("Oblo i sa kvržicama",NIN br.2629)

      Nije tačka tamo gdje bi je stavio NIN-ov novinar na slučaj rukopisa iz zaostavštine "Ive Andrića", jer sve što je on o tome napisao u prethodnim brojevima, zapravo je jedno sasvim proizvoljno, sasvim neodgovorno, amatersko nagađanje. U novinarstvu je to možda dozvoljeno, pogotovo nekom ko se u slobodnom vremenu i na radnom mjestu izdaje za bogumila i lovca na masone. Neko s takvim zanimanjima može misliti da su "oblice i kvržice" pravo sredstvo da se ulovi Ivo Andrić. Može se potegnuti i jače oružje, ali će se i ono pretvoriti u bumerang. Nema Ive Andrića tamo gdje hoće da ga nađu Dragan Jovanović i njegovi istomišljenici, već je tamo gdje je ostavio znake svoga duha i stila. Veće je, i meni neshvatljivo, čudo kako je neko ko je ikada imalo čitao autora Mosta na Žepi mogao pomisliti da bi ono što je objavljeno u Sveskama (16, 17/2000) bio Andrić.
       Javljam se, međutim, zbog autoriteta profesora Aleksića (koga znam i kao izdavača/priređivača Tasinog dnevnika), donekle i zbog njegovih prigovora fragmentu moje izjave u jednom od prethodnih brojeva NIN-a, mada se ništa time neće izmijeniti u argumentima kojim je već odbijeno Andrićevo autorstvo pominjanih tekstova.
       Naime, uzorak rukopisa Dragomira Jankovića i Ive Andrića, kojim je raspolagao prof. Aleksić, očito nije adekvatan. Uzeti rukopise D. Jankovića iz 1919. i 1920, a Ive Andrića iz 1933, 1934. i 1935, pa procjenjivati tekst kao što je Koštana, objavljen u Srpskom književnom glasniku, 1941. godine! (A kad je ta uspomena doista napisana, tačno se i ne zna.) U međuvremenu je zaboravljen tekst o Pupavcu, junaku Glišićeve Podvale, takođe pripisan Andriću: a morao je nastati prije smrti Pere Dobrinovića (1923), pošto se za ovoga slavnoga komičara predviđa uloga u zamišljenoj komediji.
       Trebalo bi poznavati razvoj Andrićevog (i Jankovićevog) rukopisa, njihovog rukopisnog stila, pa tek poslije upoređivanja tih faza pokušati odgonetnuti da li je ruka istog čovjeka pisala sporni tekst (a uopšte više nije sporno čiji je). Onda se ne bi miješao "energični" stil bilješke na omotu sa Andrićevom staračkom rukom. Niti bi se rukopisom iz ranih tridesetih dokazivala ruka koja je pisala deset godina prije ili kasnije.
       Ono što je najvažnije - sve te ekspertize su suvišne. Ne želim da se miješam u struku prof. Aleksića, ali sa filološkog stanovišta mora se podsjetiti da tekst pripada autoru kao duhovna tvorevina (a ne kao rukopis!). Potpuno je suvišno utvrđivati da li je rukopis Koštane Dragomira Jankovića - Andrićev (osim da ga je prepisivao), kad je već tekst tih sjećanja na susrete s Borom Stankovićem i na njegovu dramu - Jankovićev: objavio ga je za života i svoga i Andrićeva, i pod svojim imenom. Nikome nije palo na pamet da ga pripiše Andriću, osim redakciji Svezaka Andrićeve zadužbine i evo Draganu Jovanoviću! Onda je sama redakcija, akademik Palavestra, tu grešku priznala, ali Jovanović ne popušta, njemu treba novi Andrić! Čovjeku bude žao hartije, vremena, ogromnog truda (Biljane Sikimić, koja je mislila da čita Andrićev rukopis), novca, svega što je utrošeno u jedan potpun promašaj (biće jedino dobar primjer kako ne valja da se radi), i ostaje da se čudi kad se takav promašaj ponovo podgrijava. A kad nije valjalo jelo, kako će valjati njegovi podgrijevci?
      
       DUŠAN IVANIĆ,
       Beograd