NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Na tragu čuda

Branko Pleša (1926-2001)

      Još na njegovim beogradskim počecima autoritativni i autoritarni kritičar zapazio je u njemu "jedan glumački fenomen". Plešom će se odista baviti kao fenomenom, i to više u godinama njegovog
       samoizgnanstva sa scene nego u vreme kada je, kako se to veli, scenom vladao. Sam će, svojom odlukom da rano ode iz pozorišta, dati priliku da se prema njemu, još za života, uspostavi kritička, takoreći istorijska distanca. Sa te distance njegova gluma se ocenjuje kao prevratnička, nova, moderna, i taj sud je već opšte mesto u razmatranju "fenomena". Ali, šta je to kod Pleše glumački novo i drukčije? "Doživljavali smo ga kao neko čudo kome smo se divili, ali ga nismo razumeli", seća se LJubomir Draškić.
       Pojednostavljeno bi bilo kazati, mada je istina, da Plešina gluma znači raskid sa romantičarskim nasleđem, kao što tačna konstatacija da je on glumac racionalnog sama po sebi ne vodi odgovoru na pitanje: da li je to ono drukčije? Biti protiv romantičarskog, za Plešu je značilo biti za glumu s pravom na umetnost. Sažet pregled ocena koje su izricane o Plešinoj glumi pomaže da se bar nazre, ako već ne i razume, tajna njenog metoda. To je, dakle, gluma umne osećajnosti, rafinovane senzibilnosti, bujne imaginacije, spoj kapricioznosti i proračunatog, igre duhovite i rizične. Pleša ne trpi patetiku, prezire šablon i konvencionalan gest, potezi su mu smeli, detalji u njima raznovrsni i često neočekivani, inteligencija prodorna, stil profinjen. On ima osećajan nerv, ležeran je, lepršav i mudar, šarmantan, iznutra ozaren. Dikcija mu je besprekorna, telo gipko, po "proporcijama mediteranskim" (Marija Crnobori), kretanje po sceni takođe besprekorno. Pleša je glumio sa takvom sugestijom da je imao lica koliko je hteo da ima, da je ličnosti koje je tumačio oblikovao prema sebi, ne sileći ih da uđu u njegovu pojavu i u njegov karakter. Nije to bio Pleša u ulozi Romea, Ivana Karamazova, Edgara, Franje Puceljskog, Markiza od Poze, Magdafa, Hamleta, nego upravo Romeo, Ivan Karamazov, Edgar, Puceljski, Markiz od Poze, Magdaf, Hamlet.
       Pomenutim likovima valja još dodati Barona, Armana, Ciprijana Tamburlinca, Garsena, Pola i Bena ili Boru Šnajdera. Sve u svemu, odigrao je u pozorištu četrdesetak uloga od kojih one najznačajnije u prve dve decenije Jugoslovenskog dramskog pozorišta na čiju je scenu stupio u njegovoj prvoj predstavi, "Kralju Betajnove", i kao Maks izgovorio (otpevušio) prve reči: "Oblekla bom ta črni gvant..." U trideset poslednjih godina javio se kao glumac, u dugim razmacima, još samo četiri puta. U međuvremenu je režirao, bio profesor na novosadskoj Akademiji (Pitali su ga studenti: Profesore, da li ste vi stvarno bili glumac?), pisao. Odustajanje od glume, da bi izbegao direktan odgovor, objašnjavao je primerom Sartra koji je ostavio nezavršeno svoje "Zrelo doba", obeshrabren saznanjem da mu je već unapred jasno šta će napisati. To, naravno, nije cela istina. Jedan njen deo je u nezadovoljstvu prilikama, sredinom, odnosima, nezadovoljstvu koje će u nekim slučajevima kasnije stvarati kod Pleše osećanje gorčine, dovoditi do nesporazuma i sukoba, recimo sa kritikom, do onoga što je sam imenovao kao vanpozorišne skandale.
       Spremao se da bude novinar, pisac ili slikar, studirao je francuski, psihologiju i filozofiju. Glumac je postao slučajno, kao vihor prohujao beogradskom scenom na koju je kročio "visok, prav kao jablan" (Mira Stupica), odigrao veliki repertoar, povukao se u senku režije i profesure, lane objavio "LJubav u Veneciji", nešto kao komediju del arte čiji je humor video kao "spas u ovom ružnom vremenu". Dvanaestog januara ove godine, kad su ga snage već gotovo izdale, još jednom je, poslednji put, izašao pred gledaoce u Ateljeu 212 kao glumac Špigelberg, u Romčevićevoj "Karolini Nojber." Preminuo je, skrhan bolešću, osmoga juna, u sedamdeset petoj godini.
      
       FELIKS PAŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu