NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Misija ambasadora Černomirdina

Bivši ruski premijer i nekadašnji šef "Gazproma" ima na novoj dužnosti u Kijevu dva važna zadatka: da naplati dugove za gas i da na novim osnovama jača rusko-ukrajinsko partnerstvo, a to znači i da odvraća Ukrajinu od eventualnog ulaska u NATO

      Kada je prošlog meseca imenovan za ambasadora Rusije u Ukrajini Viktor Černomirdin je iznenadio rusku i međunarodnu javnost više svojim povratkom u politički život, nego poslom na kome se našao. "Teško je naći ličnost koja tako dobro zna slabe i dobre strane ruske, ali isto tako i ukrajinske privrede" - objasnio je predsednik Putin ovaj neobičan odlazak bivšeg premijera i nekadašnjeg šefa "Gazproma" u diplomatske vode.
       Ali je već na startu, sudeći po peckavim opaskama u moskovskoj nezavisnoj štampi - da je u Kijevu stupio na dužnost "novi gubernator" - postalo jasno da Černomirdinov glavni posao neće biti samo isterivanje ukrajinskih dugova za ruski gas, nego i povećanje političkog uticaja Rusije u Ukrajini, odnosno - kako su neki zapadni analitičari primetili - "uvlačenje Ukrajine u orbitu Rusije".
       Posle više od jedne decenije nezavisnosti, Ukrajina se nije ni reformama ni srcem sasvim priklonila Zapadu, a ostala je trbuhom vezana za Istok. Putinova zamisao je da na novim, demokratičnijim osnovama ojača rusko-ukrajinsko partnerstvo, a to u velikoj meri znači i da odvrati Ukrajinu od eventualnog ulaska u NATO. Od novog ambasadora se očekuje da "stvara neophodne uslove" za to novo partnerstvo.
       Veruje se da je Viktor Černomirdin pravi igrač za tu vrstu igre: poznaje stari sistem i njegovo nasleđe, ali i ruske i ukrajinske petrolejske oligarhe, veoma uticajne u političkom životu obe zemlje. I u privredi i u politici bila bi to pragmatična sprega tehnokrata i reformatora, sa sličnim, strožim kriterijumima u pristupu zapadnom biznisu, posebno investitorima.
       Za početak, međutim, jačanje ekonomskih veza svodi se na raščišćavanje poprilične konfuzije u vezi sa uvozom ruskog gasa i, posebno, kontrole gasovoda koji preko Ukrajine vode na Zapad, prevashodno do velikih korisnika u Nemačkoj.
       Ukrajina duguje Rusiji za gas 2,2 milijarde dolara, prema ruskoj, odnosno 1,4 milijarde, prema ukrajinskoj računici. Zemlja se nalazi u teškoj ekonomskoj krizi i nije u mogućnosti da dugove redovno otplaćuje. Rusi su zato predložili Ukrajincima - kao što predlažu još nekim svojim dužnicima - da dugove plate ustupanjem dela energetske infrastrukture, kao što su rafinerije, naftovodi, gasovodi, skladišta gasa i slično.
       Konkurent "Gazpromu" je "Šel", koji takođe želi da kontroliše sistem gasovoda prema Zapadu, kao i naftovode i rafinerije u Ukrajini. Ukrajinci su pred izazovom: Britanci i Holanđani bi još nešto i investirali ili kupili, dok bi Rusi za početak samo naplatili i stavili pod svoju kontrolu ono u šta su već investirali. Sem toga, u delu javnosti vlada raspoloženje da je za ukrajinsku privredu bolje ako u njoj jača zapadna, a ne ruska svojina.
       U ovim raspravama kontrola se često pominje, jer Rusi tvrde - a predsednik Kučma je to nevoljno i potvrdio - da se ruski gas namenjen Zapadu (90 odsto izvoza ide preko Ukrajine) na čudne načine "odliva" i tajnim ili polujavnim kanalima odlazi zapadnoevropskim korisnicima kao "reeksport". Prodaje se po višim cenama od onih na ukrajinskom tržištu, a "Gazprom" se obaveštava da su te količine gasa utrošene na domaćem tržištu.
       Nezadovoljni ovakvom praksom, Rusi su bili planirali da izgrade nov, 600 kilometara dugačak, gasovod, preko Belorusije, Poljske i Slovačke. Ali, za to je potrebno nekoliko godina i nekoliko milijardi, pa se od plana odustalo. A i bolje je u miru sprečiti dalju krađu, nego uz veću svađu praviti nove račune.
       U međuvremenu, Ukrajina je, da bi na domaćem tržištu manje zavisila od ruskih snabdevača, sklopila ugovor o stalnom uvozu gasa iz Turkmenistana koji plaća delimično kešom, a delimično izvozom robe i usluga. Detalji o barteru nisu poznati, ali dug Turkmenistanu već jeste: oko 400 miliona dolara. Rusima aranžman nije smetao, jer su deo svojih briga podelili sa drugima.
       Ono, međutim, što ne žele da prenesu na drugog to je tesna povezanost bezbednosti Rusije sa bezbednošću Ukrajine.
       Stručnjak za strateški materijal, Černomirdin se našao u fokusu strateškog sučeljavanja Ukrajine i NATO-a. Amerikanci žele da tu saradnju intenziviraju, a Rusi je doživljavaju kao približavanje NATO-a mekanom trbuhu Rusije. Sama Ukrajina, pored toga što vid saradnje sa NATO-om vidi u Partnerstvu za mir, izgleda naklonjenija učešću u nekom budućem širem evrokorpusu.
       Kako su ekonomski i strateški interesi tesno povezani, jedan detalj najbolje osvetljava Černomirdinovu misiju: nikad za poslednju deceniju rusko prisustvo u Ukrajini nije bilo tako naglašeno, a politika predsednika Kučme istovremeno tako prigušena. Ali, nema ruskog nametanja. Postoje samo interesi i sve se, kako izgleda, odvija na osnovu dogovora Putina i Kučme o jačanju partnerstva.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu