uopšte moglo biti, ta "kulturna politika". Po ministru Lečiću, "model nove kulturne politike u našoj zemlji bi trebalo da predstavlja rad koji je u startu već projekat". Je li?!
       Nešto su jasniji bili prvi konkretni potezi nove vlasti u sferi kulture (ili onoga što se pod tim ovde podrazumeva). Najpre onaj vezan za oporezivanje knjiga, koji se izvrgao u pravu zavrzlamu, čije razrešenje ministar, brže-bolje, najavljuje kroz osnivanje "ekspertskih timova", sa zadatkom da oslobađaju dažbina ukoričena spisanija od značaja za pomenuti duhovni uspon nacije, dok će, isto tako, Ministarstvu finansija sa predlogom kazneno-poreskih mera izručivati tzv. lažne vrednosti. Ili će - nisam baš u to siguran - tek Ministarstvo finansija, na predlog onih "ekspertskih timova", odlučivati šta može da se čita bez poreskih nameta. Nije svaka knjiga za oslobađanje od poreza, kaže ministar. Koja nije? Nadam se da će se Crnjanski ovog puta nekako provući, ali za Čendlera nema nade. Jer, uzgred rečeno, sve nam je to dobro poznato iz komunističkih vremena, iz doba funkcionisanja tzv. Zakona o šundu.
       "Kulturna politika" je, bez obzira na predznak svoje deklarativnosti, oblik preventivne cenzure. U toj se činjenici krije klica poraza, ali i klica pogubnosti svake "kulturne politike". Ova naša, "nova kulturna politika" nije još ni "zaživela" - bitka protiv lažnih vrednosti tek ima da počne, prvo da se sastave "ekspertski timovi" za "indeks librorum oporezorum" - dok se tamo, međutim, kao dominantan proces u ovdašnjem kulturnom životu posle 5. oktobra uočava jedino bespoštedna borba za duhovnu zaostavštinu Željka Mitrovića, kroz koju se filozofija turbo-folka "ružičaste televizije" klonira u brojne replikante. Otuda je ta "nova kulturna politika" u znaku Čankove nepodnošljivo loše varijacije Sinatra-Prisli-Rotenovog hita "Moj način". A o Dinkićevom sviranju se može govoriti samo kao inicijalnoj kapisli "kulturne politike" po kojoj svaki mamlaz sa gitarom ima garantovani "profur" na sve ovdašnje televizije. Dabogda crk'o rokenrol!
       Više puta je rečeno kako je najbolje prepustiti kulturi da se sama o sebi stara. Ali, to je nemoguće u postrevolucionarno vreme, možda najpre zato što svaka revolucija nešto duguje kulturi. Revolucije ne biva bez duhovne inkubacije. Revolucija se oseća obaveznom da taj dug isplati. U tome i jeste nevolja. Lešek Kolakovski u svom znamenitom eseju "Revolucija kao lepa bolest" kaže da, pri takvim okolnostima, pridev "revolucionarni" gubi svaki pojmovni smisao. "Slobodno je govoriti o revolucionarnoj poeziji ili umetnosti, koje bude osećanja što pogoduju revoluciji ili deprinose raspadu postojećih (u ovom slučaju bivših - prim. B.T.) institucija vlasti: ipak vladaoci koji pozivaju na revolucionarnu poeziju ili umetnost nipošto nemaju na umu to, već nešto sasvim suprotno, stalo im je do poezije i umetnosti koja doprinosi stabilizaciji njihove vladavine." Tako se dolazi do "kulturne politike". Ili će se tako doći do zakona o pozorištu, koji će na srpski sokak isterati sve netalentovane glumce, one koji su svoje radno mesto preselili u pozorišni bife i - naročito - one koji nisu po volji "novoj repertoarskoj politici" upravnika pozorišta, člana vladajuće partije.
       Upečatljiv primer ovakve "uloge umetnosti" kao sluškinje "kulturne politike" predstavljalo je, minule zime, gostovanje londonskog Kraljevskog pozorišta sa inscenacijom Šekspirovog "Hamleta". Počevši od šefa države pa naniže, sva se novouspostavljena nomenklatura, kao i oni koji bi da se pred njom pokažu, sjatila u pozorište, gde se mogla videti jedna po svemu sudeći dobra, solidna predstava, no predstava koja ne izlazi iz okvira uobičajenih "kulturnih događaja", nimalo posebna za one koji redovno odlaze u pozorište. Ali. gostovanje te predstave je imalo nesumnjiv politički značaj, jer je već samo prisustvo engleskih glumaca na beogradskim "daskama koje život znače" bilo afirmacija "dosovske" orijentacije tzv. otvaranja prema svetu, pripadnosti Evropi etc. Bilo je neke simbolike u činjenici da je iz ove postavke štrihovan lik mladog Fortinbrasa, novog vladaoca. Ali svejedno, Fortinbras je bio prisutan u dvorani. U jednom intervjuu Lečić tvrdi da ga je video svojim očima.
       Još se čestito sa beogradskih ulica nije razišao dim suzavca, a evropske metropole našle su se pod pravom opsadom raznih "instalacija" i "iventa" s temom o "srpskoj revoluciji". Mada su se te manifestacije služile artefaktima kreativnog suprotstavljanja bivšem režimu, delima jedne zbilja "revolucionarne umetnosti", one su, te manifestacije, bile "državotvorne", čak "režimske" u bukvalnom smislu tog pojma, pouzdano uspevajući da svoj "materijal", one revolucionarne artefakte, isperu od njihove primarne subverzivnosti tako što su ih iz jednog konteksta premestile u drugi, u vitrinu "nove poželjnosti". Dok na dotičnu "izložbu" ne svrne Koštunica u pratnji lokalnog šefa države, ona je bez značaja. Kad gospoda dođu, sve postaje novi kič i šund sa etiketom prave vrednosti.
       Sa stanovišta ("primenjenog") umetnika, to deluje kao njegov "doprinos promeni", u krajnjem ishodu kao njegova saobraznost "novoj kulturnoj politici". Ali, on na tome i te kako profitira postajući miljenikom nove vlasti. Biće, u najmanju ruku, oslobođen poreza. NJegov čin je, hteo-ne hteo, merkantilan. Ono što se zapravo dogodilo beše samo rasprodaja revolucije i njenih simbola. Po sniženim cenama? Ne bih rekao! Bio je to rad koji je u startu već projekat, što reče naš ministar.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu