NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Teatar pitanja

      Ako hoćemo da stvaramo, moramo dodeliti sebi slobodu veću nego što nam je ikad bila data. To smo i učinili
       "Hipertrofija autoriteta", naziv je nove predstave "Plavog pozorišta" koja se ovih dana može videti (i čuti) u REX-u, Kulturnom centru B92.
       Reč je o savremenom mjuziklu u režiji Nenada Čolića, koji se na osnovu Ničeovih ("Volja za moć", "Vesela nauka") i Batajovih tekstova ("O Ničeu") bavi pitanjem autoriteta, "neuhvatljivim pitanjem za ljudsko biće, koje odlučujuće utiče na rešavanje teškoća, ali ih istovremeno i proizvodi", kaže Nenad Čolić, reditelj i glumac, osnivač Pozorišta.
       "Plavo pozorište" postoji od 1995. godine, i u potpuno novoj formi rada teatra pored istraživanja pozorišne tehnike i antropološkog pristupa, pronalazi drugačije razloge za bavljenje teatrom. U idejno-koncepcijskom smislu, to je neka vrsta "teatra pitanja" i upravo se bavi onim pitanjima koja su, po definiciji, paradoksalna, a deo su naše stvarnosti. Tako, "Hipertrofija autoriteta", prirodno sledi posle "Oskara Vajlda i Nepostojanog princa",predstave koju Pozorište igra u Bitef teatru i putuje sa njom po Evropi. U njoj se postavlja pitanje utopije, socijalizma i individualnosti koja iz njih proizlazi, a teži dalje - autoritetu i njegovoj hipertrofiji, što su već pitanja nove predstave. Nenad Čolić najavljuje i treći deo ove nezvanične pozorišne trilogije, a za NIN još kaže:
       "Naša predstava (nešto između koncerta i predstave) je vrsta događaja u kojem je naša intencija da malo-pomalo, ljudi zaborave da su u teatru, da izađu iz tog skučenog odnosa spram onoga šta vide, da se osete delom predstave."
       "All that jazz", Frenk Sinatra, Tom Vejts, DŽems Braun, Otis Reding, Al Grin, Perl DŽe m, "Kosa", Dorsi i narodna romska, muzika je koju Milena Božović, Ilija Ludvig, Dejan Stojković, Marko Potkonjak i Nenad Čolić izvode na sceni, uz pomoć dve gitare, kontrabasa, klavijatura, i svojih odličnih glasova, i ni u jednom trenutku za tri sata predstave (koliko prosečno traje, nekad i duže) ne napušta ih energija, koja kao da je zaštitni znak predstave, prvo što se oseti, što žele da daju i što od njih publika, bez razmišljanja, uzima.
       "Ovom predstavom smo želeli da ljudi shvate teatar na jedan oslobođeniji način", objašnjava Čolić. "Imanentno savremenom pozorištu je i to da se može probati, istraživati, da je sve moguće, a da teatar i dalje ostane to što jeste. Na početku predstave kažem: Ako hoćemo da stvaramo, moramo dodeliti sebi slobodu veću nego što nam je ikad bila data. To smo i učinili."
      
       Z.L.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu