Dok javnost preispituje značenje praznika koji su u Hrvatskoj počeli da se slave u doba bivše vlasti, prva "posttuđmanovska vlada" u Zagrebu upadljivo preuzima retoriku svojih prethodnika i najavljuje podizanje novih spomenika

      Pretposlednji dan maja u Hrvatskoj već jedanaest godina slavi se kao najvažniji državni praznik. Koliko je 30. maj značajan za proteklih deset godina nacionalne istorije, razabire se već iz naziva. Reč je o "Danu državnosti", a njegova politička monumentalnost ima i odgovarajući arhitektonski pandan - "Oltar domovine" na obroncima planine Medvednice iznad Zagreba. Ovogodišnji "Dan državnosti" mlada država je, međutim, zapamtila po pitanju koje ranije niko nije postavljao. Šta se zapravo promenilo tog 30. maja 1990. godine, osim što je zemljom zavladala Hrvatska demokratska zajednica predsednika dr Franje Tuđmana? Zagonetku, koja je i bez rešenja dovoljno provokativna, prate i glasine da "Oltar domovine" danas zanima još jedino ministra za zaštitu prirode Božu Kovačevića. Kako je reč o energičnom liberalu koji se već godinu dana radikalnim merama bori protiv bespravne gradnje u hrvatskoj metropoli, zli jezici kažu da je samo pitanje dana kada će "ministar-dinamitaš" sa svojom komisijom osvanuti i na vrhu legendardnog Medvedgrada. Vlada premijera Ivice Račana zato žuri da podigne nov spomenik domovini. Tim pre što je Medvedgrad već sablasno pust, a vladajuća koalicija polako se raspada.
      
       Pobednici na stranputici
       Šest vladajućih stranaka u Hrvatskoj ovih dana napustio je Istarski demokratski sabor (IDS). NJegov predsednik Ivan Jakovčić, donedavno i ministar evropskih integracija, izašao je iz Račanove vlade, a najjača regionalna stranka u Hrvatskoj prešla je u opoziciju. Uzroci razlaza Istarskog demokratskog sabora sa vladajućim strankama i političarima kulminirali su kad su ministar pravosuđa, a potom i premijer, odbacili dokumente kojima je IDS nastojao da osnaži regionalizam u Istri. Statut istarske županije proglašen je neustavnim i potencijalno veoma opasnim za državu, a najviše negodovanja u Zagrebu izazvao je deo dokumenta koji predlaže ravnopravnu upotrebu italijanskog i hrvatskog jezika u Istri. Istarski političari su posle toga zaključili da više ne žele da budu dežurni krivci za sve ono što su "pobednici" propustili da urade u proteklih godinu i po dana vlasti, a još manje žele da učestvuju u onome što donosi kratkotrajne političke bodove.
       Gradnja novog spomenika domovini koju planira prva posttuđmanovska vlada u Hrvatskoj ima sve elemente ovakvog pokušaja. Jedna od ideja bila je da se spomenik gradi u Vukovaru, gradu u kome povratnici još čeprkaju po zgarištima svojih kuća, a privremeni stanari malobrojnih čitavih stanova nemaju nikakvih mogućnosti da pronađu ni nov smeštaj, ni nov zavičaj. Zbog velikog negodovanja njegovih stanovnika, Vukovar je brzo otpao sa liste potencijalnih lokacija za novi spomenik. Poslednje informacije govore da spomenik treba da se postavi u glavnom gradu Hrvatske. Moguće je da će to biti zagrebački Trg Stjepana Radića na kome se nalaze i kancelarije gradske vlade i gradonačelnika Milana Bandića. Prvi čovek Zagreba uveren je da "Oltar domovine" na Medvedgradu nije pravo mesto gde bi Hrvati trebalo da se poklone žrtvama rata za državnu nezavisnost. Govoreći o ovoj temi za NIN, Milan Bandić svojevremeno je zaključio da nacija svojim ratnicima počast uvek može da oda u alejama centralnog zagrebačkog groblja "Mirogoj". Upravo tamo počast poginulima u poslednjem hrvatsko-srpskom ratu odali su ove godine predstavnici vlade, parlamenta i političkih stranaka. Na Medvedgrad su se, ovom prilikom, popeli samo predstavnici nekad vladajuće Hrvatske demokratske zajednice.
       Koliko je koštalo arhitektonsko čudo koje su na Medvedgradu podigli dvorski arhitekti predsednika Tuđmana, do danas je ostalo tajna. I Račan je, poput Tuđmana, bez dvoumljenja koristio fraze o "teškim odlukama i odricanjima" i "povijesnim šansama". Govorio je o agresorima, o protivnicima hrvatske nezavisnosti i o ujedinjenju Hrvata svih političkih orijentacija protiv višestruko nadmoćnih neprijatelja hrvatske samostalnosti. Rezultat ovako radikalne retorike bio je slabašan. Udvaranje desnici koja je u Hrvatskoj znatno ojačala posle lokalnih izbora u maju, nije dalo rezultate, a ideje o novim spomenicima samo su dodatno uzrujale mase osiromašenih stanovnika Hrvatske. Političke avanture nove vlasti i konfuzni zaokreti ulevo i udesno, zapanjili su čak i crkveni vrh u Hrvatskoj.
      
       Bilans kadrovskih promena
       Posle svih ovih dnevnopolitičkih paradoksa opravdano se postavlja pitanje da li je "Dan državnosti" u Hrvatskoj zaista istorijski praznik ili je reč o najobičnijem dnevnopolitičkom "blagdanu", neradnom danu koji je ogromna većina Hrvata poslednjih godina provodila kupujući jeftiniju hranu u susednoj Sloveniji i Austriji?
       Bilans svih ovih događaja viđenih hrvatskom dioptrijom najkraće je sažeo jedan slučajni učesnik ovogodišnjeg slavlja povodom "Dana državnosti" na zagrebačkom Jarunu. Prvo je konstatovao da u Zagrebu ima znatno manje zastava nego što ih je bilo ranijih godina. Onda je dodao da se u poslednjih godinu dana ipak mnogo toga promenilo. Na kraju je zaključio da je njegova nacija ipak daleko slobodnija nego što je bila ranije. "Možemo pjevati što hoćemo", rekao je i naglo zaćutao.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ