NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Drugim putem

Umesto izolacionizma u kojem smo se bavili onim po čemu smo specifični, jedinstveni, nezamenjivi i nemerljivi, Sterijino pozorje bi moralo da se okrene drugačijem preispitivanju nacionalnog pozorišnog identiteta

      Ivan Medenica (29), dramaturg, asistent na Fakultetu dramskih umetnosti (predaje istoriju svetske drame i pozorišta) dobitnik je ovogodišnje Sterijine nagrade za pozorišnu kritiku. Uz Feliksa Pašića, on je dvostruki vlasnik ovog priznanja (prvi put je nagrađen 1999). Zanimljivo je, za naše prilike neuobičajeno, da je ovogodišnju nagradu dobio posle oštre kritike koju je izrekao na račun Sterijinog pozorja u nedeljniku "Vreme" čiji je stalni pozorišni kritičar. I kada ga molimo da to prokomentariše, Medenica za NIN kaže:
       - Meni je nagradu dodelio žiri sastavljen od tri nezavisne, moralno i profesionalno kompetentne ličnosti, a ne neko apstraktno telo Sterijinog pozorja. S druge strane, nadam se da dolazi vreme u kojem će takve situacije biti sasvim razumljive, normalne i neproblematične, gde će svako raditi svoj posao i za taj posao biti adekvatno vrednovan.
      
       Nedvosmisleno ste izrekli svoj sud o neodrživosti Sterijinog pozorja, ovakvog kakvo je danas?
       - Nije reč o trenutnoj situaciji već o nečemu što dugo traje i moj prvi razlog za pisanje takvog teksta je želja da počne obnova ovog festivala. Moja oštra kritika je utemeljena u želji da Pozorje opstane i da bude bolje. Konkretni razlozi se nalaze u opštoj konzervativnosti Pozorja koja je povezana sa personalnom zatvorenošću ove institucije, sa opstajanjem istog kruga ljudi koji se vremenom proširuje, ali se model ne menja. Tako su se i mlađi ljudi koji su ulazili u igru prilagođavali postojećim okolnostima, reciklirali postojeći model. Ove godine ste, recimo, imali mladog selektora Boška Milina, možda najmlađeg u istoriji Pozorja, a najkonzervativniju selekciju. Dakle, u program su bile uvrštene i neke predstave za koje nisam siguran da spadaju u oblast umetničkog teatra, već pre u oblast omladinsko-zabavljačkog pozorišta. U tom smislu smatram da se mora povući demarkaciona linija između onoga što je umetničko i nečega što to nije.
      
       Može se reći da to nije samo iskušenje Sterijinog pozorja?
       - Naravno da nije. To je iskušenje našeg celokupnog života u periodu tranzicije koji nastupa i u našoj zemlji, i gde će se neminovno postaviti tržišni kriterijumi i u kulturi. Moraćemo da razdvajamo namere, odnosno ambicije. Moraće jasnije da se prepoznaje šta je pozorište koje ima intelektualne, umetničke i društvene ambicije, a šta je pozorište koje tih ambicija jednostavno - nema. To pitanje nadilazi individualni izbor pojedinačnog selektora pa se ne može ni ovogodišnja selekcija braniti ukusom selektora koji je konzervativan.
      
       To će biti tačka na kojoj će se razilaziti današnja praksa i budućnost koju donose zakoni tranzicije?
       - Mi smo u poslednjoj deceniji imali situaciju u kojoj su estradni, zabavljački pozorišni projekti dobijali određeni intelektualni legitimitet samo zato što su imali neke površne političke aluzije, što su na krajnje površan način bili navodno kritički usmereni protiv bivšeg režima. Smatram da je sve to bilo jeftino šibicarenje, pokušaj da se prikrije suština zabavljačke namere lišene svakog umetničkog smisla.
      
       Vi, nadam se, niste protiv postojanja takvog teatra?
       - Naravno da nisam. Zabavljačko pozorište sasvim je legitimno, ono treba i mora da postoji, ono ima svoju publiku i svoj značaj, konačno, ono je većinsko u celom svetu. Ali, ta vrsta pozorišta generalno ima drugačiji tretman. Takvo pozorište ima svoju publiku, svoj smisao, ali te predstave ne učestvuju na značajnim festivalima, ne prati ih relevantna kritika, i što je najvažnije, država takve predstave ne finansira. Mogu da govorim na primeru Francuske, jer tu dobro poznajem situaciju, ali isto je i u svim državama sa utemeljenom kulturnom politikom: tu se podržava isključivo ozbiljan umetnički teatar. To je umetnost koja ne ide na ostvarivanje profita. Ova druga pozorišta su se opredelila da sama sebe izdržavaju i ona od države nemaju šta da očekuju. Uveren sam da je to pravac u kojem ćemo se kretati, bez obzira kako nam se to sada činilo.
      
       Na kojim osnovama bi, po vašem mišljenju, trebalo da počiva nova koncepcija najstarijih jugoslovenskih pozorišnih igara?
       - U diskusijama o Pozorju unazad nekoliko godina stvorila se potpuno lažna alternativa: ili opstanak postojećeg modela kojim se brani tradicija, ili radikalna reforma. Te dve naizgled, suprotstavljene tendencije se, po mom mišljenju, mogu spojiti kroz, kako ja volim da kažem, pluralizam i hijerarhiju selekcija. Da jednostavno jedina takmičarska selekcija bude selekcija najboljih predstava po domaćim tekstovima, a da se kroz prateće selekcije proširi koncept i otvori prostor za sagledavanje nacionalnog teatra i izvan domaćeg dramskog repertoara. I da se ide na internacionalizaciju festivala kao izraz generalno drugačijeg razmišljanja o nacionalnom kulturnom identitetu.
      
       Kakvo je to "drugačije" nacionalno?
       - Poslednjih deset godina, ako ne i duže, preispitivanje nacionalnog kulturnog identiteta svodilo se na traganje za korenima, za samobitnošću, za onim što nas razlikuje od svega drugog... Svodilo se na izolacionizam u kojem smo se bavili onim po čemu smo specifični, jedinstveni, nezamenjivi i nemerljivi. Ubuduće, preispitivanje nacionalnog pozorišnog identiteta na Pozorju moralo bi da ide u sasvim drugačijem pravcu: kroz traganje za sličnostima sa onim kulturama sa kojima delimo zajednički duhovni i kulturni prostor. Dakle, naša zemlja je balkanska, srednjoevropska i mediteranska zemlja, zemlja bivše Jugoslavije... i mislim da bi kroz prateće programe Sterijinog pozorja trebalo preispitivati te kulturne i civilizacijske okvire kojima naša zemlja pripada. Dovoljno je samo da prepoznamo vrednosti iz sredina sa kojima se po prirodi stvari umetnički prožimamo.
       Ne treba zaboraviti internacionalni karakter Pozorja koji ono ima u jednom segmentu, kad je reč o Međunarodnom simpoziju pozorišnih kritičara i teatrologa koji se održava svake treće godine. Ono, takođe, ima izložbe pozorišne periodike i neke druge mećunarodne manifestacije koje godinama organizuje gospođa Katarina Ćirić, i ti programi i u najtežim okolnostima u vreme sankcija nisu prekidani niti su bitnije gubili na kvalitetu.
      
       Promene za koje se zalažete podrazumevaju i druge ljude?
       - Meni je delikatno da o tome govorim, jer se može stvoriti pogrešan utisak da eventualno nudim sebe. Sebe smatram dobronamernim savetodavcem i na tome bih se zadržao, te uz ovu ogradu smem da kažem kako promene, ipak, moraju da počnu na široko personalnom planu. Dakle, nije problem u pojedinačnom selektoru već u širokom načinu razmišljanja koji indukuju postojeća tela Sterijinog pozorja, a ta tela, opet, čine određeni pojedinci. U tom smislu nema promena o kojima govorim bez radikalnog reza kojim bi se raskinulo sa dosadašnjom praksom.
       Cinik bi rekao da od Sterijinog pozorja treba da ostanu samo ime i bivša slava.
      
       RADMILA STANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu