NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Lako ćete me smeniti

Koštunica i ja poznajemo se 25 godina, učestvovali smo zajedno u osnivanju Demokratske stranke, učestvovali smo u opozicionom delovanju pre Demokratske stranke, deset godina smo bili u opoziciji i zato sukoba između nas dvojice uopšte ne može biti. Toliko dugo smo na istoj strani da može biti razlike samo u detaljima. S druge strane, ako bi se pojavio neki sukob, ja u njemu ne bih učestvovao. U ovih deset godina sukoba na političkoj sceni moj fond sukoba je ispunjen. Ako se pojavi neki koncepcijski sukob, ja se povlačim iz toga. Nemam nameru da kao što sam sa Draškovićem ili sa Miloševićem ulazio u sukobe, ponovo ulazim i tražim izjašnjavanje naroda da li je za ovo ili za ono. Mislim da to ne bi imalo nikakvog smisla, da bi to dovelo do nove dekadencije političkog sistema u Srbiji, jer bi se opet obnovila ona priča: nema jedinstva, ne mogu da se dogovore, bore se za vlast, bore se za interese. Priča o nekom nadolazećem sukobu između mene i Koštunice koji će jednog trenutka da se desi, što se mene tiče, potpuno je besmislena

      U subotu 5. maja biće sto dana vlade Zorana Đinđića, lidera Demokratske stranke. Sa premijerom Đinđićem razgovarali smo pre njegovog puta u Pariz ("Ne očekujem ništa spektakularno, prave stvari se dogode posle zvaničnih razgovora.") a dan pošto je u zgradi Vlade Srbije dvadesetak minuta razgovarao sa crnogorskim predsednikom Milom Đukanovićem, koji je u Beograd došao zbog zdravstvenih problema člana njegove familije.
      
       Razgovarali ste u četvrtak (26. april) sa Milom Đukanovićem, predsednikom Crne Gore. O čemu ste se dogovorili?
       - Savetovao sam mu da počne razgovore sa SNP-om. Nikakvim se presipanjem ni dodavanjem ne može prenebreći činjenica da je crnogorsko javno mnjenje podeljeno - pola-pola. Jedino zdravo rešenje je promena teme. Velika nova tema jeste velika koalicija. Svaka koalicija sa liberalima znači referendum, znači gubljenje i vremena i energije.
       Najteže je, naravno, i SNP-u i DPS-u da učine korak unazad i da shvate da su oni odgovorni za budućnost te zemlje. Milo mi je rekao da će da razgovara sa Svetom Marovićem da preuzme tu inicijativu. Očekujem i od njega i od Predraga Bulatovića, kao ozbiljnih ljudi da će da sednu i da nađu neko rešenje.
       Ono što je Koštunica rekao, ja sam mu ponovio - svako rešenje koje nađu te dve stranke, mi ćemo prihvatiti.
      
       Koštunica nije znao za taj razgovor?
       - Nisam ni ja znao, jer se Milo javio sat vremena pre nego što će doći. Ja sam imao sastanak sa predstavnicima neke ruske banke, izašao sam sa tog sastanka, kratko smo porazgovarali.
       Mislim da ulazimo u novu fazu višeslojnih razgovora, najpre unutar same Crne Gore, zatim Crna Gora - Srbija. Što se nas u DOS-u tiče, pozicija je jasna: ako se prihvati Jugoslavija kao međunarodno priznata država, mi smo spremni na velike kompromise oko uređenja te države.
      
       Da li vas je iznenadio Đukanovićev put ka nezavisnosti?
       - Iznenadio me. Mislim da je jun-jul 1999. godine bio trenutak kada su se oni prelomili. Smatram da je rat bio to kritično iskustvo, da je i mirnodopska politika malo pomerena u skladu sa tim.
      
       Koliko je to uticalo na vaše prijateljstvo?
       Zahladilo je malo odnose, naročito oko septembarskih izbora. Tada smo prekinuli komunikaciju. Bio sam uvređen stepenom nepoverenja da mi možemo da pobedimo. Ta pozicija me je vređala, jer za nas je bilo pitanje života ili smrti, pa kad te neko unapred otpiše, onda je pitanje da li on tebe poznaje, da li te uvažava. I kada su nakon više sastanaka na Svetom Stefanu, gde smo se dogovarali o zajedničkoj strategiji, tvrdo rekli da bojkotuju izbore po svaku cenu, onda sam ja pitao: "A zašto smo onda uopšte razgovarali, zašto smo pravili platforme?"
       U poslednje vreme sam se distancirao od događaja u Crnoj Gori zato što sam umoran od svih tih državnih priča, a delimično i zato što nisam želeo da se sada angažujem protiv Đukanovića, a morao bih, jer moja pozicija je bila suprotna.
      
       Da li ste ljuti i na Vuka Draškovića? On vas optužuje da nastavljate sa državnim terorizmom Slobodana Miloševića i koristite iste metode i iste ljude; Legiju, na primer?
       - To je kao kad otvorite konzervu koja je dvadeset godina bila negde u nekom podrumu. Niti sam ljut niti uopšte reagujem na to. Za sto dana smo na tom planu uradili više nego što bi neka vlada uradila za dve godine. Biće objavljeno koliko je ljudi iz javne bezbednosti otpušteno, privedeno, uhapšeno zbog korupcije, koliko je ljudi iz Državne bezbednosti uhapšeno ili suspendovano zbog kriminalnih radnji.
       Drašković bi trebalo da bude veoma zahvalan što je prvi prioritet bilo ubistvo na Ibarskoj magistrali i što je tu urađeno praktično sve. Pronađeni su izvršioci, pronađen je nalogodavac. Od pedeset učesnika možda nije svih pedeset identifikovano nego trideset pet, ali insistirati na tome je zaista cinizam. Pomalo se postavlja pitanje da možda i nije najvažnije za njega da se rasvetli taj slučaj nego samo da on opet bude neko ko tu igra glavnu ulogu. Da sam na njegovom mestu, bio bih veoma zahvalan jer uopšte nije bilo jednostavno skupiti dokaze, a ne indicije, za taj slučaj i imati priznanje vozača. To je ogroman posao. I jednoga dana će neko da napiše knjigu o tome. U prvih pet dana ove vlade čitava Državna bezbednost bila je angažovana na tom slučaju. Meni je bilo važno da bude ubica pronađen, da bude sistem otkriven i da bude nalogodavac identifikovan, i to onda znači da je slučaj potpuno razrešen.
      
       Neću cinično da poredim ove "leptirove" sa onim "paucima" i "osama", jer -zasad- verujem da vlada hoće da se bori protiv organizovanog kriminala. Da li se vi plašite za svoj život, život svoje dece i žene?
       - Realno nismo ugroženi od strane političkih neistomišljenika, nego od strane interesnih grupa organizovanih oko nafte i oko cigareta, a kad krenemo na drogu, krađe automobila, otmice...
      
       Znate li imena tih ljudi?
       - Vrlo sam nezadovoljan što nismo dalje otišli u otkrivanju tih mreža, ali policija je tako loše tehnički opremljena da vrlo teško može da skupi fizičke dokaze za stvari o kojima se u kuloarima priča kao o činjenicama. Postoje neka imena, neki ljudi za koje se zna da stoje verovatno i iza otmica i trgovine drogom i trgovine ukradenim automobilima i trgovine cigaretama, donedavno trgovine naftom. Međutim, ne možemo sad da kažemo kao imamo dovoljno dokaza da izvedemo nekog od njih na sud. Plašimo se toga da neko izađe na sud pa da bude pušten posle dva- tri dana, jer ni sudstvo nije konsolidovano. Pre dva dana su uhvatili čoveka sa bombom i sud ga pusti posle 24 sata, jer je pitanje da li je bomba - oružje! U kući u Užičkoj nađu pedeset mitraljeza, automata, bombi, zolja, i to ide pod tepih. Da su kod mene našli praćku u vreme Miloševića, dobio bih dve godine zatvora.
       Moja informacija je da je jedna ekipa velikih švercera naftom napravila fond koji treba da posluži za eliminaciju onih koji su uveli monopol na naftu. A mi smo u aprilu dvanaest puta više punili budžet iz akciza za naftu nego svakog meseca u prethodnih godinu dana.
      
       Šta je sa cigaretama?
       - Tu je trenutno rat dezinformacijama. Šverceri cigareta tvrde da zapravo ja hoću da uzmem monopol nad tom trgovinom. To je prva faza. Druga faza će verovatno biti fizička pretnja. Ali tu nema kompromisa. Mi tu moramo da idemo do kraja i to je pitanje kredibiliteta vlade a ne samo pitanje finansija i pitanje suzbijanja sive ekonomije.
       Moram sa žaljenjem da kažem da je osim u domenu nafte, obim kriminala u drugim domenima ostao isti i da to jeste naša glavobolja. Imam svakog dana sastanke sa ljudima koji se tim bave i nemam toliko razumevanja za njihove odgovore da to nije moguće brzo suzbiti, da je to suviše raširena, deset godina uspostavljana mreža. Nemamo baš mnogo ljudi za policiju kao alternativu. Nemamo skoro nikoga. Ne možemo da smenimo nekoga iz kriminalističke policije, jer nemamo boljeg. Imamo realne kadrovske deficite i u sudstvu i u policiji.
      
       Apelom da smo svi na jednom istom zadatku i da svi zajedno treba da radimo, podsetili ste me na retoriku prošlog sistema. I on nas je tako pozivao?
       - Svaki tim ima isti cilj - da postigne gol. I loš tim i dobar tim. I ako se sad dobrom timu kaže - i loš tim ima iste ciljeve i pokušava da motiviše igrače na isti način, to je priroda igre. U promenama je nužno nekoliko stvari: jedinstvena vizija društva. Pozivam ljude da se sete te vizije zbog koje su se borili za promene, vizije uređene i uspešne zemlje u kojoj se zna svačije mesto, svačija odgovornost. A tu viziju nekako smo već zaboravili. Već smo nekako postali krizni štab, kao da je naš mandat u tome da postojeće stanje učinimo koliko-toliko prihvatljivim, kao da naš mandat nije da iz postojećeg lošeg stanja dođemo uz žrtve i uz porođajne bolove do jednog stanja koje smo...
      
       DOS to nije dovoljno objasnio ljudima. Žrtve?
       - Osim vizije treba imati tim koji to nosi i mi i jesmo, pre svega Koštunica i ja, mi jesmo taj tim i tu nema nikakvog spora među nama. Treća stvar je imati plan kako to da se radi. I mi ga imamo i u kampanji sam ga ja izlagao i u programu vlade sam ga izlagao. Četvrta stvar je objasniti to ljudima. Mi smo kod tog četvrtog elementa u zaostatku. Postepeno gubimo prioritete, pa kada ministri nastupaju u javnosti, nema se utisak da imaju jasnu sliku celine i da kažu: mi smo na deset odsto, ali tih deset odsto to je samo početak, i to što sad moramo da se odričemo, počeće da nam se vraća već na polovini puta.
      
       To je primer za ovo ponašanje prema "Crvenoj zastavi"? Oni ne rade, proizvode gubitke, ministri su im obećali plate? Neki su to opisali kao kupovinu socijalnog mira?
       - Ne. Nije to nikakva kupovina socijalnog mira. Ja sam to prezentirao vladi pod nazivom tranzicionog fonda. Rekao sam da u Srbiji realno nema viška radne snage, ali je problem što je ona pogrešno raspoređena i što nisu svi kvalifikovani na adekvatan način.
       Rešenje problema u "Zastavi" je da mi izdvojimo tih 25-30 odsto koji imaju posla da ih ne opterećuju oni koji su tu a koji realno nemaju posla, ali da te druge ne prepustimo same sebi nego da im omogućimo dokvalifikacije, trening. To ćemo zvati tranzicioni fond.
       Za početak će oni dobijati toliko novca koliko bi dobijali kao privremeno nezaposleni u toj fabrici jer oni moraju od nečega da žive. Ako ih stavimo na fond za socijalno, praktično ćemo im taj isti novac plaćati pod drugim nazivom.
      
       U "Zastavi" su vas shvatili ovako: "Ako za dva meseca vlada ne bude pokrenula proizvodnju, mi ćemo vladu da srušimo?"
       - Ako mi za dva meseca ne uradimo ništa, mi ćemo njima predložiti da oni svi budu vlasnici "Zastave", svih njih petnaest hiljada koliko ih ima, da postave svoj upravni odbor i svoje nadležne i to će biti njihova privatna firma. I onda neka oni probaju ono što mi nismo uspeli. Ako hoće da sruše fabriku, neka je sruše. Ako hoće da je prodaju za jednu marku, neka je prodaju za jednu marku. Ako mogu da nađu "DŽeneral motors" ili "Mercedes" da tu uloži milijardu - svaka im čast.
       Vlada će uraditi sve što može, maksimalno ćemo pokazati socijalnu brigu. Nema šok terapije. Šok terapija je što su ministri rekli: u ovoj fabrici realno može da radi tri do tri i po hiljade ljudi. Zaboravite priču od 15 000 ljudi u auto-industriji. Ostalih deset-dvanaest hiljada neće biti na ulici, kao što ni u Boru neće biti na ulici, nego ćemo mi iz fonda koji smo kao tranzicioni fond predvideli u budžetu da organizujemo program prekvalifikacije: oni koji privremeno gube posao, stiču kvalifikaciju za novo radno mesto. I to je naš globalni projekat, ne odnosi se samo na "Zastavu".
      
       Da li ćete se isto ponašati i prema livnici u Kikindi?
       - "Zastava" nije samo fabrika, ona je Kragujevac, region...
      
       Onda je to i Mašinska industrija iz Niša?
       - Tačno. To su Beograd, Niš, Kragujevac, Bor, Smederevo je u redu, čak je i Bor u redu, može rentabilno da posluje...
      
       Hoće li tranzicioni fond biti sasvim dovoljan da ne dođe na jesen do velikih nezadovoljstava u narodu?
       - Neće on biti dovoljan. Mi ćemo morati da ga punimo kroz privatizaciju, i ja se nadam kroz uzimanje dugoročnih kredita, povoljnih kredita upravo za taj tranzicioni fond. Nijedna zemlja u istočnoj Evropi nije imala takav fond. Ja sam imao nameru da ga promovišem tek kada bude dorađena njegova ideja. Ovo sa "Zastavom" je ubrzalo malo tu stvar i zato možda ljudi i ne razumeju o čemu se radi jer, pre nego što smo izneli koncepciju, primenili smo je.
       Inače koncepcija je izvedena iz iskustava zemalja u tranziciji. Tamo je država preuzimala dugove preduzeća da bi mogla da stanu na svoje noge i idu u privatizaciju. Mi sad preuzimamo radnike. Mislimo da je lakše stranom kupcu da preuzme dug preduzeća nego da preuzme pet hiljada viška radnika. A nama kao državi je lakše da preuzmemo pet hiljada radnika, jer su to naši građani.
      
       Hoćete da kažete da će država brinuti o radnicima?
       - Tako je. Spajamo dva koncepta: nacionalni program reedukacije i socijalnu brigu koja mora da bude državna.
      
       Već vam zameraju što je ministar za privatizaciju povezan sa firmom "Diloj & Tuš"?
       - To je konsultantska firma, ona nije korisnik privatizacije. Dobro je da imamo nekoga ko je bio u tom poslu. Vlada će možda angažovati konsultantske firme za neke slučajeve privatizacije. U svetu se to radi tako. Na primer, ako Margaret Tačer hoće da proda državnu avio-kompaniju, ona angažuje "Mekenzi" da pripremi to i onda im kaže: "Naša očekivanja su iks miliona funti, ako odete više od toga, učestvujete u procentu, a ako idete ispod toga, mi ćemo vas promeniti." Znači, niko ne može da kaže da je taj ekspert u agenciji pristrasan. On želi da proda to preduzeće i on je posrednik.
       Važno je da svaka ta prodaja bude vrlo javna, i da postoji nekoliko kontrolnih instanci. Mi ćemo u zakonu o privatizaciji predložiti formiranje jedne parlamentarne komisije koja će jednom mesečno ili jednom u dva meseca parlamentu da izlaže stanje kod aktuelnih slučaja privatizacije. Ta komisija će imati uvid u sva dokumenta. Uz to, tenderi će biti međunarodni. Pošto će svuda biti međunarodni konkurenti, oni će da paze. Onaj koji izgubi, sigurno će da iskoristi sve mogućnosti da ospori taj tender.
      
       Milošević je obećao radnicima da će biti vlasnici 60 odsto preduzeće, vlada kaže od 10 do 30 odsto. Plašite li se samoupravljačke svesti ovdašnje radničke klase?
       - Računamo puno na sindikate. Objasnili smo sindikatima i oni su prihvatili da je za radnike realno više da imaju deset odsto firme koja je uspešna, koja radi, koja ima tržišta, nego da budu sto odsto vlasnici firme koja ne radi. Pretpostavka je da će tih 70 odsto kupiti strateški partner koji će uložiti u proizvodnju i uložiti u socijalni program. U našem modelu su tri elementa: prodajna cena, socijalni program i ulaganje u proizvodnju. Ako sva tri elementa štimaju, onda dolazi do prodaje na javnom konkursu.
       U nekim preduzećima imaju čak ponudu kupaca za ugovor da za pet godina nikog ne otpuste. U tim preduzećima koja dolaze u obzir za privatizaciju u prvoj fazi ne postoji toliko problem viška radnika. Socijalni radni element će biti akutan kod Bora gde 20 hiljada ljudi radi, kod Mašinske industrije Niš sa 12 000 ljudi, kod Elektronske industrije Niš. Ali tu još nemamo nikoga ko hoće to da kupi u celini. Hoće da kupi u Boru proizvodnju bakarnih cevi, topionicu ali ne kompleks Bor sa 20 000 zaposlenih.
       Računamo i na direktne razgovore koji se obavljaju u svakom od tih preduzeća.
      
       Ako stanete sa reformama, izgubićete podršku Zapada, zemlja će u izolaciju i propast. Ako idete oštro u reforme, može socijalni bunt da sruši vladu. Čega se više plašite?
       - Prvog, ako stanemo sa reformama, ulazimo u rumunski scenario i tek za deset godina će se ponovo formirati slična vlada. Ovo drugo je stvar i naše sposobnosti komunikacije i našeg političkog jedinstva i u krajnjem slučaju objašnjavanja ljudima da to tako mora. Imamo ogroman deficit u komunikaciji sa javnošću i to zavisi od nas pa to možemo da smanjimo.
       Što se reformi tiče, imamo mali manevarski prostor. Reforme imaju svoju tehnologiju, ali je manevarski prostor za objašnjavanje ljudima mnogo veći i mi ga ne koristimo dovoljno.
      
       Nijedan prvi premijer vlade u tranziciji nije preživeo. Da li ćete vi da preživite?
       - Ja sam deo tima. Moja ambicija je bila da učestvujem na merodavan način u završetku diktature u Srbiji i da krene jedan normalni politički sistem. Sada više nemam neku oročenu ambiciju, da li ću ceo mandat ostati, šta će se posle dešavati... To mi nije toliko bitno ako se zemlja nalazi na putu reforme. Bilo bi mi jako teško ako bi se eventualnom smenom ove vlade ta politika presekla i vratila na tu politiku trulih kompromisa, demagogije, priče da i privreda treba da cveta i porezi da se ne plaćaju i da nema discipline i da budemo ponosni i da budemo priznati u svetu - i sve u isto vreme. To bi bilo jako loše jer bismo se vratili zapravo u jedan glib iz koga smo se jedva izvukli.
       Moja ambicija je zadovoljena činjenicom da sam 5. oktobra video leđa Miloševiću. Ja sam sve svoje političke ciljeve ostvario. Možda je prethodnih deset godina dovelo do toga da su oni postali skromniji nego što su bili 1990. godine, kada sam želeo da budem čovek koji će uvesti Srbiju u Evropsku zajednicu. Da li sada to mogu da sanjam, nisam siguran. Borba sa Miloševićem je bila gerila. Sada počinje ozbiljna politika i ne bih voleo da budem viđen kao neko ko je bio dobar za politiku pod neregularnim uslovima, a kada je došla politika pod evropskim uslovima, onda nije sposoban.
       Ali ako ljudi misle da Srbija ne treba da ide tim tempom, ja neću biti ni ljut ni uvređen i biću u istoriji Srbije premijer koga će biti najlakše smeniti. Ova vlada se neće boriti za svoju poziciju. Čim osetimo da postoji nepoverenje, tražićemo glasanje o poverenju vladi. Ako parlament, odnosno DOS, nema poverenje u ovu vladu i ima neku drugu ideju kako treba voditi Srbiju, mi odlazimo. Nema govora da će u Srbiji biti borba za vlast. U Srbiji borbe za vlast neće biti.
      
       Hoćete da oporezujete ekstraprofit i kažete: "LJudi su se obogatili, nisu kršili zakon." Zašto im onda uzimate pare? Zatim, uzimaćete pare odoka; tačnije, u dogovoru sa novim bogatašima. I konačno, da li će time biti obuhvaćeni neki ljudi koji su ranije finansirali opoziciju?
       - Treba svi da podležu tom porezu. Nema veze da li je neko tim novcem kupovao dijamante ili finansirao opoziciju. Ideja je bila da će bogatstvo ponovo postati legalizovano i vrlina ako se napravi neki presek u odnosu na bogatstvo stečeno u uslovima rata, sankcija, izolacije. Bila je ideja da se pomogne ljudima koji su bogati, a u svakom društvu ima bogatih ljudi, da svoje bogatstvo mirne savesti pokazuju.
       Ideja je bila da porez bude jednokratan, kao što je u Kraljevini Jugoslaviji bio dvadesetih godina, kao u Holandiji posle Drugog svetskog rata. Dakle, da se kaže da nije prirodno u situacijama kada ceo narod osiromaši a neko se obogati, čak i ako je to po tadašnjem zakonu, da nije dobro da se ti ljudi kažnjavaju jer ipak je to tada bilo po zakonu, ali neko srednje rešenje je u tome da se nađe neki ekstra porez jednokratno da oni plate državi, da vrate deo onoga što su u preraspodeli uzeli od drugih pod neregularnim uslovima...
      
       I onda sa svakim novobogatašem se pojedinačno dogovarate koliko on treba da plati?
       - Nije tako bilo zamišljeno. Ja nisam sasvim u toku kako to sada teče. Moja ideja je bila vrlo jednostavna: jedan blok tema je oporezivanje zarade proverljivo nastale iz monopolskog položaja, korišćenja primarne emisije, kupovanje deviza po zvaničnom kursu kada je crni kurs bio mnogo viši, dobijanje kontingenata za uvoz i izvoz. Drugi blok je posedovanje vrlo luksuzne imovine za koju ne postoji dokaz da je plaćen porez. Ako imaš kuću od pet miliona maraka - pokaži da si platio porez na nju. Ako nisi, platićeš sada. Ideja je podrazumevala samo ulazak u neke detalje oporezivanje sto-dvesta onih koji su najkrupniji.
       I ja osećam, zbog tog poreza, nepoverenje od ljudi koji bi želeli da se bave biznisom, koji su temelji zdrave ekonomije. Oni se pitaju da li uopšte u nešto da ulažu. To je pogrešno, to je loše i mislim da mi moramo da presečemo to i da kažemo, recimo kod prvih sto dana vlade, još mesec ili dva će to ići i samo to što je u tih mesec ili dva utvrđeno, biće objavljeno da je utvrđeno i to se prekida.
       Inače, organizovani lov na veštice dovešće samo do toga da beži kapital iz Srbije u trenutku kad mi želimo da privučemo kapital u Srbiju.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu