Uvijek sam mislio da je tajna uspjeha u tome da se čovjek ponaša u skladu sa sobom i vremenom. Kada je trebalo da igram, ja sam igrao, kada je bilo vrijeme da ćutim i prestanem da pjevam - nisam pjevao. Danas opet pjevam, ali neke druge pjesme, neke balade... ono što mi sada paše

      U svakoj kasarni JNA, sve do pred sam raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pesmom "Druže Tito, mi ti se kunemo", Zdravko Čolić je, sa ozvučenja, podsećao vojnike da se spreme za redovnu smotru. Singl ploča na kojoj se nalazi ova numera najprodavaniji je Zdravkov singl. Desetak godina kasnije, u jednom intervjuu, reći će da "u Jugoslaviji niko nije bio zvijezda, osim druga Tita", objašnjavajući pri tom kako kod nas nema zvezda, bilo o kome da je reč, posebno u njegovom rodnom Sarajevu. Jednostavno - "ko god bi se nečim ružnim isticao, bio bi izbačen iz raje". Valjda zato, i danas popularni Čola odmah prelazi na "per tu", bilo da je u pitanju obožavateljka, novinar, slučajni prolaznik. I prisan je i otvoren, kao sa starim prijateljima.
       A za Broza je pevao u četiri navrata, više puta nego što ga je Balašević - video. I fotografisao se sa njim, u društvu "Lokica", razgovarao, pevao maršalu na uvo. Prvi susret bio je '74, ostala tri 1978/79, dok je Čolić bio na odsluženju vojnog roka.
       Možda zbog svega toga i ima neke simbolike u činjenici da je tekuća Zdravkova turneja, na neki način, turneja po SFRJ. Osim u Skoplju, gde je trenutno, iz razumljivih razloga, nemoguće nastupiti, ovaj pevač za "tri generacije žena: bake, mame i unuke", održao je koncerte u Podgorici, Sarajevu, Zagrebu i LJubljani. Svuda je bila sjajna atmosfera, ali uvek na drugačiji način. Najemotivnije je bilo u Sarajevu, manje zbog nastupa, a više zbog samog grada, objašnjava za NIN popularni pevač.
       Opet na Marakani, 23 godine posle čuvenog nastupa 5. septembra 1978. godine, Zdravko Čolić peva 30. juna. Time ispunjava svoju želju od pre nekoliko godina za jednim velikim koncertom na otvorenom, za beogradsku publiku.
      
       Pomicanje unapred
       Ovaj pedesetogodišnjak sa likom "večno nasmejanog dečaka" i "zlatnim" glasom od tri oktave, tokom više od trideset godina karijere snimio je 18 singlica i 10 albuma. Poslednja dva, "Kad bi moja bila" i "Okano", nastaju posle sedam godina Čolićeve povučenosti, od '90. do '97. godine, u najtežem periodu koji smo preživeli.
       - Uvijek sam mislio da je tajna uspjeha u tome da se čovjek ponaša u skladu sa sobom i vremenom. Kada je trebalo da igram, ja sam igrao, kada je bilo vrijeme da ćutim i prestanem da pjevam - nisam pjevao. Danas opet pjevam, ali neke druge pjesme, neke balade... ono što mi sada paše. Pomicati stvari unaprijed, kao što je Brega uvijek govorio i radio, uvijek je dobro, pa makar i na gore da ide. To je jedina igra koja je valjana kad je karijera i njena dužina u pitanju.
       U Čolinom životu "muzika je cijelo vrijeme bila tu, od početka i, onda je nekako izašlo tako da se od muzike može živjeti":
       - Ne možeš se obogatiti, to je moje današnje stanovište, bez obzira koliko radio na ovim našim prostorima. Možeš, naravno, ako si internacionalna zvijezda i ako ti je tržište mnogo šire od bivše Jugoslavije. Ali, može se živjeti lijepo, da čovjek nešto potroši, da sebi kupi, da ima stan, auto, kao što bi trebalo da imaju i druge profesije, koje nisu samo vezane za ovo. Taj neki normalan život sam ja kroz muziku, manje ili više, imao, bez obzira što nisam poznat kao tezgaroš, kao neko ko često nastupa.
       Možda me je muzika, na neki način razmazila, možda mi izazov u nekom drugom poslu nije bio dovoljno velik da bih ostavio jedno, a počeo drugo. Osim ljubavi, koja je bila vezana za muziku i za sport, naravno, ali sam prekinuo na vrijeme sportsku aktivnost i nastavio s muzikom. LJubav je bila važna, jer si radio nešto što voliš i što je bilo vezano za ljude oko tebe, za društvo, za okupljanje, a ja sam, kao astrološki blizanac, uvijek za to raspoložen. Moja fantazija je bila da nikad ne budem solo pjevač, dakle da budem čovjek u grupi. A zašto stvari idu drugim tokom, gdje ja sam kreiram svoju budućnost i moj nastup, biranje pjesama u toj, nazovimo je pop muzici, zabavnoj. Vjerovatno drugačije i ne bi moglo. Moraš svojom glavom malo mućnuti i uvijek nekako ispred vremena da ideš po onom tragu koji si odabrao.
       Lična harizma, odnos prema ljudima, neopterećenost dnevno-političkim događajima, do, naravno, vokalnih ili umetničkih kvaliteta i posvećenosti, od početka su bili aduti Zdravka Čolića, ono što je od njega načinilo vrhunskog profesionalca. Još u doba snimanja za Jugoton, išlo se u londonske studije, tiraži ploča su bili ogromni i bilo je isplativo. Pri tom, Zdravko je bio zvezda.
      
       Vraćanje korenima
       Posle šlagerskog i "snjeet pop" perioda svoje karijere, od '85. i albuma "Ti si mi u krvi", već se pojavljuje "ornamentika" i mnogi se pitaju "da li to Čola pjeva zabavnu ili narodnu", priznaje on za naš list, apostrofirajući hit "Ružo, Ruška": "Bitno je da ne staviš glupu riječ u usta, što kaže Brega, a da je tekst jednostavan."
       - Sledeća je imala takođe neki novokomponovan pristup muzici, stilski nedorečeniji, završio se "novi talas" i mi smo se vraćali nekim korijenima, stidljivo. Onda ulazimo u period mog bavljenja nečim potpuno drugim, mala privreda, do ovoga kad smo napravili pred rat, "Da ti kažem šta mi je", gdje je Brega već počeo da izvlači neki etno, a da to nije novokomponovani prilaz. Te pjesme su preživjele i dočekale novu generaciju koje su naslijedile ploče, pojavili su se pirati koji su štampali sve i svašta, pa i ovo. U međuvremenu, radio sam po diskotekama, zbližio se sa novom generacijom, često nastupao po nekim zapadnim diskotekama. To je tad postalo moda i mogu ti reć' da sam tad dobro zarađivao. Mnogo više nego kad radiš turneju, koncerte. Od toga se živjelo.
       Mlada publika i ne zna ko su ljudi koje je Čola slušao kao mlad, ali on misli da sve godine imaju svoju muziku, a ko voli muziku, nadoknadiće u nekom trenutku nešto što je propustio, naleteće na taj trag. Iznenadio sam se kako mlada raja zna neke izvorne, stare narodnjake, koje pjeva na maturskim večerima, posle četiri ujutru, oduševljen je sagovornik NIN-a.
       Ja volim jedan dio estrade. Ne volim javni, tabloidni, rekla-kazala dio, mada je to ljudima najzanimljivije. Pokliznem se sad na sarajevskom koncertu, zato što su mi zaslepljene oči bile, više se priča o tome nego kakav je sam koncert bio.
       - Sama saradnja među muzičarima, altruizam, energija koja se kroz muziku prenosi na ljude... Najljepši dio u tom estradno-muzičkom životu je rad u studiju. Ti nešto praviš, pa ti je drago ako dobro ispadne. Sam rad, pravljenje muzike, to je kao kad pišeš knjigu, ili slikar kad stane pred platno. Za mene je slikarstvo umjetnost broj jedan, jer si sam pred platnom, možeš da ga promijeniš, možeš da utičeš na neki tok misli, slika. Taj stvaralački period je, po meni, ono što je najljepše.
       Ovaj kasnije dio isto je lijep, kad izađeš na binu, kad je u najboljem svjetlu prenešeno, kad ima ljudi, kad je dobra atmosfera, i da se zaradilo, da nismo propali. Pjevanje s publikom je nešto što je kruna. To su dvije faze, sve ostalo nije dobro. Mnogo vremena ide na neke suvišne stvari, zamaraju te ljudi nekim glupim potpitanjima...
       Međutim, ako si izabrao taj put, to je neminovno. Trpiš da te biju. A pošto smo dugoprugaši, onda manje boli. Onaj ko je na kratke staze, hoće odmah da se bije. Mi koji smo na duge, navikli smo, znamo da će sve doć', pa će proć'. Dugoprugaši imaju više snage, kondicije, već su navikli na povrede, na negativniji dio same stvari. Generalno, ako si se opredijelio za nešto što je javna profesija, jedini lijek je bježanje iz javnosti, odnosno pauze u radu, smišljanje nečega, osvježavanje života nekim drugim poslom.
      
       Nikad na svadbama
       - Zahvalnost ove profesije je što možeš da pjevaš i snimaš kad hoćeš. Razlika je samo kad praviš veliku stvar, onda te povuče. Kad pjevaš na svadbi, dođeš otpjevaš, uzmeš pare i odeš kući, a praviti koncert na Marakani znači da moraš razgovarati sa novinarima, da mora reklama biti na više radio-stanica, da moraš prije toga imati probe, da mora grupa negdje svirati, da moraš platiti porez, moraš reskirati...
       Zdravko Čolić nikad nije svirao na svadbi, a kaže da ga nisu ni zvali, jer znaju da ne bi prihvatio.
       - Ja mogu sjedeti, plesati, mogu uzeti mikrofon zato što mi se pjeva, ali ovako... Međutim, nijedna profesija nije laka, svaka zahtijeva napor.
       Kad je bio, recimo, rat u Sarajevu, ne možeš reći - žao ti jednih, a nije ti žao svih. Politički nikad nisam bio partijski opredjeljen, da sam nešto imao afiniteta prema tome. Ne zato što sam se bavio pjevanjem, nego kao čovjek nisam, nekako mi je osnovna podjela bila na dobre i loše ljude. Svi smo protiv rata bili, za ljubav, druženje. Ako gledamo bivšu Jugoslaviju, putov'o si, družio se s ljudima u Rovinju i u Kopru, kao i u Makedoniji, gdje sam, možda, bio i najpopularniji. Makedonija, to je nešto neobjašnjivo. Stalno si svuda iš'o i sad je došao prokleti rat, koji nas je zavadio. Ja sam imao nekoliko izjava koje su krivo protumačene, gdje je, na primjer, ispalo da sam rekao da je rat u Sarajevu smiješan u odnosu na ono što je bilo bombardovanje NATO-a. Ja uopšte nisam to ni komentarisao, ali mi je to, izgleda, zamjereno u Bosni.
       Imao sam period kad sam u sportskom centru u Košutnjaku po četiri sata dnevno trenirao, dizao tegove, trčkarao, bio sam k'o profesionalni bacač il' dizač, atletičar, pa sam, navodno, negdje rekao da se nikad u životu nisam bolje osjećao. Ja sam mislio na fizičku spremu, al' naravno, zlobnik je to odmah protumačio - pa naravno, dok mi u Sarajevu ratujemo, dok padaju bombe, naš sugrađanin kaže da se nikad nije u životu bolje osjećao. Ne smiješ ništa reć', odmah će to neko pogrešno protumačiti. LJudska glupost ima granice, a nekad i nema. Nekad i ako si nedužan, možeš biti kriv. No generalno, kad stvari prođu, vidi se da li je neko učestvovao u nekim događajima. Ali ako si Srbin, na primer, nikad nećeš biti simpatičan nekome ko je imao žrtvu, ako si Hrvat ili Musliman, zamerićeš Srbima što si izgubio nekog. Zaboraviti se ne može, praštati se može, većina normalnog svijeta zna, iako oni koji su imali neke žrtve ne mogu prijeći preko toga. Pokušao sam i dosta sam uspio da budem izvan toga i pokazao sam da nisam čovjek koji učestvuje u potpirivanju mržnje, ili nacionalne superiornosti jednog naroda nad drugim. To je samo dio razloga što mi ne zameraju nešto. Mada im često smeta što sam ostao u Beogradu, onima koji nisu za to, bez obzira što sam govorio stalno da sam bio i ostao - Sarajlija. Nekima ništa nije dovoljno. Ako stalno tako gledamo, uvijek ćemo ostati razdvojeni.
       Nikavih prepreka da nemaš, da se CD-ovi izdaju, video, filmovi da se distribuiraju... To je nešto što ljudi vole, pa će opet otići u video klub i krišom uzeti. Pa do ukidanja carina - kad Evropska unija to može, to možemo i mi. To je ono o čemu treba da razmišljamo.
       - Patriotizam je jako bitan, ljudi hoće da imaju svoju državu, al' govorim, te države ne mogu biti zatvorene same za sebe. I ljudi koji se bave poslom vole da imaju veliko tržište, koji čovek odavde ne bi voleo da ima tiraž novina od 20 hiljada u Zagrebu, da ne govorimo o drugim stvarima. Kada se ekonomski ljudi otvore, onda se otvaraju i kulturno i sportski. Onda te više nije briga čija je policija, čija je vojska.
      
       DAMIR JELISAVČIĆ
      
      

Davorin najbolji drug Moj najbolji drug bio je Davorin Popović, on i gitarista Bodo Kovačević i Kemal Monteno. To su ljudi s kojima sam i sarađivao i koji su, na neki način, od te sviračke raje, vezani za moje početke. Moj prvi nastup u Sarajevu bio je, prije "Ambasadora" još, sa grupom "Indeksi", gdje sam ja bio gost sa tri pjesme, na njihovoj zabavi u čuvenom "Fis"-u, priča Zdravko Čolić o upravo preminulom pevaču grupe "Indeksi". Sa "Indeksima" Čola je nastupao '76, a imali su i dve zajedničke turneje po Rusiji.